Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Glazba

Zadnja pjesma je bitna

15.01.2014. Teuta Butuči

Foto: http://www.arcticmonkeys.com

Dobar glazbeni album ima glavu i rep, ako je zaista dobar onda ima i kičmu, bubrege, pluća, srce i sve ostalo.  I kao što svaka dobra rasprava završava nekom pametnom, za vas smo napravili listu 10 albuma, u nikakvom posebnom redoslijedu, čija završna pjesma ima muda ostaviti glazbeni statement za kasnije:

 Arctic Monkeys – 505 (Favourite Worst Nightmare)

Atmosferičan i pomalo romantično melankoličan 505 Arctic Monkeysa zvuči kao neočekivano ušetavanje u kakav mračnjački neo-noir film. Alex Turner za mikrofonom, zgodno bi bilo s bocom pive, lažno bezbrižan i ambivalentan pjeva nešto što je u biti puno gorčine.

 The Strokes – Take it or leave it (Is this It)

Dok su Strokesi na početcima karijere nastupali po njujorškim klubovima, navodno nitko iz benda nije pojma imao kakav će tekst Julian Casablancas pjevati na kojem nastupu, vjerojatno nije znao niti Julian Casablancas. Jer teksta nije bilo. Pa bi se čovjek onda popeo na stage i improvizirao, kao kakav superclassy glumac koji improvizira iz trenutnih osjećaja. U jednom su ga momentu očito prisilili da zapiše to što pjeva. Take it or leave it.

Florence and the machine – Leave my body (Ceremonials)

Leave my body lijepo upakirava granično morbidne obrede Florence Welch i Mašine u fluorescentni papir misticizma i eklektičnog glamura postavljen na prethodnim pjesmama ovog albuma.

Muse – Knights of Cydonia (Black Holes and Revelations)

Da ikada počne rat s vanzemaljcima i nađem se na bojištu, htjela bih da mi Matt Bellamy piše budnice. Iako bi Matt Bellamy vjerojatno sklopio mirovni pakt sa vanzemaljcima u roku od keks.

Kasabian – Doberman (Empire)

Tom Meighan je sam. I pijan ko’ letva. I ljut ko’ pas. I čak ga ni dobermani ne vole. A onda se baci u glazbu koja zvuči kao šamanski ples. Kraj i inače odličnog albuma Empire.

The White Stripes – Effect and Cause (Icky Thump)

Jack White o uvrnutoj logici ljudskih odnosa. Jack i Meg White, bivši supruzi koji su brak pokušali spasiti osnivanjem benda u kojem su onda medijima lagali da su brat i sestra. Da, Jack i Meg White su autoritet u području uvrnute logike ljudskih odnosa, ovaj puta u akustičnoj blues-ish varijanti. S ljudima ništa nije jednostavno. Zato je jednostavnije uzeti gitaru. Moja je trenutno pored mene.

 The Doors – The End (The Doors)

Posljednja stvar sa debi albuma Doorsa počinje stihovima This is the End, beautiful friend/ this is the End, my only friend, the End. Poetičnost. I glazbena i tekstualna.

The Velvet Underground – Oh! Sweet nuthin (Loaded)

Pjesma o luđacima, beskućnicima, životu i svemu ostalom, za kraj istog takvog albuma Loaded. I gotovo da možete čuti Andyja Warhola kako se duri negdje u kutu, jer ga je Lou Reed ponovno nazvao Drella, što je nadimak koji je Reed nadjenuo Warholu jer ga je ovaj podsjećao na nešto između Drakule i Pepeljuge (Pepeljuga = Cinderella).

The Dead Weather – Will there be enough water (Horehound)

Ovaj “superbend” sastavljen od Allison Mosshart iz The Killsa, Deana Fertitia iz Queens of the Stone Age, Jacka Lawrencea iz The Racountersa i nezaobilaznog Jacka Whitea koji je apsolutno omniprisutan i posvuda, osim što znaju snimiti suvisli album, znaju isti i suvislo završiti. S njihovog debi albuma Horehound.

The Verve – Come on (Urban Hymns)

I talked to god in a phonebox on my way home/I told you my answer/I left you my dreams on your answering machine. Ako itko ima kakvu pametniju nek mi slobodno kaže.

 

Komentari