Ziherov glazbeni lonac – Dora Maar: Nema stvaralaštva bez emocije

U njihovoj garaži, gdje se događa sva magija, popričala sam s dečkima iz Dore Maar, zagrebačkog benda kojeg bismo još uvijek mogli svrstati u kategoriju„novopečenog“. Uz pokoji q-pack, cigaretu i u opuštenoj atmosferi na jednom su se kauču okupili članovi benda sa mnom preko puta. Josip (vokal i gitara), Miro (gitara i back vokal), Igor (bubnjevi) i Vilim (bas), kao kolektiv poznati pod imenom Dora Maar, okupljeni su oko godinu i pol dana. Sami svoju glazbu opisuju kao „na tragu zlatne groznice buke 90ih, grade i utjeruju novi pravac vođen melodijom i sirovošću.“, ali što to točno znači?

Na tragu njihove autodefinicije pitam ih misle li da je grunge ponovno živ, ali sami me članovi upozoravaju riječima: „Ne smatramo se grunge bendom, naglašavamo „na tragu“ zlatne groznice 90ih – postoji puno uzora bitnih za naše stvaralaštvo, ali definitivno se pokušavamo odvojiti od tog steoretipa i bilo kojeg drugog, iako neke pjesme naginju na grunge.“ Logično, razgovor nas vodi u smjeru pitanja uzora te mi dečki otkrivaju kako su izrazito različiti po tom pitanju – Josip osobno preferira grunge, ali Miro primjerice svoje uzore pronalazi u bluesu, Igor dolazi iz neke metal priče, dok je Vilim sklon funku.

Kako su ti različiti uzori utjecali na njihovu glazbu? Kako Miro kaže: „Svatko sluša nešto svoje kroz duži period i s vremenom to nešto što si naučio od drugih (onih koje slušaš) počneš nekako primjenjivati i u svojoj vlastitoj glazbi. Svatko donosi neki vlastiti utjecaj u bend i onda se to stapa u masu koja bi trebala biti koliko-toliko unikatna. Neki konačni cilj je vjerojatno izdići se iznad nekih uzora.“

Josip: „Način na koji mi stvaramo je da ne kopiramo. Nešto si slušao i pod nečijim si utjecajem, ali to ti daje samo nekakav okvir kroz koji ćeš dalje izgurati svoje pjesme. Naravno da nitko nikad nije došao i izmislio nešto potpuno novo.“

Miro: „Mi, naravno, ćemo to napraviti, ali s vremenom (smijeh)“

S obzirom da dolaze iz drugačijih glazbenih krugova, dotičemo se i toga što ih je ponukalo da se spoje i osnuju bend. Josip mi je povodom toga priča njihovu kratku povijest: „Svatko je svirao u nekoliko bendova prije Dore Maar. Igor je bio dio neke metal scene, čak i funk i jazz scene, Miro je imao više raznih projekata, među ostalim i neke kauntatorske. Osobno sam bio član nekih grunge, alternative bendova, Vilim je također svirao posvuda. Sve se to spojilo na način da je postojao bend (koji se još nije zvao Dora Maar) gdje su svirali Miro i Vilim. Uletio sam u to i počeli smo. Nije bila bitna samo glazba nego smo pokušali unijeti i emociju u to, dosta smo idejno razmišljali. To ljeto 2013. upoznali smo Igora koji je bio „deus ex machina“ budući da se s bivšim bubnjarem nismo pronašli stopostotno. S Igorom se apsolutno sve poklopilo i odletjelo.“

Na to kako se u konačnici bend odlučio nazvati Dora Maar, dobivam zanimljiv odgovor. Ispostavilo se da je autor imena – Josip. Ostali se ubacuju i započinje polemika.

„Zašto Dora Maar? Nema razloga. Imena bendova nastaju bezveze. Parni valjak, Crvena jabuka, to sve skupa nema veze s vezom. Čak je u to vrijeme kad je bend dobio ime bila Picassova izložba u Zagrebu, međutim stvarno nije vezano ni uz to, došlo je refleksno.“

Miro: Ti si dosta dugo zagovarao to ime.

