novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Vizart

Za Ziher iz Pariza: Grand Palais kao labirint percepcije

Foto: screenshot/ Felice Varini
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek
Dan Flavin; Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek

Zamislite da ste okruženi takvom maglom da ne vidite ni vlastiti prst pred nosom.  Doslovno, na samo nekoliko centimetara od lica, vaša je ruka potpuno nevidljiva. U zatvorenom ste prostoru i nemate apsolutno nikakvu ideju niti kakve je veličine, niti kakvoga oblika. Hodate s ispruženim rukama, kao da ste slijepi, ne znajući kada ćete dotaknuti zid. Prostor ne postoji, ne postoji ni vrijeme. Zapravo ste u nekom bestežinskom, bezvremenskom stanju. Ne vidite vlastito tijelo, ne osjećate nikakvu kontrolu nad njime. Ispunjava vas jeza. Ali neka zabavna jeza. Po svemu sudeći, u prostoriji se nalazi i neko dijete koje cvili i prijeti da će se rasplakati. Da je vaša majka ovdje, i vi biste vjerojatno zacvilili. Ali ni njih ne vidite, sve dok nisu na samo par milimetara od vas, a onda vas ponovno gusta magla bespovratno razdvoji. Ne patite od klaustrofobije, no upozorenje koje ste pročitali na ulasku u prostoriju, više vam nije smiješno. Čekali ste u redu više od pola sata da uđete u tu prostoriju u kojoj vas očekuje, kažu, ”strašno” i ”odvratno”, ali ”neponovljivo” i ”nevjerojatno” iskustvo. A sada se samo nadate da će održati obećanje i pozvati vas da izađete za pet minuta.

Zar još uvijek traje tih pet minuta? Pa čitava vječnost je prošla!  Više se ne sjećate ni tko ste, ni što ste. A onda vas napokon pozovu, iz nekog smjera. Pa ti nađi izlaz…

Duhovito – kada napokon izađete van, sa strane vas čeka zaslon na kojemu možete gledati nove nesretnike u istoj situaciji. Izgledaju kao ”Slijepac vodi slijepca” Pietera Brueghela starijeg. Smiješno. Ali srce vam još uvijek ubrzano kuca. Trebat će vam neko vrijeme da ponovno počnete doživljavati izložbu oko sebe. Izložbu?

Foto: screenshot/ Felice Varini
Felice Varini; Foto: dailymotion.com/screenshot

Izložba koja se oglašava kao ”Izložba – događaj”, smještena je u pariški Grand Palais i prostire se na dvije etaže jednoga njegovog krila. Štoviše, ovo je najveća izložba do sada postavljena u tom muzeju i prekriva svih 3700 m² izložbenog prostora. Od 10. travnja do 22. srpnja, posjetitelji imaju priliku susresti se s djelima od oko 150 umjetnika iz cijeloga svijeta: zatvoriti se u sobu obojane magle Ann Veronice Janssens, proći kroz slavni labirint grupe GRAV ili ”zaplivati” kroz veliko Jesùs Rafael Sotovo plavetnilo. Izložba ”Dynamo – Stoljeće svjetlosti i pokreta u umjetnosti. 1913 – 2013” okuplja djela bez obzira na različite pristupe, korištene tehnike, prirodu djela, epohu ili zemlju iz koje potječu, s namjerom da ”prodrma” osjetila i percepciju svojih posjetitelja, te im pruži što više različitih doživljaja. Mnogobrojni izlošci podijeljeni su prema temama a ne prema razdoblju nastanka, čime je ostvaren dijalog između kasnijih i ranijih djela. Iako izložba započinje radovima suvremenika, a završava takozvanim ”pionirima” kinetičke i optičke umjetnosti, glavni je dio izložaka grupiran oko dvije velike teme – pogleda i prostora, od kojih svaka zauzima svoju etažu. Na prijelazu nas očekuje ogromni mobil Xaviera Veilhana, smješten iznad velikog stubišta, a napravljen posebno za ovu izložbu. Spuštajući se u prizemlje, kroz prozore nam se otvara i pogled na drugi rad specijalno osmišljen za Grand Palais – optičku iluziju kojom je Felice Varini oživio vanjsku terasu. Kroz šesnaest podtema, kao što su koncentričnost-ekscentričnost, distorzija, energetska polja, taktilnost, pulsiranje, magla, svjetlosni krugovi i nestabilnost prostora, izložba više cilja na naša osjetila, nego na naš um. Cilj je izgubiti se u labirintu novih percepcija, dopustiti umjetnosti da nas hipnotizira…

Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek
Xavier Veilhan; Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek

Od početka dvadesetoga stoljeća, umjetnici su se zanimali za uporabu svjetla i pokreta, preispitivali optičke zakone i percepciju prostora, formu – njezinu prisutnost i odsustvo, te ulogu vremena i trajanja u svemu tome. Neka djela potpuno su statična, a neka dinamična – neka doista u pokretu (pokreće ih motor), a neka samo stvaraju optičke iluzije, poput slika Bridget Riley koje ostavljaju dojam neprekidnog pokreta i trodimenzionalnosti.

Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek
Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek

Korištenjem umjetne svjetlosti, neonskih cijevi i zrcala, istražuje se kako uključiti posjetitelja i probuditi njegova osjetila. Na samom početku izložbe dočekuje nas upozorenje da izložba nije pogodna za osobe koje boluju od epilepsije – već u prvoj prostoriji nalazi se djelo Johna Armledera, veliki zid prekriven uzdužnim bijelim neonskim cijevima koje mahnito titraju i kao da namjerno provociraju one koji nisu odustali nakon upozorenja. Uz neonsku svjetlost, uporaba zrcala također je sveprisutna kroz obje etaže. Mnogi su se umjetnici poslužili upravo njime kako bi izobličili prostor – izmijenili njegovu percepciju, a da ga pritom ne mijenjaju, i na taj način poveli gledatelja u neki novi svijet. Uz Dana Flavina, Victora Vasarelyja, Jeana Tinguelyja, Anisha Kapoora i ostala velika imena, našao se i naš Ivan Picelj s djelom ”CM-3-II” iz 1964./65. godine.

Apstrakna je umjetnost najčešće rezervirana za kulturnu elitu koja zna odgonetavati njene kodove i smještati takva djela u njihov kontekst. No, ova izložba poziva posjetitelje da ostave intelekt po strani i prepuste se vizualnim senzacijama. Zato nije ni čudo da izložba privlači veliki broj posjetitelja, osobito obitelji s djecom i razne školarce – zabavna je, a istovremeno i poučna.

Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek
Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek

Izložba skriva mnoga ugodna iznenađenja, no vrhunac je svakako rekonstrukcija slavnoga labirinta grupe GRAV, sagrađenog za Pariški bijenale 1963. godine. Grupa za istraživanje vizualne umjetnosti, u kojoj su među ostalima bili Julio Le Parc i François Morellet, tom je prilikom niz od četrnaest manjih prostorija različitih oblika ispunila optičkim i kinetičkim iluzijama i dosjetkama, poput bljeskajućeg neonskog svjetla koji izaziva osjećaj nestabilnosti. Većina prostorija bila je uništena po završetku izložbe 1963. godine, no danas je taj interaktivni labirint rekonstruiran u cijelosti i osobito veselje predstavlja upravo djeci, koja uživaju u ”zabranjenom ne-diranju”. Druga velika atrakcija, i ne samo djeci, Sotova je instalacija ”Blue penetrable BBL” iz 1999. godine koja svojom interaktivnošću izaziva vesele uzvike i smijeh posjetitelja. Kao da nas u ovo doba krize izložba želi pozvati na igru i optimističniji pogled na stvari.

Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek
Jesús Rafael Soto; Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek

Ove izloške, od apstraktnih slika do raznoraznih instalacija, nemoguće je dovoljno dobro fotografirati ili snimiti – kako bi ih se razumjelo, mora ih se doživjeti u njihovom stvarnom, fizičkom prostoru. Sve titra, pulsira, isijava, kruži, pa čak i svira… Doživljaji su to koje niti jedan medij ne može u potpunosti prenijeti. Nažalost, čini se da je nerijetko dio radova izvan funkcije – razne instalacije privremeno ostaju bez svojih pokretnih motora ili žarulja, pa gledatelji ostaju uskraćeni za neka od obećanih ”iskustava”. No, zahvaljujući velikom broju drugih djela koja nas uvlače u svoje svjetove, lako se prijeđe preko toga.

 

Be social

Komentari