Zabranjeno čitanje (3.dio): Tehnike i načini cenzure
Povijest književnosti je, između ostalog, povijest borbe između cenzora i pisaca. Poneka vulgarna riječ, krivi svjetonazor, ili nešto treće i djelo je već nepoćudno i nedopušteno. Ideja o potrebi cenzure prvi je put iznijeta u staroj Grčkoj i nije ju iznio nikakav fanatik niti zadrti ideolog, već filozof: Platon. On je u svome djelu Država ustvrdio da se djela nekih autora moraju očistiti od svega onoga što ne pridonosi razvoju duhovno snažnih i zdravih mladića. Prema njemu, umjetnost je puko sredstvo odgoja, i usprkos profinjenom osjećaju za estetiku, Platon u potpunosti cijeni jedino didaktičku umjetnost koja koristi državi. Stoga bi on i najvećeg pjesnika toga vremena – Homera – najprije ovjenčao lovorovim vijencem, a zatim ga prognao jer nedostojnim prikazom bogova kvari mladež.
Uzmemo li u obzir moć riječi, možda će biti jasnije zašto do cenzure dolazi. Paulo Sarpi, veliki protivnik cenzure ovako je to postavio: “Naizgled knjiga i nije bogznašto, jer se sastoji od samih riječi, ali iz tih se riječi formiraju mišljenja koji izazivaju pristranost, pobune i na kraju ratove. Da, to su samo riječi, ali one, posljedično, dižu naoružane vojske”. U nastavku, donosimo vam ponešto iz povijesti cenzure – tehnike i načine na koje su se svjetovne i duhovne vlasti borile s, po njihovu mišljenju, “nepoćudnim” djelima.
Bolje spriječiti nego liječiti: preventivna cenzura
Bolje je spriječiti, nego liječiti. Do tog je, samog po sebi razumljivog zaključka došao nadbiskup Bertholdvon Henneberg u Mainzu, naredivši u da sve prijevode s latinskog i grčkog na narodni jezik prije tiskanja mora pregledati cenzorska komisija. Bio je to prvi zabilježeni slučaj preventivne cenzure kojeg su kasnije slijedile mnoge cenzorski “osviještene” vlasti (crkvene i svjetovne). Godine 1644. u spisu Areopagitica upućenom Engleskom parlamentu, John Milton se obrušio na preventivnu cenzuru osuđujući je kao “najveću opasnost po napredak ljudskog roda i najveću nesreću za duhovni život nacije”. Takve su ideje očigledno doprle i do nekih na vrhu pa je 1695. Velika Britanija ukinula preventivnu cenzuru, a u Americi je to učinjeno 1787. godine. Kasnije preventivnu cenzuru (u neskrivenom obliku) uglavnom vezujemo uz totalitarne države i autoritarne sustave, no ona postoji i u razvijenim i slobodnim zemljama – prikrivena ili pak u svom najučinkovitijem, ali i najpogubnijem obliku: u obliku autocenzure. Autori ni ne pokušavaju ponuditi nešto što se nalazi izvan njima već poznatih kriterija, znajući da će ili biti odbijeni ili se naći u opasnosti. Tako je, posebice u 18. stoljeću, strogost cenzora bila tolika da je vladalo nepisano pravilo: “Non licet de illis scribere, qui possunt proscribere” (“Nije dopušteno pisati o onima koji te mogu progoniti”).
Čišćenje i ispravljanje
Sveti Jeronim bio je jedan od učenih ljudi ranoga kršćanstva koji su se divili grčkim i rimskim piscima, ali nikako nisu mogli prihvatiti činjenicu da su ti pisci napisali nešto što oni, kao kršćani, nisu mogli prihvatiti, a kamoli prenositi dalje. Smetali su ga određeni izrazi, riječi, rečenice pa je došao na ideju kako da tu zabludjelu literaturu učini još savršenom i neškodljivom: “Kada čitamo knjige filozofa, kada nam u ruke dođu knjige svjetovne mudrosti…ako u njima nađemo što god suvišnoga o kumirima, o ljubavi, o brizi za svjetovne stvari, to istružemo”, napisao je sv. Jeronim. Tako je Tridentski sabor 1564.godine donio Deset pravila o zabranjenim knjigama od kojih osmo po redu pravilo govori kako treba postupati s djelima “quarum principale argumentum bonum est” (“koja su u osnovi dobra”), ali u kojima postoje mjesta koja se kose s Crkvenim učenjem i javnim moralom.
