novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Ziher filmolista: Europski filmovi za sve kojima je dosta Hollywooda

Foto: fnipoli.tumblr.com/
Vrijeme čitanja: 9 minute

Ljeto je pravo vrijeme za opuštanje, ali ponekad je teško pronaći film za koji još niste čuli ili ga pogledali. Europski filmovi često spadaju u manje razvikanu, ali ne zato i manje kvalitetnu, kategoriju filmova. Ova je lista kompilacija svih ovogodišnjih europskih filmova koji su se pojavili u Ziherovoj rubrici “Eurofilm”, a šanse su velike da se upravo ovdje skriva taj europski dragulj za kojim tragate.

La Chambre Bleue

U Cannesovom programu koji ćemo odsada pamtiti kao onog „gdje je Dalibor Matanić osvojio neku nagradu“ iliti Un certain regard, 2014. bijelome se svijetu ukazao i The Blue Room (La chambre bleue), redateljsko ostvarenje Mathieu Amalrica koji se tom prilikom prepustio i u glumačku interpretaciju preuzimajući glavnu mušku ulogu (ili bolje rečeno, na svoje je glumačko nadodao i ono redateljsko). Lateći se proznog djela Georgesa Simenona koji je svojim pismom i prije privlačio francuske veće i manje majstore sedme umjetnosti, Amalric pokušava, a katkad i uspijeva, isplesti fragmentirani erotični triler u kojem ono istražno pliva na površini, a erotsko se krije negdje dublje. U suradnji sa Stéphanie Cléau, Amalric kreira adaptaciju koja se gotovo školski dobro nosi s nelinearnom dramaturgijom pažljivo raspoređujući informacije tko, što, kada, kako, gdje i zašto (gdje u konačnici ‘zašto’ ostaje pod velom misterije).  U istražnome procesu naglasak je na odnosu Juliena (M.Amalric), čovjeka koji se na van odaje kao samo još jedan prosječan poslodovac, i Esther (S. Cléau – koja također preuzima dvostruku ulogu igrača ispred i iza kamere), žene lokalnog farmaceuta koja u sebi nosi svu tu pomalo neuobičajenu erotičnost filma. (Lucija Klarić)

Foto: facebook.com/Shruti More
Foto: facebook.com/Shruti More

Certified Copy

Svojevrsni prijestup u poetici iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija Certified Copy (Copie conforme, 2010.) koji će se „Kopijom“ odmaknuti od rodnoga mu lokaliteta, maestralnoj je Juliette Binoche u godini festivalskih pohoda donio prestižnu nagradu za najbolju glumačku izvedbu i to ni više ni manje nego s crvenih tepiha Festivala u Cannesu. Na „obroncima“ Toskane francuska će se trgovkinja umjetninama (J.Binoche) i britanski pisac, teoretičar umjetnosti (W.Shimell) zateći u vrtlogu međuljudskih silnica koje će se udomaćiti upravo i samo u njihovim tijelima čineći tako kakvo klupko nerazmrsivih konaca što ih uobičajeno spremno razdvajamo u ladice ovog ili onog tipa odnosa. Među mnogima se filmskim praktičarima često zaziva prešućeno pravilo da jedan od preduvjeta „dobroga filma“ (ako o tako čemu možemo govoriti) je struktura koja započinje svojim sažetkom – da prve minute filma budu nositeljice ideje koja će zadnjom minutom postati jasna i pri tome se rastvoriti u svoj svojoj punini. (Lucija Klarić)

Foto: fuckyespetercapaldi.tumblr.com
Foto: fuckyespetercapaldi.tumblr.com

In the Loop

Kad nemaš o čemu razgovarati, udri po politici. Svakoj osobi koja se duže vrijeme zadržava u javnim prijevozima i zatvorenim zapušenim kafićima itekako je poznat ovaj fenomen. Ozbiljan razgovor zahtijeva kompleksnije baratanje informacijama i nakon nekog vremena ga se zaobilazi. Neozbiljan je razgovor u ovom slučaju problem. Kada nešto postane parodija vlastitog postojanja, jako je teško kovati dovitljive šale na istu temu. Toga je svjestan i autor serije Armando Iannucci koji, zajedno s gomilom sjajnih scenarista, nekim čudom i dalje uspijeva održati jednaku razinu britke svježine sa spomenutom satirom koja ulazi u svoju petu sezonu. Prije hvatanja u koštac s američkom politikom, Iannucci je operirao na britanskom području sa serijom The Thick of It. Nakon toga je uslijedio dugometražni spin-off film pod nazivom In the Loop koji je pod istim krovom skupio te dvije politički egomanske države. Vlade spomenutih država u stanju su napetosti. Vojna se akcija sprema na području neimenovane zemlje na Bliskom Istoku, a britanski ministar međunarodnog razvoja Simon Foster (Tom Hollander) u intervju za BBC na pitanje koje je izvan njegove domene odgovara: “War is unforeseeable”. Čak i kada bi rečenicu preveli na hrvatski, ona jednako zvuči – kao tehnokratska, blaga, nenapadna i filtrirana floskula. Koliko god fraza zvučala benigno, ona poremeti službenim izjavama već pripremljeno polje. (Stjepan Ćulap)

