Retropetak + playlista: Škola rocka ili kako “one great movie changes your world”

Sjećate li se 2003.? Te su godine emitirane posljednje epizode serija “Buffy, ubojica vampira” i “Dawson’s Creeka”. Na MTV VMA Christina i Britney poljubile su Madonnu. Na Mars je poslan jedan od dva rovera s kojim NASA još uvijek ima kontakt, a III. Jugoslavija preimenovana je u Srbiju i Crnu Goru. Kako vrijeme leti. Ni ja se baš ne sjećam te godine. No imam jedno lažno, ali mitološki vrlo važno sjećanje na jedan film.

Bila je to godina “Potrage za Nemom” i “LOTR: Povratka kralja”, ali nijedan od tih filmova nisam pogledala onoliko puta koliko sam pogledala “Školu rocka”. Sjećate li se vi tog filma? Ako je odgovor “ne”, pišem u nadi da će vas ovotjedna playlista podsjetiti na njega (i sve što ste o životu znali prije puberteta, ali ste u međuvremenu zaboravili).

“If you wanna rock, you gotta break the rules”

Glavni akter ovog filma je Dewey Finn (Jack Black), klasični debeli gubitnik. Izbačen je iz benda u čijem je osnivanju sudjelovao jer bend više ne želi raditi neprofitabilni hard rock s puno solaža i vrištanja te prelazi na soft. Dewey ne odustaje od svojih mladenačkih snova o uspjehu s nekim novim bendom, ali u njemu se ipak rađa tračak sumnje da možda stvarno, vrlo vjerojatno, nije dovoljno dobar. Dewey živi sa svojim cimerom Nedom koji je odavno odustao od tih snova i radi kao zamjenski učitelj.

Nedova djevojka, koja također živi s njima, mrzi Deweya i neprestano nagovara Neda da ga izbaci iz stana. Ako Dewey vrlo brzo ne pronađe novac za stanarinu, to će se i dogoditi. Njegov spas dolazi u obliku telefonskog poziva. Ugledna privatna škola hitno treba zamjenskog učitelja i kontaktira Neda. Na našu sreću posao prihvaća mamurni Dewey koji na posao dolazi u crnom kombiju sa slikom kosca.

Dewey nema nikakvog osjećaja za djecu, obrazovanje, posao i, u konačnici, stvarnost. On je posljednja osoba kojoj biste povjerili svoju djecu, odmah iza Petea Townshenda. No onda otkrije da klinci znaju svirati klasične instrumente i odluči ih iskoristiti da bi pobijedio u nekakvoj glupoj borbi bendova. Laže djeci, laže ravnateljici škole, leže Nedu, laže državi, i to sve za rock’n’roll. Pomoću tih laži otkrije se nekoliko istina.

Prva je ta da Dewey uživa u radu s djecom, a druga da se djeca, učeći o rocku, kreativno oslobađaju i otkrivaju smisao svojih mladih života. Napeta i uštogljena ravnateljica škole prvi put u svom radnom vijeku u kolegi pronalazi prijatelja, a Ned shvati da mu ipak malo fali rock’n’roll. Jedino država ne nauči ništa iz ovog filma. Tako, zbog države, Dewey ponovno postaje debeli gubitnik. [spoiler alert] Sve dok ga na dan borbe bendova ne probude njegovi učenici. 

“One great rock show can change the world”

Kad sam prvi put gledala film, zavoljela sam dvije stvari u njemu: njegov soundtrack i Freddyja Jonesa. Freddy je klinac iz razreda kojem su dali da svira bubnjeve jer nije znao svirati ništa osim udaraljki. On je bio Draco Malfoy ovoga filma, a baš kao i ja tih godina volio je paliti stvari. Na Deweyjevim predavanjima zavolio je punk pa sam ga zavoljela i ja. Filmski soundtrack pružio je dobar uvod u to što bi rock mogao biti. Zbog njega sam počela slušati The Who, The Black Keyse, Cream i Rush.

S obzirom na to da tada nisam bila internetski vrlo pismena, moja je potraga za tim bendovima potrajala. To je cijelo iskustvo upoznavanja s njima učinilo još vrijednijim. Kada danas gledam ovaj film, puno više osjećam uštogljenu ravnateljicu i neuspješnog Deweyja kojima su trebale godine da nauče kako da rade ono što vole, budu u tome uspješni i ipak sretni. No bez obzira na to koliko puta pogledala film, sljedeća će me scena uvijek razgaliti.

Zbog nje mi je Bonzo Goes To Bitburg omiljena pjesma Ramonesa. Pomaže i to što je riječ o jednoj od njihovih izravno političnih pjesama. Ako jednoga dana gledajući film počnem suosjećati s roditeljima prevarene djece, vjerujem da će me upravo ova scena vratiti na pravi put. Znam da soundtrack nikada neće izgubiti na svojoj svježini. Filmu ipak prijeti preobrazba u relikt. Iako je riječ o možda najpametnijem filmu za djecu nakon Spielbergovih Gooniesa, nostalgija je progutala i najbolje.

Na ovom su filmu radili tada već uspješni Richard Linklater, Mike White i Jack Black. Linklater je 2003. godine već krenuo u pustolovinu zvanu Boyhood, a iza njega su bili filmovi Before Sunset, Dazed and Confused i Slacker. White je bio scenarist nekoliko epizoda “Dawson’s Creeka” i “Freaks and Geeksa”, a Black se već iskazao u filmu “High Fidelity“.

Škola rocka ili posljednji rock’n’roll događaj?

Je li 2003. bila posljednja velika godina za rock’n’roll? Ili mi se to čini samo zato što je Spinal Tap Revival, kako ja zovem The Darkness, tada bio planetarno popularan bend. Možda je do toga što sam tada bila mlada pa je sve “bilo važnije – bol bolnija, a smijeh glasniji.” No “Školu rocka” nikada nisam prerasla. Preporučujem svima, koji već nisu, da opet pogledaju filmove koje su voljeli kao mali.

Mislim da naše prve ljubavi o nama otkrivaju puno više nego naša lažna sjećanja. Na ovoj playlisti možda je i neka od vaših. If you’re about to rock, Ziher.hr salutes you. 

Mojoj sestri Bubi