Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Ziher playlista vol. XXXIV- Žene s mudima: Vokalne junakinje devedesetih

02.01.2015. Lucija Curavić
Foto: screenshot/Girls

Foto: screenshot/Girls

Obično se naježim kad mi netko krene argumentirati svoj stav s rečenicom: “U moje vrijeme…” iza koje obično slijedi čitavi niz primjera izvučenih iz nostalgijom alteriranog sjećanja zbog kojeg ispada da je sve PRIJE bilo BOLJE. Generalno, takav stav uskratit će njegove pobornike za novu dobru umjetnost, hranu i ljude. Ali ponekad činjenice su presnažne da ne bismo priznali jednostavnu istinu. U ovom slučaju radi se o glazbi devedesetih koju su stvarale žene. Iako danas nesumnjivo postoje njihove nasljednice, nikada ženski glas nije bio tako snažan u glazbi kao devedesetih godina. Ne, to ne znači da žene prethodnih desetljeća nisu imale glas (sjetimo se samo revolucionarnih ženskih grupa 30ih i 40ih godina ili primjerice velike Edith Piaf), ali zahvaljujući sve češćem progovaranju o brojnim ženskim pitanjima u medijima, i u glazbenoj industriji mogli su se čuti neki moćni glasovi (i stavovi).

Upravo zato još su tužniji koraci unazad koje činimo sa svakom sljedećom lažnom himnom koja navodno slavi žensko tijelo poput All about that bass i inih. Zašto je sve manje pjesama koje slave ženski um i unutarnju snagu? Kad je točno iz girl power ulice čitava glazbena mainstream industrija skrenula u aleju guzica, sisa i presinga, nikome nije jasno. Znam samo da mi je žao djevojčica koje gotovo da nemaju dobar soundtrack za svoje slomljeno srce, a još manje dobar uzor kojeg smo u tim godinama nesumnjivo svi naivno tražili po ekranima. Nedostaje nam pjesama koje će pomoći izgraditi samopouzdanje, a ne samo tijelo. Pjesama koje će biti protuteža plastičnim ljepoticama onih dana kad se ne osjećamo dovoljno jakima ili lijepima pa utjehu potražimo u glazbi. Nedostaju nam junakinje koje pjevaju o bijesu zbog varljivog dečka, o predivnom dečku kojeg vole, o činjenici da možemo biti seksi i da ne moramo, o ostvarivanju svojih ciljeva i ponavljanju pogrešaka.

Neka ova lista bude oda kraljicama devedesetih, koje zasigurno nisu bile savršene. Ali su barem pjevale o tome.

Komentari