Ziher filmolista: Najbolje od naših doxa u mjesecu ZagrebDoxa
Rubrika Dokukutak Ziherova je rubrika čija su tema dokumentarni filmovi, počela je izlaziti prije tri mjeseca i već je zaredala mnogo dokumentaraca. Na ovoj će se listi stoga naći svi dokumentarci koji su se dosad pojavili u toj rubrici uz nekoliko dokumentaraca koji zaslužuju poseban spomen na kraju članka.
Drachenmädchen (Dragon Girls) dokumentarni je film nastao u njemačkoj produkciji i djelo je redatelja Inigoa Westmeiera. Dokumentarac prati tri protagonistkinje, kineske djevojke koje pohađaju školu Shaolin Tagou zajedno s još 30tak tisuća drugih učenika. Škola se nalazi odmah pored Šaolinskog hrama, mjesta na kojem je rođen Kung Fu prije otprilike 1500 godina. Primarna je svrha ravnatelja škole i trenera koji tamo rade da učenike nauče borilačkim vještinama, dok je ostala edukacija važna, ali sekundarna. (Marija Vukšić)
Best of Enemies dokumentarni je film Roberta Gordona i Morgana Nevillea o seriji televizijskih sučeljavanja ’68. između Williama F. Buckleya i Gorea Vidala. Bilo je to vrijeme kada su medijsku pažnju dobivali intelektualci, debatirajući na ovaj način ili pak gostujući u raznoraznim „late night“ emisijama. Teško zamislivo, s obzirom na očitovanje eskapizma sadašnjice u formi različitih redkarpeta gdje gledatelje privlače i medije pune ljudi poput Lidije Bačić i njenih kaktusa. Iako nije postigao značajniju publiku niti eksponiranost, moguće je kako će upravo ovaj dokumentaran film biti značajan alat za učenje o medijima, debati i političkim znanostima. (Tin Bačun)
Iako bijes nije osjećaj primarno vezan uz pjesme Nine Simone i na površini se doista čini kao da melodije njezinih pjesama variraju između ljubavno melankoličnih, plesno zabavnih i pomalo tužnih, Nina Simone je u dokumentarcu Liz Garbus prvenstveno prikazana kao osoba puna unutrašnjih frustracija, ljutnje i revolta prema svijetu u kojem se nalazila. To ne čudi s obzirom da je Nina (pravim imenom Eunice Waymon) rođena u gradiću Tyron u Sjevernoj Karolini gdje je prevladavao južnjački mentalitet, a rasizam prema Afroamerikancima bila je Ninina svakodnevnica. What Happened, Miss Simone? nominiran je u kategoriji Najboljeg dokumentarca na ovogodišnjim Oscarima. (Marija Vukšić)
Evgeny Afineevsky, redatelj je dokumentarnog filma o krvavom obračunu na glavnom trgu Kijeva u zimi 2013/14. Winter on Fire, inače nominiran za najbolji dokumentarni film na Oscarima 2016. i osvajač „People’s Choice“ nagrade na internacionalnom filmskom festivalu u Torontu, u mnogočemu je sličan Maidanu (Sergey Loznitsa, 2014.), no nudi više informacija, manje je osoban te je strukturno konvencionalniji. Također, Afineevsky nije stvarao poetski dokumentarizam – Winter on Fire je zabilježena povijest, film pristupačan najširoj publici i brutalan pogled ‘iznutra’ na revoluciju sa stajališta ljudi s prve linije protesta. (Tin Bačun)
Black Gold (2006) je dugometražni dokumentarni film koji su režirali i producirali Marc i Nick Francis. Radnja dokumentarca prati Tadessea Meskela, menadžera Oromia Coffee Uniona, koji pokušava dogovoriti bolju cijenu prodaje zrna kave za svoje radnike koji rade na plantažama. Fokus je primarno na uzgajateljima iz Južne i Zapadne Etiopije, regijama u kojima se “rodila” kava kakvu danas poznajemo. Suština dokumentarca može se svesti na danas sveprisutan i tipičan pristup tržištu, odnosno na želju da se za minimalan trošak dobije maksimalan profit, a oni koji kod takvog pristupa uvijek najlošije prođu su radnici. (Marija Vukšić)