Josip: Zagovarao sam ga iz jednog jedinog razloga – zato što se bend prije zvao Guerro što zvuči k’o da sviraju četiri tipa koji u slobodno vrijeme peku tortilje. Nismo htjeli biti mali Meksikanci.

Vilim: Dora Maar je kratko, lako pamtljivo i simpatično, dobro se slaže s logom.

Josip: Fonološki gledano ima ‘r’, dva ‘a’, ima ta slova koja su dosta zvučna, nema onog kad te netko pita – kako ti se zove bend?, pa dok izgovoriš recimo Stone Temple Pilots nitko ni ne čuje. Dora Maar lako čuješ i kad je koncert i kad je buka.

Igor: Ja to vidim kao da je Dora Maar žena u suzama, a mi smo svi iznutra duboko natopljeni suzama koje cijedimo na probi. Doduše, u obliku znoja.

Pričamo i o glazbenim ciljevima, koji je lajtmotiv onog što stvaraju i što je uopće za njih glazba osobno. Na to što ih gura u glazbu i uopće umjetnost, dobivam poprilično jednostavan odgovor unutar jedne riječi – emocija. Članovi Dore Maar objašnjavaju da upravo emociju smatraju najbitnijom za svoje stvaralštvo, a kako su uopće stigli u glazbu zanimljive su priče –

Josip: Meni je cijeli život obojen glazbom. Kad sam bio dijete išao sam u osnovnu glazbenu školu (koju nisam volio), ali negdje u petom ili šestom razredu, kad sam malo sazrio i kad sam otkrivao prve rock bendove i glazbu općenito, jednostavno sam se zapalio i to nikad nije nestalo. Glazba me obojala kao karakter i baviti se glazbom je nešto u čemu bih ja definitivno htio biti.

Miro: Ja sam zapravo zbog Josipa počeo svirati gitaru budući da smo se zajedno družili u osnovnoj školi, tako je krenulo.

Igor: Počeo sam svirati bubanj zato što sam bio ljut tinejdžer koji nikad ništa nije htio direktno reći čovjeku u lice pa sam mlatio okolo po spužvama i jastucima. Jednom sam prilikom došao na probu jednom bendu gdje sam trebao svirati violončelo, ali je bubnjar prije toga stao u govno. Tako sam sjeo za bubanj i ostao tamo.

Vilim: Uz svoju sam stariju sestru došao do nekih bendova kao što su Peppersi i Jamiroquai, to mi se svidjelo. Nagovarao sam svoje da mi uzmu gitaru, ucjenjivali su me ocjenama, ali nikako nisam uspjevao nabiti prosjek da ju dobijem. U konačnici mi ju je bratić poklonio, a kasnije sam se prebacio na bas jer mi je gitara bila preteška. (smijeh)

Nakon razgovora o glazbenoj prošlosti, pitam ihšto možemo očekivati od njih u bliskoj budućnosti. S obzirom na dva dosada uspješno odrađena nastupa u Vintageu u sklopu Good Vibrationsa, zanima me pripremaju li možda kakve nove svirke. Dobivam insajderske odgovore da su rezervirali Wembley za pola godine i da još iščekuju živuće članove Queena da im potvrde da će im biti predgrupa, a informacije za širu javnost su sljedeće:

„Dogodila se situacija da smo zapravo jako dugo radili na ovim pjesmama, godinu i pol smo praktički zatvoreni na ovih 8, 9 pjesama pa nas je to malo iscrpilo. Glavni fokus je snimanje albuma plus da se malo rasviramo iz svog gušta. U planu nam je već nekoliko svirki unutar Zagreba kroz sljedećih par mjeseci koje još ne bi najavljivali da ne „jinxamo“ i jedna svirka u 12. mjesecu, nekoliko dana prije Božića u Vinkovcima, na koju vas pozivamo.“

A kako je izgledao taj kreativni proces, kako su se odlučili da je to tih devet pjesama odgovaraju:

Josip: Mi to riješavamo sve preko Facea.