Čest razlog čišćenja publikacija jest promjena političkih, ali i društvenih i moralnih prilika. Bezbroj je takvih slučajeva: čak su i, koliko god danas apsurdno zvučalo, velika djela poput Shakespeareovih, poput Robinsona Crusoa Daniela Defeoa, pa čak i Biblije, doživjela svoja očišćena izdanja. Osim spomenutih načina, od kojih su neki zastarjeli i nefunkcionalni (struganje tinte s pergamene, kako je to radio sv. Jeronim), postoje i drugi načini čišćenja djela koji su upotrebljavani tijekom povijesti, poput izrezivanja cijelih stranica ili dijelova teksta, mijenjanje novima i slično. Jedan od brojnih načina jest i premazivanje štetnih dijelova teksta crnilom kako bi bili nečitljivi. Zanimljiv je primjer slučaj zagrebačkog kanonika i povjesničara Baltazara Adama Krčelića koji je napisao Annuae sive historia, vrstu ljetopisa koja obuhvaća razdoblje između 1748. i 1767. koje je zapečatio i naredio da se otvori tek nakon njegove smrti. Kada je ljetopis konačno otvoren, ispostavilo da su unutra zapisane mnoge kompromitirajuće optužbe i opisani najgori skandali i pikanterije ondašnjeg Zagreba. Nastala je pomutnja te je Hrvatsko namjesničko vijeće donijelo odluku da se dijelovi rukopisa koji su najviše kompromitirali visoko zagrebačko društvo premažu. Ipak, onaj koji je tu obavio, slučajno ili namjerno, uzeo je nedovoljno snažno crnilo te su lovci na skandale vrlo lako mogli sve pikanterije pročitati.
Zabrane čitanja
Čišćenje društva od loših knjiga nije jednostavno, jer se knjiga lako prenosi i skriva, posuđuje, čita i dijeli. U tome mogu pomoći stroge zabrane posjedovanja i čitanja loših djela. Koliko su kazne bile stroge, svjedoči naredba koju je grad Firenca donio 1549. kojom predviđa da će oni koji do određenog roka ne predaju zabranjene knjige, a te knjige kasnije u njihovim kućama otkriju gospoda cercatori (istražitelji), biti spaljeni zajedno sa svojim knjigama. Granični i ekstremni oblik zabrane posjedovanja knjiga je konfiskacija privatnih knjižnica i sustavno čišćenje društva od štetnih knjiga, do kojih, sudeći prema povijesnim primjerima, najčešće dolazi u vrijeme velikih promjenama, kada vlasti zaključuju da mogućnost da pojedinci sami odabiru književnu građu koju će čitati ugrožava potrebno jednoumlje u stvaranju „novih i naprednijih društava“ (nacistička Njemačka, fašistička Italija, komunističke države poput Kine i Rusije, te ostala totalitarna društva u povijesti).
Vrlo rašireno sredstvo sprečavanja čitanja i raspačavanja knjige, tj. cenzure, su popisi zabranjenih knjiga koji u cenzorskim krugovima uživaju dugu povijest i veliki ugled. Popise zabranjene literature vlasti sastavljaju iz dva razloga: da potencijalne čitatelje upozore na literaturu koja je “štetna” i da pobiju argumente pojedinaca kako nisu znali da je neko štivo zabranjeno. Prvi koji je izdao službeni popis zabranjene literature bio je engleski kralj Henrik VIII. koji je opasnost vidio u knjigama njemačkih i engleskih reformatora pa ih je 1526. sve popisao. Uskoro je i Crkva počela izdavati svoje, a najznačajniji takav popis izdao je papa Pavao IV. pod jednostavnim i zvučnim naslovom Index Librorum Prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga) godine 1559. U njemu je svoje mjesto našlo više od 4 000 naslova i imena poznatih Crkvenih protivnika: ateista, heretika, luterana, pisaca astroloških i sličnih knjiga, znanstvenika koji su tumačili prirodne pojave na temelju promatranja prirode, a ne Biblije, književnika koji su obrađivali seksualnu problematiku, filozofa čija su se mišljenja kosila s Crkvenim, ali i autora koji su se tu našli iz danas nedokučivih razloga, poput La Fontainea i njegovih Basni i slični. Na popisu nalazimo Dantea, Boccaccia, Voltairea, Montesquieua, Rousseausa, Diderota, Lockea, Defoea, Descartesa, Kanta itd. Index Librorom Prohibitorum doživio je brojne promjene i nadopune, a posljednje je izdanje izašlo 1948. Godine. Službeno je ukinut tek 1966.