First Position (2011) američki je dokumentarni film redateljice Bess Kargman koji prati šest balerina i baletana u njihovim pripremama za Youth America Grand Prix, jedno od najvećih i najprestižnijih svjetskih natjecanja u baletu za mlade od 9 do 19 godina koje se održava u New York Cityju. Naziv dokumentarca “First Position” proizlazi iz jedne od pet standardnih pozicija u klasičnom baletu. Dokumentarac ne pokušava sakriti činjenicu da je cijena baleta visoka i za plesače i za njihove obitelji te da nije sve uvijek ružičasto i čipkasto, a svrće pozornost redatelja i na rasizam koji je sveprisutan unutar baleta. (Marija Vukšić)
Dear Zachary: A Letter to a Son About His Father
Your Father’s Murderer: A Letter to Zachary, ili u originalu Dear Zachary: A Letter to a Son About His Father, potresan je dokumentarni film Kurta Kuennea (posljednji projekt Batkid Begins). Radi se o Andrewu Bagbyju, njegovom sinu, nepravdi, ljudskoj pokvarenosti i nama kao društvu. U studenom 2001., u dvadeset i osmoj godini života, Andrew Bagby brutalno je ubijen na parkiralištu parka u Pennsylvaniji. Kurt Kuenne, jedan od njegovih najbližih prijatelja, u njegovu se počast odlučuje za poduži put intervjuirajući Andrewove prijatelje i rodbinu kako bi prikupio sve informacije, razmišljanja i još nepoznate stvari o Bagbyju. (Tin Bačun)
Dobitnik prošlogodišnje nagrade publike na Sundance film festivalu, Meru, inspirativan je i prekrasan dokumentarni film Jimmyja China i Elizabeth Chai Vasarhelyi. Film prati uspone, padove i napore najboljeg svjetskog alpinističkog tria dok se pokušavaju uspeti na, dotad neosvojiv, vrh Himalaje. Planina Meru (po budističkim legendama centar svijeta) ima tri vrha – južni (6660 m), sjeverni (6450 m) i centralni (6310 m). Shark’s Fin, ruta prema centralnom vrhu koju trio pokušava osvojiti, poznata je među alpinistima po svojoj notornoj reputaciji jedne od najtežih ruta u svijetu. Za razliku od Everesta zahtijeva tešku i raznovrsniju opremu bez pomoći šerpe (tegljača, ne lonca). Iako je uspon pokušan već nekolicinu puta, svi su napori bili uzaludni. (Tin Bačun)
Listen to Me Marlon, dokumentarni film Stevana Rileya, strukturiran je oko privatnih audio snimaka koje je Brando snimao tijekom života. U nasnimljenom se zvuku nalazi zaista širok spektar materijala koji uključuju Marlonovo iskreno otvaranje samom sebi, svojevrstan dnevnik kao i samoanalizu i samohipnozu. Vizualni dio sastoji se od intervjua, segmenata filmova u kojima je Brando tumačio ulogu, kazetofona koji nam pušta njegove audio snimke, te možda najzanimljivije – 3D rekonstrukcije njegova lica animiranog tako da se poklapa s riječima koje izgovara na snimci (glumac je za vrijeme života sudjelovao u digitalnom mapiranju svojeg lica kroz software Cyberware). (Tin Bačun)
A Place in the Middle kratkometražni je dokumantarac redatelja i producenata Deana Hamera i Joea Wilsona. Iako dokumentarac traje tek 25 minuta o njemu se može reći više nego o nekima koji traju puno dulje. Radnja je podijeljena na dvije glavne priče koje se međusobno prožimaju i jedna su o drugoj ovisne. Prva je priča ona o kolonizaciji Havaja od strane Amerikanaca i postupnom gušenju havajske kulture i tradicije, a druga je priča ona o rodnim ulogama, transrodnosti i mogućnosti da se izbjegne podjela na “muško” i “žensko”. Protagonisti dokumentarca su Kumu Hina koja je rođena u tijelu muškarca, ali čitav se život osjeća poput žene te je kirurški promijenila spol i Ho’onani, Kumu Hinina učenica koja se osjeća poput dječaka te zahtijeva da pjeva i pleše zajedno s dječacima. (Marija Vukšić)
Kada bi vas netko na ulici upitao što više pridonosi globalnom zatopljenju – izgaranje fosilnih goriva i emisije CO2 ili prdež krava – većina bi ljudi odgovorila krivo. Kip Andersen, nakon gledanja An Inconvenient Truth (Davis Guggenheim, 2006.), daje sve od sebe kako ne bi pridonio stvaranju klimatskih promjena – apsolutno svugdje ide biciklom, reciklira, kraće se tušira. No nakon što je slučajno naišao na članak o prekomjernom korištenju vode i zemlje za životinjsku agrikulturu, počinje se pitati zašto vodeća svjetska društva za zaštitu okoliša ne pričaju o tome. (Tin Bačun)