Miro: Da, našli smo se u inboxu i kroz tjedan dana smo imali devet pjesama. Razmijenili smo oko 200-300 poruka svi skupa i onda smo jednostavno shvatili da imamo gotove stvari, prije nego što smo uopće zasvirali. Kad smo ih odsvirali shvatili smo da su dobre i osnovali bend.

Igor: Svatko donese nešto svoje – netko ima riff, netko ima melodiju, netko riječi i onda se svi posvađamo pa nešto napravimo. Tako nastane pjesma.

Miro: Da, durimo se jedno mjesec dana jedni na druge i onda shvatimo da imamo dobre pjesme i da se ne bismo trebali duriti jedni na druge. Uglavnom nema pravila. Osjetimo da je to nešto to, kao i kad se upoznaš s curom koja ti se sviđa.

Josip: I onda prekineš s curom i shvatiš da nisi dobro osjetio.

Miro: I onda piješ, tako ćemo mi kad izdamo album! (smijeh)

Polemiziramo i o bendovskoj odluci da stvara pjesme na engleskom. S obzirom na podijeljene stavove javnosti i distrubutera po tom pitanju, dečki mi odgovaraju koji su njihovi razlozi za taj odabir:

Igor: Engleski je puno zvučniji jezik od hrvatskog i definitivno ti otvara više vrata kada pjevaš na engleskom, ovako se samo zatvoriš na hrvatsko tržište. Može to nekim strancima zvučati malo mistično, bend koji pjeva na drugom jeziku kojeg uopće ne znaju kao što se recimo slušaju neki finski bendovi, ali definitivno tko god radi nešto ozbiljnije bi, po mom mišljenju, trebao pjevati na engleskom. Zapravo, vidim to na način da je glazba jedan univerzalni jezik koji svi razumijemo, a engleski je drugi. Ako želimo prenijeti neku poruku, puno lakše ćemo to napraviti na engleskom.

Miro: A mislim da bi i naša glazba dosta smiješno i čudno zvučala na hrvatskom.

Za kraj, razgovaramo o publici. Vide li dečki publiku za sebe unutar granica Hrvatske i koja su njihova razmišljanja o prostoru što se otvara (ili ne otvara) za domaće bendove.

Josip: Stvorila se jedna kritična masa dosta ozbiljnih bendova koji imaju potencijala, sa svih strana. Postoje i neki bendovi, kao što svi već znamo poput She loves Pablo, Muscle tribe i cijeli taj stoner-kolektiv koji je stvarno uzeo maha i koje svi spominju. To samo govori o tome da je moguće pokrenuti scenu, da se može stvoriti jedna razina slušanosti da ti dolazi 300-400 ljudi na koncert. Vjerujemo u scenu, mislim da se zadnjih godina stvorio prostor.

Miro: Ta priča da je scena problem i ne stoji baš, postoji hrpa dobrih bendova, doduše nešto manje publike.

Josip: Postoje ipak neke dobre inicijative što se tiče publike poput Good Vibrations programa i sličnih gdje se zapravo tim neafirmiranim bendovima daje podloga, ali i studentariji i mlađoj populaciji da to zapravo i vidi.

Miro: Evidentno moramo krenuti iz Hrvatske jer jesmo iz Hrvatske, iako ja vidim ovu glazbu da probija granice Hrvatske, da se čuje negdje vani.

Igor: Naša je glazba dovoljno pjevna i melodična da stvarno privuče širok spektar ljudi. Kako smo nas četvorica različite individue s različitim utjecajima i donosimo različite stvari u našu glazbu, ta različitost unutar naše mjuze može privući razne ljude.

Vilim: Nismo ni u jedan žanr strogo zatvoreni niti nas se može svrstati, čuje se svega pomalo i to se onda sve skupa odlično stapa, mislim da to ljude najviše i privlači.

Doru Maar nastavit ćemo pratiti u njihovom probijanju na sceni, zasad iščekujući njihov album prvijenac i još pokoju svirku, a cijelu priču o Dori Maar završit ću riječima samog benda kao mudrost dana: budite svoji.