Foto: Foto: http://serienguide.tumblr.com/
Foto: Foto: http://serienguide.tumblr.com/

Der Schuh des Manitu 

Iako se naslov čini donekle uvredljivim na etničkoj razini, zapravo savršeno odražava djetinjastu i humorističnu narav njemačke parodije Der Schuh des Manitu (Manitou’s Shoe, 2001) kojoj je namjera u 97 minuta trajanja ismijati sve moguće klišeje koji se mogu pronaći u klasičnim vesternima, s naglaskom na deset filmova o Winnetou koji su snimljeni u periodu od 1962. do 1968. godine i to upravo u koprodukciji s hrvatskom filmskom kućom Jadran filmom. Abahachi, kojeg glumi sam Michael Herbig, poglavica je plemena Apache Indijanaca, a njegov je “brat po krvi” Ranger (Christian Tramitz). Upoznali su se tako da je Ranger spasio Abahachija od nadolazećeg vlaka i otad su nerazdvojni te zajedno održavaju mir na Divljem zapadu. Jednoga dana Abahachi odluči podignuti kredit da bi kupio salon od glavnog negativca Santa Marie. Santa Maria ga, naravno, izda. Salon je zapravo samo kartonska kulisa koja se istoga časa sruši, ali Santa Maria je već uzeo Abahachijeve novce i nema mu ih namjeru vratiti. Srećom, Abahachijev gay brat blizanac Winnetouch (također Michael Herbig) ima dio karte koji vodi do blaga koje je skriveno pored stijene koja izgleda poput Manituove cipele. (Marija Vukšić)

Foto: screenshot: https://www.youtube.com/watch?v=jPBxiaLXw2g
Foto: screenshot: https://www.youtube.com/watch?v=jPBxiaLXw2g

La piscina

„Flegmatični trener plivanja, tinejdžerka kojoj nedostaje noga, dječak s Downovim sindromom, drugi dječak koji ima problema s nogom te jedan s prividno nikakvom nemogućnošću, ali koji odbija govoriti, provode svoj dan na bazenu.“ Započeti govoriti o Bazenu (La piscina, 2011) južnoameričkog redatelja Carlosa Machada Quintele kroz prizmu njegova partnera iz korica programatskih knjižica, debitantsko ostvarenje postavlja u gotovo „dužničku“ poziciju – kao i mnogi drugi (ako ne i više nego neki drugi) sinopsis Bazena prizvat će određena očekivanja u svom potencijalnom gledatelju; u kratkim crtama o protagonistima ističu se njihove što fizičke, što mentalne nemogućnosti gotovo sugerirajući (uz samo mjesto radnje filma) i nužnost problematiziranja tih svojevrsnih „nedostataka“ i „boljki“ mladih likova. Gotovo da smo automatizmom pozvani da uključimo svoje humane kvalitete i popratne im mehanizme empatije i suosjećanja te dočekamo i prisustvujemo jednom umjetničko-filmskom iskustvu gdje pokušavamo razumjeti živote Drugih. (Lucija Klarić)

Foto: themodestcritic.tumblr.com
Foto: themodestcritic.tumblr.com

Bølgen

Kultura spektakla već dugi niz prebiva u onom prljavom svjetskom filmskom centru zvanom Hollywood. Moderni glazbeni mislioci rekoše ‘Cash rules everything around me’, zbog čega i nije čudno da se rijetko koja strana država nije upustila u prizivanje duha najzločestijeg sina te iste kulture – filmova katastrofe. Ovogodišnji je norveški kandidat za Oscara, film Bølgen (The Wave), iznimka koja potvrđuje pravilo. Za razliku od brojnih priglupih američkih izdanaka, ono na što su se Norvežani oslonili jest potvrđena znanstvena činjenica. Geiranger, prekrasno turističko mjestašce na zapadu Norveške, od 2005. godine je na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Kako priroda zna biti okrutna, tako je i najveći neprijatelj Geirangera upravo jedno od njegovih impresivnijih obilježja – planina Akerneset. Centralni turistički kompleks smješten je u samu uvalu, što je posebno opasno s obzirom na povremena podrhtavanja tla. U slučaju masovnog odrona kamenja, stvorio bi se nestabilan fjord koji bi tsunamijem zatrpao kompletnu uvalu. U ovom je trenutku zaplet filma sasvim jasan. (Stjepan Ćulap)