Jiro Dreams of Sushi (2011) američki je dokumentarni film redatelja Davida Gelba u središtu čije se radnje nalazi 85-godišnji sushi master Jiro Ono, vlasnik sushi restorana u Tokyju s tri Michelinove zvjezdice. Usprkos poodmakloj dobi i velikom uspjehu na kulinarskoj sceni, Jiro i dalje nastavlja svoju potragu za savršenim sushijem, a tu je potragu Gelb pokušao što preciznije zabilježiti. Radnja dokumentarca započinje Jirovim monologom koji ujedno objašnjava i njegovu strast prema sushiju, ali i iscrtava njegovu cjeloživotnu maniju: “Što definira finoću okusa? Okus nije jednostavno objasniti, zar ne? Ideje su mi se pojavljivale u snovima, moj je um prštao idejama. Znao sam se buditi usred noći. U snovima bih imao vizije o sushiju.” (Marija Vukšić)
Street art (ulična umjetnost) dobio je na popularnosti 1980-ih kad je naglo porastao broj grafita u svjetskim metropolama. Taj naziv podrazumijeva vizualan oblik umjetnosti koji se može vidjeti na javnim mjestima i obično je tamo “ilegalno” postavljen. Dokumentarac Exit Through the Gift Shop (2010) koji je, navodno, režirao sam Bansky, nastavak je priče o uličnoj umjetnosti i njezinoj evoluciji od neuglednih grafita i običnog vandalizma do promišljenog umjetničkog izražavanja. Dokumentarac tako prikladno otvara pjesma Richarda Hawleya “Tonight the Streets are Ours” koju prate razne kratke scene u kojima nepoznati ljudi nanose grafite na zgrade, vozila, zidove, prometne znakove i druge objekte koji se nalaze u javnom prostoru. (Marija Vukšić)
Prateći dvije grupe ljudi koje se bore protiv narkokartela, Matthew Heineman (Escape Fire: The Fight to Rescue American Healthcare, 2012.) odvodi nas u svijet nasilja, korupcije i rata. Izvršna producentica filma je Kathryn Bigelow, publici poznata po svojim filmovima Zero Dark Thirty (2012.) i The Hurt Locker (2008., osvojio 6 Oscara). Cartel Land dobio je nagradu za najbolju režiju i nagradu žirija za kameru (US Documentary Competition) na Sundance film festivalu i među nominiranima je za ovogodišnjeg Oscara. Na samom početku filma vidimo sprovod nekolicine ubijenih radnika polja limete. Preživjeli komentiraju kako su karteli ubili sve, a djecu udarali i lupali o kamenja. Kao i Andrew Jarecki u Jinxu – redatelj Matthew Heineman zna da su upravo takvi – šokantni i krvavi detalji – ono što intrigira publiku i ostavlja ih zalijepljene ispred ekrana kako bi saznali cijelu priču. (Tin Bačun)
Jinx (2015), dokumentarna mini-serija, nastao je prvenstveno zbog All Good Things (2010)– filma Andrew Jareckija s Ryanom Goslingom i Kirsten Dunst u glavnim ulogama čija je radnja upravo inspirirana nestankom Kathleen Durst, supruge Roberta Dursta. Nakon što je pogledao film, Robert Durst nazvao je redatelja kako bi mu ispričao svoju stranu priče. Durst je dopustio Jareckiju pristup u svoj privatan život i mnoštvu materijala za dokumentarni film iz čega se rodila ideja za Jinx. Tijekom pet godina koliko je bilo potrebno da snime Jinx, Jarecki i njegova ekipa intervjuirali su nekolicinu ljudi povezanih s Durstovim životom i zločinima za koje ga se sumnjiči te skupili mnoštvo materijala, previše za cjelovečernji dokumentarni film. (Tin Bačun)
The Wolfpack je američki dokumentarni film redateljice (i producentice) Crystal Moselle koji je svjetsku premijeru doživio 25. siječnja 2015. godine na Sundance film festivalu gdje je osvojio Glavnu nagradu žirija za najbolji dokumentarni film. Dokumentarac prati život šestero braće (i jedne sestre) koje otac, u strahu od vanjskoga svijeta, drži zatočene u stanu te ih pušta van u prosjeku jednom godišnje, a ponekad i nijednom. Moselle je braću uočila 2010. godine kad su hodali niz ulicu, sva šestorica obučeni u crna odijela i s Ray-Banicama na glavi. Zaintrigirali su je pa im je prišla i počeli su pričati, ostali su u kontaktu i kasnije je o njima snimila dokumentarac. The Wolfpack ćete moći pogledati na ovogodišnjem ZagrebDoxu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma koji počinje 21.veljače. (Marija Vukšić)
