Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Ziher playlista vol XXVIII: Post rock melankolija

03.10.2014. Helena Kezerić
Foto: Helena Kezerić/Ziher

Foto: Helena Kezerić/Ziher

Samo Samoća i Praznina prođu kroz tebe tako duboko i intenzivno da ponesu dio tvoje boje sa sobom, pa izblijediš. Samo te Izmaglica slomi na toliko predivnih načina da joj se svaki puta iznova predaš, jer nema ljepše boli od one koja nastaje dok svijetliš. Nema čišće boli od one koja nastaje dok voliš.
To su riječi koje je Proljeće ispisalo prstom po zamagljenom staklu svoje zelene sobe dok je potajno čeznulo za hladnom Zimom. Zbrojili ste dva i dva i odjednom vam je u potpunosti jasno zašto je padao snijeg prošlog travnja. Shvaćate zašto se ta ista zima tako dugo zadržala, a kalendar je pokazivao proljeće kojem nije bilo ni traga. Onima koji su još uvijek pomalo zbunjeni, savjetujem da si personificiraju dva spomenuta godišnja doba, meni je pomoglo. Uvijek sam zamišljala Proljeće kao nespretnu djevojku čiju je dugu, raščupanu kosu krasio vjenčić spleten od bršljana i cvjetova japanske trešnje. Veselo je skakutala kroz šumu, zapinjala o grančice, no vjetar bi joj uvijek pomogao da se spretno dočeka na noge. U kore drveta utiskivala bi svoje želje i tajne dok je pjesmom budila pupoljke najljepših boja. Osmijeh nikada nije napuštao njeno lice, zato ju je Zima toliko volio. On je uvijek bio samotnjak u dugačkom sivom kaputu, oko vrata je nosio tišinu. Beskonačno duge šetnje ukrašavao bi injem i bijelom prašinom dok bi tužne uzdahe pleo u krošnju promrzle breze.
Ova ljubavna priča odiše nesretnim konotacijama jer je opće poznato da Zima i Proljeće nemaju ništa zajedničko. Njihove različitosti nisu im dozvoljavale da se vole no to ih nije spriječilo. Tako ja sebi objašnjavam nepravilne izmjene godišnjih doba i čudne manifestacije padalina i epizode sunčanih dana, baš u trenu kada ih se najmanje očekuje.
Morate razumjeti, snijeg nije padao za Božić jer je Zima dozvolio da Proljeće zasadi cvijeće, koje toliko voli, u njihovom vrtu.

Jedini glazbeni žanr kojim bi se ovakva ljubav mogla izreći jest post rock. Grupe čija imena niste nikad čuli proizvode glazbu kojoj se nikada niste dovoljno posvetili. Dozvolite sebi maštanje dok sa prozora u zamagljenoj ulici tražite poznato lice. Prepustite se melankoliji ziherove playliste dok gledate kako se grane vrbe savijaju na vjetru. Lijepo je sanjariti dok u društvu najdražeg toplog džempera gledate papirnate ždralove kako plešu pod svjetlima lustera koji je stariji od vašeg prvog ožiljka.

Komentari