Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Činčila: ‘Čak i kad se čini totalno nemogućim, može se nešto izmajmunisati’

06.07.2016. Elena JapundžićFoto: Činčila/ press

Vanja, Zlatan, Edin i Ilian su Činčila, već glasoviti bend iz Sarajeva osnovan nakon godina zajedničkog druženja. Sviraju psihodelični funk-rock, na papiru. U realnosti je to začudan mix i metež svakakvih utjecaja i zvukova, ali uvijek dobre energije. Kozmičke, kažu. Na sceni pružaju zvučne, ali i kostimima dotjerane performanse i pritom zabavljaju kako sami sebe tako i publiku. Prilikom izlaska njihovog prvog i dugo očekivanog albuma „Šta Znam“ s nama su podijelili neke istine i rođendanske poklone, a zašto im je čak i Rambo Amadeus poručio „Momci, samo cepajte!“ obavezno poslušajte.

Okupili ste se 2012. godine u Sarajevu nakon „dugogodišnjeg druženja, divljanja, glupiranja i maštanja“. Možete li nam reći kako je točno došlo do osnivanja benda?

Do osnivanja benda je došlo prvenstveno jer smo gajili veliku ljubav prema muzici i improviziranju. Većinu vremena smo kao klinci provodili vozeći skateboard i u druženjima na ulici i odlazeći jedan kod drugog kući. Ilian, naš bubnjar je išao na instrukcije za gitaru, pa je ponešto znao odsvirati, tako da smo se jednog dana slučajno zadesili na jednom partiju kod njega i iz zezancije počeli improvizirati, smišljati pjesme u momentu. U tom trenutku smo osjetili veliku privlačnost u izvođenju i smišljanju muzike. Međutim trebalo je proći par godina dok se nismo uozbiljili i dok nismo upoznali gitaristu Zlatana koji je sve to ujedinio, budući da smo tu već bili Edo (bas), Ilian (bubanj) i ja Vanja vokal. Oformili smo konačno bend i krenuli sa radom.

Koliko su se ciljevi benda promijenili od osnivanja do danas? Iznenađuje li vas što ste postigli?

Ciljevi se nisu baš mnogo promijenili od početka kad smo napravili bend. Glavni cilj nam je bio da se družimo i da budemo ono što jesmo, a to je najgori i najgluplji bend! Nismo baš uspijevali da budemo u skladu sa ovim „ušminkanim“ bendovima, što nismo ni dan danas, koji se danas nazivaju velikim uspješnim bendovima, tako da smo mi odlučili onda sve u kontru raditi, ne bi li onda u lošem bili najbolji. Sad nam mnogi govore kako smo super, nama to realno zvuči smiješno, ali kad bolje razmislim nije da nam basista ne razvaljuje, što jest jest. Uglavnom nam je cilj da sve naše kretenizme i one druge stvari koje nekima nisu kretenizam oblikujemo u djelo, kasnije smo shvatili da je dodatni smisao benda terapija, sve naše neuroze liječimo stvaranjem muzike.

Od kuda ideja za ime benda „Činčila“?

Naziv benda je slučajno nastao bez ikakvog planiranja niti neke velike filozofije, u momentu kad smo ga izgovorili bilo nam je zanimljivo i zvučno, tako da je taj naziv i ostao.

Vrsta glazbe koju svirate, psihodelični funk-rock, je vrlo specifična kombinacija. Kako ste došli do zvuka koji proizvodite i glazbe koju svirate?

Psihodelični funk sviramo iz razloga što smo se zaljubili u muziku starijih bendova koji su svirali spoj funk-rocka i psihodelije. Znajući da je ta vrsta muzike rijetka danas i da bi i mi sami voljeli čuti neki novi bend koji svira psihodelični funk-rock, mi smo se odlučili sami na tom polju raditi. U našoj muzici nije samo psihodelični funk-rock zastupljen, ima tu i mnogo više žanrova, ali smo skratili naziv, jer nam je mrsko i glupo nabrajati mnogobrojne žanrova koje kombinujemo, uglavnom nismo nikako žanrovski ograničen bend.

Kako se pripremate za izlazak na scenu?

Pripreme za izlazak na scenu su međusobno motivisanje i opuštanje, u smislu da prije koncerta, meditiramo, istežemo se, pijemo čajeve, na kraju se zagrlimo bratski i onda sva ta pozitivna energija bude spremna da eksplodira.

Upravo ste objavili svoj prvi album „Šta znam“. Što je bilo najteže prilikom snimanja albuma? 