Ipak, knjige koje bi se našle na popisu svjetovnih vlasi uvijek je bilo mnogo opasnije čitati nego one s Crkvenog popisa, pogotovo u vrijeme kada Crkva gubi svoj značaj. Tako je Hitler, gotovo odmah nakon što je 1933. godine preuzeo vlast u Njemačkoj, uz pomoć nacističkih studenata sastavio tzv. Crni popis u kojem su se našla imena 71 autora. Umjesto zabranjivanih autora, tiskale su se ogromne količine nacionalsocijalističke literature koje su, kada su savezničke vojske porazile i zauzele nacističku Njemačku stvorile velike probleme. Što s tim ogromnim količinama propagandnih i drugih nacističkih knjiga? Jednostavno – napraviti novi popis i zabraniti ih.
Cenzura u javnim knjižnicama
Jedna od najvažnijih karika u cenzorskom lancu jesu javne knjižnice i knjižničari. S obzirom da javne knjižnice imaju kao svoju osnovnu funkciju upravo obrazovnu, nije čudno da se već u 16. stoljeću u zametku pojavilo upravo ono pitanje koje će kasnije biti predmet brojnih polemika, rasprava, odluka i zakona. Već se Konrad Gesner u svom djelu Bibliotheca Universalis (1545.) zalagao za to da sadržaj knjižnica bude takav da ne isključuje niti jednu knjigu, osim onih koje su potpuno bezvrijedne. Švicarski teolog Johann Jacob Fries zaključio je da je “korisnost knjižnica u tome da podupiru crkveni nauk”. U današnje, pak, vrijeme prevladava stajalište o knjižnici kao mjestu gdje se skupljaju, obrađuju i daju na korištenje sve vrste informacija bez obzira na to jesu li u “državnom interesu”. Ipak, kroz čitavu su povijest, pa i danas, sva društva (od najkontroverznijih do najliberalnijih) pazila što se nalazi u knjižnicama. U knjižnicama se kao cenzura poradzumijevaju sve one mjere koje onemogućuju i uskraćuju pravo korisnika da dođe do određene knjige za koju vlast, organizacije ili udruženja građana smatraju da su opasne i štetne.
Jedna vrsta literature koja se oduvijek nalazi na popisima knjiga koje se ne smiju nabavljati jest pornografska literatura, bez obzira što se ona uvelike čita izvan knjižnica. Gotovo se sve političke stranke, od ljevice do desnice, zajedno sa samim knjižničarima slažu da lascivnim, pornografskim i sličnim knjigama nije mjesto u javnim knjižnicama. Ali ono oko čega se političke stranke ni njihovi pojedini članovi ne slažu jest što pod pojmom pornografske i erotske lieterature treba poradzumijevati. Pornografija I lascivnost su historijski relativni pojmovi. Boccacciova Dekamerona, koji je svojedobno zadao toliko muka Crkvi, i Flaubertovu Madame Bovary koja je sudski proglašena lascivnom, Lawreneceovu knjigu Ljubavnik Lady Chatterlay koja je godinama zabranjivana danas malo tko smatra opasnima. Isto tako je i s prilično opscenim Henryem Millerom kojeg se danas može naći na policama svih knjižnica, baš kao i aktualnu E.L. James.
Moby Dick promiče homoseksualizam?
Čišćenje knjižnica eksremniji je oblik cenzure. Nekad su te akcije bile bolje, nekad lošije izvedene, no svakako vrlo mnogo govore o onima koji su te akcije naredili. Jedna od najtemeljitijih takvih akcija zbila se u SSSR-u kada su boljševici došli na vlast. Nadežda Krupskaja, Lenjinova supruga, osobno se pobrinula da javne knjižnice očisti od vjerskih knjiga, a kasnije je s ponosom pisala kako su police knjižnica ostale gotovo prazne.
