Za Ziher iz Pariza: Realistične skulpture Rona Muecka
Ako vas život slučajno odvede u Pariz tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, svakako protegnite noge do četrnaestog arondismana. Na adresi 261, boulevard Raspail ne skriva se izložba Rona Muecka! Kažem – ne skriva se, jer se naš stari par golemih dimenzija ne uspijeva prikriti suncobranom – velika ostakljena prostorija Fondacije Cartier za suvremenu umjetnost čini ga vidljivim već s ulice. Čini se da Ronu Muecku baš to odgovara, budući da mu je ovo već druga samostalna izloža u tome prostoru. Australskoga hiperrealističnog umjetnika koji je mnogo izlagao po cijelome svijetu, od Japana i Australije do Novoga Zelanda i Meksika, rijetko se ima prilike vidjeti u Europi. No, Fondacija Cartier ne samo da je ponovno dobila priliku udomiti njegove divove i liliputance, već je počašćena i prilikom da publici predstavi tri potpuno nova umjetnikova rada.
Autodidakt, koji od 90-ih živi i radi u Londonu, ranije se bavio izradom lutaka i marioneta za potrebe televizije i reklama. Kao umjetnik predstavlja se 1997. na izložbi Sensation u Londonu djelom Dead dad – izrazito realističnom i minucioznom replikom trupla svoga oca, umanjenog na dvije trećine stvarne veličine. Od tada njegov uspjeh neprekidno raste – njegov Boy visok čak 5 metara proslavio ga je na Biennalu u Veneciji 2001. godine.
Što je to tako privlačno i neodoljivo u njegovom radu? Mueck zahvaljujući uporabi silikona, poliesterskih smola i uljanih boja stvara savršeno precizne i naturalistične replike ljudskih tijela. No, ono što njegov rad podjednako udaljava od akademskog realizma i hiperrealizma jest igranje mjerilom koje stvara začudnu i ponekad vrlo uznemirujuću napetost između stvarnosti i mašte. Njegovi likovi, monumentalnih ili pak iznenađujuće sitnih dimenzija, djeluju gotovo živo zahvaljujući savršenom vladanju tehnikom i minucioznosti izrade – dlačicama, žilicama, madežima, borama, mrljama po koži, noktima koji izgledaju neopisivo stvarno! Kraj njihovih fiksiranih pogleda i zaleđenih pokreta, gledatelj se doista osjeća kao da bi se svakog trenutka mogli pokrenuti i progovoriti, te se teško može oduprijeti znatiželji i potrebi da dotakne i osjeti njihovu kožu, prste, usta…
Ipak, perfekcionizam ovdje nije samom sebi svrha, umjetnika zanima nešto posve drugo – psihološka perspektiva likova izvađenih iz njihovih svakodnevnica, međuljudski odnosi, odnos prema tijelu i postojanju. Njegovi likovi, inspirirani fotografijama ili naslovima iz tiska, starim legendama ili zgodama iz umjetnikova života, nisu samo skulpture – to su prava mala (ili velika) bića koja svojim stavom i osobnošću svjedoče o Mueckovom izvrsnom poznavanju anatomije i psihologije.
Na izložbi koju se može pogledati od 16. travnja do 29. rujna izloženo je devet radova čiju okosnicu čine tri potpuno nova i prvi puta izložena skulptorska para – dvoje tinejdžera na ulici (Young couple), majka s djetetom na prsima (Woman with shopping), te stari par na plaži (Couple under an umbrella). Radi se o zaleđenim trenucima iz odnosa tih parova čija se priroda otkriva u detaljima – mladi tinejdžerski par koji se drži za ruke na prvi pogled djeluje potpuno uobičajeno, čak izaziva i simpatije zbog svojih malih dimenzija. Ali stražnja strana unosi sumnju i iznenađenje – djevojčina je ruka zgrčena u mladićevoj, gesta koja nam otkriva agresiju ili nježnost, možda zaigranost, ovisno o tome kako smo ju odlučili čitati – Mueck nam ostavlja prostor za vlastitu interpretaciju. U slučaju majke s djetetom, majka je vidljivo rastresena i odsutna, teška svakodnevnica sprječava ju da iskaže bilokakvu nježnost svojoj bebi, koju joj je Mueck majstorski smjestio pod kaput. Stari par na plaži, onaj koji ste već vidjeli s ulice, otkriva nam pak svu ljepotu starosti – dva potpuno opuštena i prepuštena tijela, nakon godina provedenih zajedno, nemaju više što skrivati jedno od drugoga. Prirodni pokreti, realistična tekstura, mekoća njihove kože, sve ih to čini tako predivno starima i stvarnima. No kako mogu biti stvarni kada su njihova stopala veća od naših glava?
Posebnu čar izložbi daje i 52-minutni film Gautiera Deblondea koji nam se pruža priliku ući u umjetnikov londonski atelje i otkriti tajne dugotrajnog procesa izvedbe tih čudesnih (polu)bića.