Baraka (1992) dokumentaran je film redatelja Rona Frickea koji je sniman 14 mjeseci u 24 zemlje, na 6 kontinenata. “Baraka” je inače riječ koja označava duhovnu snagu nekih osoba, mjesta ili stvari, a Fricke je u svojem dokumentarcu naumio prikazati duhovnu snagu čitavog čovječanstva i glavne pokretače ljudske motivacije poput religije, novaca, ideologije i ljubavi prema drugim ljudima i mjestima. Užurbanosti moderne svakodnevnice i urbanizaciji suprotstavio je tradicionalne načine življenja i običaje koji su se zadržali usprkos promjeni tempa života. Svojevrsni nastavak Barake je Samsara, vizualno još impresivniji dokumentarac. (Marija Vukšić)
Posebni spomen zaslužuju dokumentarci Joshue Oppenheimera The Act of Killing i The Look of Silence koji se nisu pojavili u rubrici Dokukutak, ali svejedno su nezaobilazni za svakog ljubitelja kvalitetnih dokumentaraca.
The Act of Killing (2012) dokumentarac je koji priča dosad nedokumentiranu priču o progonu komunista, političkih neprijatelja i etničkih manjina tijekom 1965. i 1966. godine u Indoneziji, nekoliko mjeseci nakon što je vojska svrgnula indonezijsku vladu. Riječ je o genocidu o kojem se šuti skoro pedeset godina, a u The Act of Killing Oppenheimer je odlučio “zakrvaviti” i vlastite ruke te se upušta u izravan dijalog s muškarcima koji su doprinijeli u genocidu.
The Look of Silence (2014) nastavak je od The Act of Killing u kojem Oppenheimer svoju pažnju usmjerava na ljude koji su preživjeli genocid u Indoneziji i njihove potomke. Glavni je protagonist Adi, seoski optičar kojem je brat ubijen za vrijeme svrgavanja indonezijske vlade 1965-1966. godine. Adi, zajedno s Oppenheimerom, odlazi do ljudi za koje sumnja da su mu ubili brata i ispituje ih o tome što se dogodilo. Teško je i pomisliti da bi jedan intervju mogao u gledatelju izazvati nalet adrenalina. No, onog trenutka kad se pojavi svijest o tome da čovjek čiji je brat osuđen i ubijen kao komunist intervjuira ljude koji mogu na isti način ubiti i njega, tad svaki razgovor postaje napetiji od bilo koje akcijske scene.
Dokumentarci slične tematike koje se također isplati pogledati su Enemies of the People (Lemkin, Sambath, 2009) u kojem se radi o poljima smrti i genocidu u Kambodži i Nostalgia for the Light (Guzman, 2010) u kojem se nebo iznad pustinje Atacame i astronomi koji se bave pitanjima postanka svemira povezuju s načinom na koji žene čiji su voljeni za vrijeme Pinochetove diktature u Čileu ubijeni u logorima i zatim bačeni u pustinju, traže njihove ostatke i pritom istovremeno tragaju za odgovorima.
Od ovogodišnjih dokumentaraca još svakako treba istaknuti Amy, dokumentarac o preminuloj pjevačici Amy Winehouse. “Priča o Amy Winehouse intiman je i srcedrapajuć prikaz načina na koji se osoba čija je najveća želja bilo nastupati u skrovitoj atmosferi britanskih pubova snalazi pred rasprodanim koncertima i milijunskom publikom. Kapadijina priča o Amy satkana je iz video zapisa njezinih najbližih prijatelja i članova obitelji, isječaka iz vijesti, rukopisa njezinih mahom autorskih tekstova – dokumentaristički mozaik bez sveznajućeg pripovjedača koji iz svoga povlaštenog položaja može sažeti turbulentnih dvadeset i sedam godina života djevojke koju je legendarni Tony Bennett s pravom smjestio uz bok prvim damama jazza Elli Fitzgerald i Billie Holiday.” (Krešimir Bobaš)
Predviđanja Tina Bačuna o dokumentarcu koji će ove godine dobiti Oscara, možete pročitati na linku