U demokratskim društvima često dolazi do čišćenja knjižnica na zahtjev građana, njihovih udruženja, ali i pojedinaca. Nigdje to nije tako izraženo kao u Americi, ali i u svim drugim društvima uvijek će se naći poneki dušebrižnik koji će opravdano ili ne, tražiti da se određene knjige maknu iz javnih, a pogotovo školskih knjižnica. Tako je jedan roditelj u Arizoni 1967. godine zatražio da se iz jedne školske knjižnice izbaci knjiga Moby Dick H. Melvillea jer je zaključio da promiče homoseksualizam, a udruženje Kćeri američke revolucije (The Daughters of the American Revolution) zatražilo je da se iz javnih knjižnica maknu sve knjige o Tarzanu jer Tarzan i Jane žive u nevjenčanom braku.
Osim kao izbacivanje knjiga, cenzura u knjižnicama zna poprimiti i druge oblike, poput zatvorenih i nedostupnih fondova: knjige jesu u knjižnicama, ali do njih mogu doći samo oni koji imaju posebna dopuštenja. Zadržane su više kao corpus delicti protiv neprijatelja. Tako postoji bogata zbirka erotske literature koja se nalazi u zbirci Inferno (pakao) u Vatikanskoj knjižnici.
Spaljivanje knjiga: bruciamenti delle vanità
Spaljivanje knjiga oduvijek se smatralo najučinkovitijim i najefektnijim načinom uništavanja nepoželjne pisane riječi i zastrašivanja autora. Prvi zabilježeni slučaj spaljivanja knjiga i spisa zbio se oko 1100 godine prije Krista, kada je nepismena gradska sirotinja u Egiptu spalila državni arhiv, uvjerena da se u tim knjigama i spisima nalaze uzroci koji su ih doveli u stanje bijede. Spaljivanje knjiga ujedno znači i spaljivanje samog autora, njegove duše, misli i poruke. Tako su knjižnice, simboli narodnog pamćenja, u prošlosti redovito bile spaljivane od strane osvajača, kako bi se u potpunosti uništio pokoreni narod, njegova kultura i obilježio početak novog razdoblja.
S pojavom tiska, masovna je proizvodnja kao posljedicu imala masovna spaljivanja – pisana se riječ otela nadzoru i Crkvenih i svjetovnih vladara i spaljivanje knjiga bilo je jednostavno rješenje. A materijala za spaljivanje bilo je mnogo – “nepoćudne” knjige nicale su poput gljiva i lomače su gorjele na sve strane. Palile su ih i Crkvene i svjetovne vlasti, ali i svi oni koji su se smatrali pozvanima da zaštite javni moral. Girolamo Savonarola bio je jedan od onih koji su živjeli u uvjerenju da su knjige krive za svu pokvarenost svijeta. Loše i nemoralne knjige, slike, kipovi i druga umjetnička djela našli su se na njegovu nišanu, a njegovi su sljedbenici zalazili u kuće bogatih Firentinaca, oduzimali im sve što je Savonarola svrstavao u kategoriju taština i na glavnom ih trgu bacali u velike lomače. Bili su to tzv. bruciamenti delle vanità – spaljivanja taština. No, sreća se preokrenula za brižnog Savonarolu te je 1498. i on, zajedno sa svim svojim taštinama, završio na jednoj od tih lomača.
Dok se Crkva brinula da u vatru padnu knjige koje ugrožavaju njezin autoritet, dogme i javno ćudoređe, svjetovne su vlasti u vatru bacale literaturu protudržavnog sadržaja.Tako je, od svih pisaca burnog 18. stoljeća, Voltaire autor čija su djela najčešće gorjela. Običaj spaljivanja knjige ostao je popularan i u 20. stoljeću, a najspektakularnije spaljivanje zbilo se u nacističkoj Njemačkoj 1933. godine kada su između 27. travnja i 10. svibnja studenti diljem Njemačke skupili na desetke tisuća knjiga i pred 40 000 promatrača spalili ih na trgu pred Berlinskim sveučilištem.
Što s autorima?