Foto: dshalv.tumblr.com
Foto: dshalv.tumblr.com

Calvary

Mlađi se brat Martin McDonagh već afirmirao na svjetskoj sceni s filmovima kao što su In Bruges i Seven Psychopaths, dok se stariji, John Michael McDonagh, nakon sjajnog redateljskog prvijenca The Guard posvetio katoličkom svećeniku koji se sasvim opravdano, nasuprot onih monstruma iz Spotlighta, pita ‘zašto češće razgovaramo o grijesima nego li o vrlinama’. Kalvarija (Golgota) je ime brijega izvan jeruzalemskih zidina na kojem je, navodno, raspet Isus Krist. Na tom se brdu, metaforički rečeno, nalazi i spomenuti svećenik James (Brendan Gleeson). Tijekom ispovjedi, neimenovan muškarac mu ispriča jezive detalje iz mladosti u kojoj je bio seksualno zlostavljan od strane pokojnog svećenika. Nadalje, muškarac napominje Jamesu da će ga ubiti na plaži sljedeće nedjelje jer bi veći udarac za Crkvu bio kada bi ubio moralno čistog svećenika koji u svojoj prošlosti nema mrlja. On zna da je James potpuno nedužan, no njegova je ideja zapravo biblijska paralela koja je kroz povijest prouzročila brojne žrtve – nevin čovjek umire zbog grijeha onih iz njegove zajednice. (Stjepan Ćulap)

Foto: facebook.com/the danish girl
Foto: facebook.com/the danish girl

The Danish Girl

Dankinja (The Danish Girl, 2015) – biografska drama redatelja Toma Hoopera, gost je ovogodišnje dodjele Oscara gdje se i okitila jednim od zlatnih kipića (za sporednu ulogu Alicie Vikander). Nastala je po istoimenom fikcionalnom romanu Davida Ebershoffa inspiriranog životom Lili Elbe i njene profesionalne i ljubavne partnerice Gerde Wegener; radnja romana (kao i filma) usredotočena je na njihov kompleksan odnos koji je većim dijelom protkan Einar Wegenerovom tj. Lilinom transrodnošću. Sredinom prošlog stoljeća, na pragu ratnih godina, Elbe je bila dio prve linije bojišnice jedne teške bitke, jedna od prvih osoba koje su se odlučile za tada izrazito opasnu i nedovoljno istraženu operaciju promjene spola zbog čije je neuspješnosti i skončala. Dolaskom totalitarističkih struja, podaci se o tadašnjim operacijama toga tipa u Berlinu velikim dijelom gube, a proces i njegov progres koji je i onda provođen sub rosa ponovno su morali poduzeti korak natrag. (Lucija Klarić)

Foto: facebook.com/victoria-movie
Foto: facebook.com/victoria-movie

Victoria

Njemački redatelj i glumac Sebastian Schipper u filmu Victoria u 2 sata i 18 minuta nijednom nije napravio ono po čemu je filmska umjetnost specifična naspram drugih joj srodnih grana. Schipper ni u jednom trenu ne iskorištava onu osnovnu mogućnost – rez. Kao što i sam naslov filma sugerira, u fokusu je snimateljeve (Sturla Brandth Grøvlen) pažnje protagonistica Victoria (Laia Costa) – djevojka iz Španjolske koja se nedavno doselila u Berlin, a u kojem joj se tek valja akomodirati. Osim što bi se mnogo toga moglo pohvalno reći o zanatskoj uspješnosti glavne glumice kao i cijele postave, nije na odmet spomenuti i sam Costin izgled koji instantno plijeni gledateljevo srce i um. Njezin se “nestašni” vizualni dojam slijeva ruku pod ruku s njezinim stavom i lakoćom koju donosi sa sobom tako da neprekinuta fokalizacijska povezanost sa sitnom djevojkom prčastog nosića, daje onome što slijedi svojevrsnu prirodnost, nešto poput udobnog jastuka na dugom putovanju. Jer, prvi kadrovi u razularenom klubu koji opstaje otvorenih vrata do kasne noći iliti ranog jutra, ne daju nimalo naslutiti nadolazeću lunaparksku vožnju koja je mnogo napetija od “dobrog petka navečer”. (Lucija Klarić)

Foto: screenshot: https://www.youtube.com/watch?v=lzC5B_UaIsI
Foto: screenshot: https://www.youtube.com/watch?v=lzC5B_UaIsI