Najteže prilikom snimanja albuma je bilo samo snimanje pjesama, jer su financijski uslovi za sve bendove kod nas katastrofalni, osim ako nisi babin sin pa imaš svoj privatni studio, petnaest gitara, bubnjeva, opreme i tonce koji za tebe rade, ali vjerovatno bi ti muzika onda bila loša, jer inače to tako biva, tako da smo zadovoljni što se “krpimo”. Pokušali smo snimiti u jednom studiju i tu nije baš išlo kako smo zamislili, jer je snimanje išlo brzinom puža, a mi smo bili puni novih ideja i nismo mogli čekati da prvi album izdamo za sto godina. Na kraju smo se odlučili da idemo na varijantu skupljanja zarađenog novca od svirki, da uzmemo sami osnovnu opremu i snimimo album. Do tad je naš bubnjar izučavao audio produkciju, tako da je sve na kraju prošlo super.

Tko je bio zadužen za omot albuma?

Za omot albuma je bila zadužena moja malenkost što se ideje tiče, a za izvedbu Elvira Ella Vejzagić bez koje sigurno ne bi mogli ovu ideju omota na ovaj način realizovati.

Koji je najbolji rođendanski poklon koji ste dobili?

Stvarno ne znam koji je meni lično najdraži, ali znam koji je sigurno najdraži našem basisti, čini mi se da smo mu za njegov dvadeset i treći rođendan ja i naš zajednički prijatelj Sulja kupili papuče, ali to nisu bile obične papuče, jer smo ih sami napravili od starog hljeba, kupili smo dva stara hljeba u pekari, onda smo ih izrezali i tako oblikovali da izgledaju kao nosive šlape, poslije toga smo ih stavili u neku dobru ambalažu na kojoj je, koliko se sjećam pisalo butik Angel. Kad smo mu uručili poklon bio je oduševljen, jer kad je vidio ambalažu pomislio je da smo mu kupili neku dobru košulju ili nešto slično, potom kad je otvorio i ugledao šlape od hljeba nije znao hoće li da se smije ili da se razbjesni, tako da sam siguran da je njemu to do sada najbolji poklon.

Da ne živite u Sarajevu gdje bi voljeli živjeti?

Ne znam tačno gdje bi ostatak benda volio živjeti, ali sam siguran da bi svi voljeli živjeti negdje gdje su za umjetnost i muziku općenito bolje šanse. Ja lično bi volio da putujem, da nisam nikad na jednom mjestu previše dugo, a kad bi morao da biram jedno mjesto za živjeti vjerovatno bi živio negdje u Njemačkoj ili Americi.

Ovaj tjedan baš završava Ramazan i počinje Bajram pa me zanima koliko vas osobno ograničava i obilježava tradicija? Što bi istaknuli kao najbolju stvar koju ste dobili životom i odrastanjem u Sarajevu?

Ramazan nas uopšte ne ograničava, jer smo stalno kreativni i radimo. Najljepša stvar koju smo dobili u Sarajevu je sveukupno životno iskustvo, što se tiče odnosa sa ljudima i životinjama.

Što vas je do sada najviše iznenadilo na sceni i u poslu bavljenja glazbom?

Najviše nas je iznenadilo da i u muzici kao grani umjetnosti najviše prolaze “štele” ulizivanja i konekcije. Na početku smo mislili da je to jedno od rijetkih mjesta gdje se najviše cijeni originalnost, kreativnost i rad, a sa vremenom se uspostavilo da nije baš tako. Svakodnevno vidimo mnogobrojne muzičare i umjetnike koji su cjenjeni, a nemaju ni ideju, niti talenat, cijene se iz razloga što imaju love pa sebi plaćaju slavu ili su lažno dobri sa svim moćnim ljudima iz svojih ličnih potreba. Mislili smo da bar takvih stvari nema u rock ‘n’ rollu.

I za kraj što bi željeli poručiti trenutnim, budućim i potencijalnim fanovima? Zašto Činčila? Koje su to kozmičke energije koje obećajete prenijeti na publiku?

Preporučujem bend Činčila prvenstveno svim onima koji doslovno mrze turbo-folk, a i onima koji vole alternativnu muziku i muziku koja je iskrena, što je danas na žalost sve teže naći. Glavna stvar koju imam da poručim ljudima koji će pročitati ovaj članak, jeste da se uvijek, pa koliko god bilo teško i besmisleno, drže svojih ideja i želja! Da ni u jednom trenutku ne odustaju, u smislu predaje, jer sve se može, čak i kad se čini totalno nemogućim, može se nešto postići, kao što mi kažemo “izmajmunisati”! Veliki pozdrav i vidimo se uskoro na jednom od nadolazećih koncerata, pa da širimo zajedno kozmičku energiju.

Na pitanja odgovarao Vanja Solaković, vokal benda Činčila

Komentari