Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Ziher filmolista: Najbolji filmski ‘političari’

22.11.2015. Filmska redakcijaFoto: facebook.com/apocalypse now

U duhu neizvjesne političke situacije na domaćoj sceni, odlučili smo istražiti kakvi su mogući odnosi između filma i ove humanističke discipline s kojom svaki građanin voli puniti vlastita i tuđa usta. Zavirili smo u bogatu filmsku povijest, ne bismo li pronašli nekolicinu djela koja na ovaj ili onaj način nose politični potencijal u sebi. Pri tome se nismo osvrtali na ‘kampanjske parole’ nego smo proširili obzore onoga kako shvaćamo politiku i njezin društveni utjecaj. Česta je osuda onih koji svoju umjetnost postavljaju u neutralnu poziciju, ustaljeno je vjerovanje da umjetnički rad bez ideološke pozadine nije moguć (koliko god bi pojedinci ili skupine voljeli pobjeći kontekstualizaciji). Bila navedena tvrdnja istinita ili ne, stvar je prijepora među ‘stvarateljima’ i onima koji ih iščitavaju još od 20.stoljeća, a koja u svom intenzitetu samo buja prvenstveno zahvaljujući sve klimavijim nogama na kojima opstaje moderno (kapitalističko, neoliberalno) društvo. Kako bismo ostali politički konkretni, nadolazeća lista ostat će nenumerirana, ali ona zasigurno okuplja filmove koji su manje ili više direktno dali društveni komentar ili su manje ili više u njegovo specifično stanje uronjena.

Foto: facebook.com/british vogue

Foto: facebook.com/british vogue

The Conformist (1970) – Bernardo Bertolucci

Osim što nudi metafilmičan osvrt na takozvane ‘white telephone’ filmove koji su se masovno proizvodili u fašističkoj eri i jednako uspješno rekreaira atmosferu dikatorske Italije, Bertolucci kroz utvrđene, europske kritičke i analitičke poetike izgrađuje sustavan komentar na političke mijene kroz sudbinu pojedinca. Stvarajući možda jedan od najboljih filmova svoga opusa, Bertolucci iscrtava nove granice onog što znači komfor suptilno provlačeći i potencijalne razloge priklanjanja istome bilo da su oni osobni ili društveni ili jednostavno isprepleteni.

Dr. Strangelove (1964) – Stanley Kubrick

Kubrickova politička satira na tehnološke napretke koji su usko vezani uz progresiju ratnih događanja, komičan je i gotovo uvjerljiv prikaz slijeda događaja koji se počnu izlistavati kada netko pritisne pogrešan gumb. Ismijavajući tanku granicu između ljudske gluposti i ideološko-političkih uvjerenja uz nikada istrošenu dozu Kubrickova cinizma, Dr.Strangelove film je koji je eksplicitno govori o svojem vremenu, ali implicitno govori o danas i o uvijek.

Foto: facebook.com/the great dictator movie

Foto: facebook.com/the great dictator movie

The Great Dictator (1940) – Charlie Chaplin

Nijedna ‘filmolista’ slične tipologije, ne može proći bez uvrštavanja Chaplinova Diktatora u svoj niz. Prekooceansko zahuktavanje atmosfere, Chaplin je uspješno detektirao poigravajući se svojom fizičkom sličnošću s budućim vladarem Njemačke. Opstajući u žanru slapstick komedije na kakvu smo s Chaplinom navikli, još jednom uspijeva putem Skitnice ogledati društvo, maestralno završavajući s jednim od najznačajnijih monologa na filmskome platnu.

Underground (1995) – Emir Kusturica

Svojim duhom neupitno najbliži onome što je naša politička svakodnevnica. Kao i drugi autori ove liste, Kusturica se uvelike oslanja na ironiju dok ocrtava jednu perpetuitivnu situaciju ovdašnjih prostora gdje rat i političko-ideološka scena možda mijenjaju svoju dlaku, ali ćud ne.

Foto: facebook.com/a clockwork orange

Foto: facebook.com/a clockwork orange

A Clockwork Orange (1971) – Stanley Kubrick

Još jedan u nizu hrabrih, kubrikovskih filmskih istupa. Alex DeLarge kao utjelovljenje svega onoga što ne valja u čovjeku otkako je prihvatio grijeh i pretrpio izgnanstvo iz Zemaljskog raja, postat će simbol tanke linije koju je moguće prijeći između dobre i plemenite namjere i fašizma. Kroz ekscentričnu Alexovu ličnost, Kubrick daje kritiku društvu koje pokušava ukalupiti svoje individue pod parolom većeg dobra pitajući se istovremeno je li moguće zamisliti čovječanstvo bez nasilja.

Triumph of the Will (1935) – Leni Riefenstahl

Kontroverzni film još kontroverznije umjetnice, ogledni je primjer kako i kada političko i filmsko mogu ući u preblizak odnos ili točnije – kada je neutralnost umjetnikove pozicije pod protektoratom estetike, uistinu opasna zona. Iako su mnogi sudovi presudili u korist same Riefenstahl, a Leni je kao prava poduzetnica (i tada i onda) iskoristila dati joj medijski prostor, ostaje na svakom pojedinačno da prosudi koliko je ili nije kriva i što je zapravo Triump of the Will.

Foto: facebook.com/being there

Foto: facebook.com/being there

Being There (1979) – Hal Ashby

Vrtlar simboličnog imena Chance postaje igrom slučaja dio washingtonske mašinerije; njegove simplificirane retoričke i životne mogućnosti i saznanja, ironično će postati njegova ‘karta za unutra’ iako sam nikada nije zatražio prolaz kroz ta povlaštena vrata. Suptilna kritika sustava koji je sam sebi dostatan, zanimljiva je ponajviše jer ništa ne podcrtava, samo otvara prozore u apsurde primijenjenog političkog i društvenog.

Before the Rain (1994) – Milcho Manchevski

Izgrađen strukturalno kroz tri priče koje se s završetkom treće, vraćaju na početak prve – Manchevskijev film osim što provodi svojevrsan formalni eksperiment, svojim cirkularnim odnosom prema kronotopima, označuje i cirkularnost onog što je neposredan lik u svim pričama – nasilje i krv. Rigidna pravila i ljudski utvrđene stratifikacije za koje se bori s mržnjom u grlu, obilježavaju ovo Manchevskijevo djelo koje pokušava osvjetiti potrebu za prekidanjem kruga.

Mr. Smith Goes to Washington (1939) – Frank Capra

U pogledu filmskih klasika 30ih godina prošlog stoljeća, Caprin je film svojevremeno itekako bio kontroverzan doprinos kinematografiji. Baveći se izravno političkom tematikom, u njoj svojstvenom miljeu (Senatu), Capra je problematizirao (bez mnogo maskiranja) korupciju i opasnost po idealiste kakvu predstavlja uplitanje u ono što poznajemo kao neposredno i doslovno manifestiranje političnosti.

Uz navedene filmove kao kultni ili manje kultni, ali svejedno važni doprinosi politizirane filmske umjetnosti mogli bi se navesti i legendarni Coppolin Apocalypse Now (1979), jedan od poznatijih primjeraka talijanskog neorealizma – De Sicini Bicycle Thieves (1948) kao i Trauffautov 400 Blows (1959). Zatim Fail Safe (1964) kao još jedna u nizu analiza svjetskih velesila i militarističkih odnosa te problematike njihove kontrole, Z (1969) koji kroz kriminalistički i triloverski žanr prokazuje ideološke pozicije, ali i mnogi drugi.

Možda film i nije tako daleko od neke vrste politike?

Komentari