Play

Znate kako kažu: ako nešto funkcionira, drži se toga. Nakon što je Michael Haneke, zvani ”imam-jednu-jedinu-poziciju-kamere-za-jedan-dan-snimanja”, na osnovu toga izgradio čitavu karijeru, mnogi su europski filmaši preuzeli takav minimalistički i strpljivi pristup koji zahtijeva veliku dozu tehničke vještine i osjećaja za kadar. Upravo na osnovu preuzimanja ponekih komponenti tog prepoznatljivog stila, švedski je redatelj Ruben Östlund postao jedno od razvikanijih imena europske kinematografije. Prije sjajnog filma Force Majeure, Östlund je svoju kontroverznu dramu Play otvorio totalom šoping centra u Goteborgu, unutar kojeg se nalaze dvije skupine dječaka. U jednoj se skupini nalaze dva mala bijelca koja nakon obavljene kupnje raspravljaju o tome koliko im je novaca još ostalo. Druga se skupina sastoji od petorice starijih dječaka afričkog podrijetla koji pripremaju rutinsku, funkcionalnu muljažu: jedan od njih će prići dječacima i upitati mogu li mu pokazati mobitel koji, naravno, izgleda potpuno isto kao onaj koji je navodno ukraden od jednog dječaka iz te skupine. Mali to poriče jer je dobio mobitel od svojih roditelja, ali svejedno se osjeća krivim. Klik – zamka je uspješno aktivirana. (Stjepan Ćulap)

Foto: facebook.com/Pozitia Copilului
Foto: facebook.com/Pozitia Copilului

Pozitia Copilului

Rumunji i dalje haraju europskim filmskim prostranstvima. Iako je njihova renesansa već napunila jedno desetljeće, fascinira lakoća uz pomoć koje i dalje stvaraju svjež i kvalitetan materijal, usprkos tomu što im je budžet često puno manji od drugih europskih divova kao što su Francuska i Italija. Odmak od ‘birokratskog naturalizma’ rezultirao je briljantnim prošlogodišnjim filmom Aferim!, brojem 1 na našoj listi najboljih djela u 2015. No, prije njega, još je jedan rumunjski izdanak osvojio kritičare i publiku u Europi. Riječ je o filmu Pozitia copilului (Child’s pose), koji je 2013. osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu. Rumunjska veteranka Luminita Gheorghiu utjelovila je lik Cornelie, uspješne arhitektice s vječno zapaljenom cigaretom u ustima. Glavni je razlog njene nervoze otuđeni sin Barbu (Bogdan Dumitrache), koji u njoj probudi gotovo patološke zaštitničke instinkte nakon što on u prometnoj nesreći ubije 14-godišnjaka. Glavni je problem taj što preminuli dječak dolazi iz skromne, pa čak i siromašne obitelji koja je dijametralna suprotnost njihovoj uglađenoj buržoaziji. Na taj način, stvara se mikrokozmos nepravednog klasnog sistema u poslijeratnoj Rumunjskoj. (Stjepan Ćulap)

Foto: www.facebook.com/saulfia
Foto: www.facebook.com/saulfia

Son of Saul

Saul (Géza Röhrig) je protagonist na tankoj granici između povlaštenog i statistike – dio je skupine Sonderkommando, uglavnom Židova koji su za komad kruha i krevet te prvenstveno (!) za svoju živu glavu prisiljeni obavljati „prljavi posao“. „Prljavi posao“ u ovom slučaju poprima svoj najbrutalniji format gdje doslovno označava čišćenje krvi i pražnjenje džepova onih što su sada već trupla spremna za prenos u spalionicu. Kotačić koji na kratko zaustavlja cijelu mašineriju Saulov je “sin”, dječak kojem Saul želi priuštiti dostojanstveni pogreb uz prisutnost rabina s čime započinje putovanje kamere kroz kamp. Prikazivan u ‘akademskom formatu’, Son of Saul gledatelju ne daje privilegiju da zaviri u svaki kutak širine filmskog platna; umjesto toga, mnoge stvari ostaju za njegovo oko nepristupačne, dopiru do njega samo zvukom ili se naziru u kutku kadra povećavajući osjetilni užas skučenošću pogleda i oslobađanjem gledateljevog-imaginarnog. Nismo pozvani groziti se, čak ni suosjećati – uz prolazne i tek skicirane figure s kojima Saul pregovara kako bi mogao pokopati sina, i samog Saula upoznajemo samo preko jedne posljednje želje koja seže preko ograde institucije gdje samo rade instinkti za preživljavanje. (Lucija Klarić)

Be social

Komentari