Konačno, preostaju autori. Cenzura ne može jamčiti da neposlušni pisac neće ponoviti istu grešku i napisati novo djelo. Mjere protiv pisaca kao pisaca uključuju kritiku i ignoriranje, prisilu na samokritiku, tjeranje na odricanje svojih djela (Galileo Galilei, Sv. Augustin), proglašavanje njihovih djela smećem i tako dalje. Zanimljiv je i slučaj jednog filipinskog novinara koji je 1898. godine optužio nekog policijskog časnika za krijumčarenje i korupciju. Optuženi časnik ga je pozvao na razgovor, uperio mu pištolj u glavu i natjerao ga da pojede novine u kojima je članak objavljen
Osim toga, cenzorima na raspolaganju stoji cijeli niz mogućnosti kako autoru zagorčati život kao čovjeku. Prijetnje njima, ali i članovima njihovih obitelji, optužbe za utaju poreza, demoralizacija na sve moguće načine samo su neki od blažih načina. Kroz povijest su neki autori slani u izganstvo ili zatvarani u logore. U novije vrijeme proglašavali su ih duševno bolesnima i zatvarali u psihijatrijske bolnice ili pak kriminalcima i veleizdajnicima pa ih strpali u zatvor. Neki su doživljavali i puno gore sudbine: zbog svojih su djela izgubili život goreći na lomačama zajedno sa svojim knjigama ili bivali potajni ubijeni. Maštovitiji pristup smaknuću neposlušnog autora jest ne ubiti ga, već samoubiti, odnosno prisliti ga da se sam ubije kao što je bio slučaj sa Sokratom (on nije pisao, ali su njegove riječi zapisivali njegovi učenici) kojeg su prisilili da sam popije otrov. No, ni to nije kraj. Pisac, naime, nije samo živi čovjek, već je on i sve ono što je za života napisao i naučavao. Zato su se cenzori znali pozabaviti nepoćudnim autorima čak i nakon njihove smrti: mrtva je pisaca, gotovo jednako kao i živoga, moguće osuditi tako da mu se posmrtni ostaci izvuku iz groba i spale.
Notabitur Romae, legetur ergo: Vejentov učinak
Zabranjeno je voće najslađe. Već je slavni povjesničar Tacit u svom poznatom djelu Anali komentirao ovako: „Djelo koje ima biti spaljeno, traženo je i čitano sve dok je opasno nabaviti ga; zatim, čim bude slobodno imati ga, pada u zaborav“.
Taj je fenomen koji se više tiče ljudske psihe nego same cenzure, nazvan Vejentov učinak, prema Fabriciju Vejentu, na čiji se slučaj prethodna Tacitova opaska odnosila. Fabricije Vejent bio je, naime, u Neronovo doba, autor pamfleta u kojima se rugao svećenicima i senatorima. Takvih je pamfleta bilo mnogo i popularnost im je opadala čim bi postali izgubili na akualnosti, no u Vejentovu slučaju vlasti su napravile kobnu grešku: njegove su spise zabranile, a njega prognale iz Rima. Ono što je uslijedilo, bilo je sve samo ne ono što su vlasti očekivale: takav je čin skrenuo pozornost šireg čitateljstva koje je htjelo doznati što je to opasnog Vejent napisao da je zaslužio takvu kaznu. Umjesto da padne u zaborav, Vejent je postao, zahvaljujući I Tacitu čiju je pozornost privukao, besmrtan.Takvih je povijesnih potvrda bezbroj: mnoge su vlasti i mnogi su moćnici, ne vodeći računa o ljudskoj zantiželji i brojnim neprijateljima koje svaka cenzura na neki način upozorava na ono što valja čitati, zabranjivali knjige što je rezultiralo upravo kontraefektom. Katolička Crkva, u vrijeme kada je bila moćna i mislila da je stavljanjem određenog djela u Index librorum prohibitorum riješila problem nepodobnih djela, nije u obzir uzela Vejentov učinak (tada možda taj termin, nije bio poznat, no ljudska sklonost k zabranjenom jest), a isto je tako zanemarila svoje neprijatelje koji se se upravo tim popisom služili kao najpouzdanijim izvorom za pronalaženje knjiga koje valja čitati. Tako je i nastala uzrečica Notabitur Romae, legetur ergo (Rim zabranjuje, dakle treba čitati).
