Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac: Elephant and the Moon

09.04.2014. Marta Lučić
Foto: Zrinka Kunić/ziher.hr

Foto: Zrinka Kunić/ziher.hr

Nakon što smo prošli mjesec našom novom rubrikom predstavili bend FOR, na redu je još jedan akustični glazbeni ‘must-hear’!

–> Ziherov glazbeni lonac: FOR

Ovaj mjesec se u Ziherovom glazbenom loncu kuha kantautor Petar Vranić kojeg predstavljamo u sklopu njegovog, nedavno kao benda okupljenog sastava, Elephant and the Moon. Njegovim riječima “čemerni alko-pop”, uz Petra stvaraju i Andreja Pančur, Mislav Vidaček i Sven Vranko. Što se sve krije iza emocionalnih tekstova, čemernih nota natopljenih alkoholom, nastalim kako Slon kaže u zadimljenim podrumskim barovima?

Donedavno si se, uz par iznimaka, kao Elephant and the Moon javnosti predstavljao kao “one-man americana bend”. Sad kad si okupio sastav, kakav je osjećaj i u čemu je razlika? Zašto ti je potreban bend?

Do sada nisam svirao s potpunim bendom, to je bilo više tu i tamo sa suradnicima. Sada je okupljen bend koji će još biti proširen, ali je za sad tako jer 10. travnja imamo  prvi bendovski koncert u Močvari s Mika Maleom. Bend je cijeli ustrašen. Ali Pero, što će ljudi reć kad čuju da to nisu sve stare pjesme? A ja kažem, Ne znam, nadam se da će im se svidjeti! Neki će možda će i rogoboriti, ali nije da mislim da će otići s koncerta jer nisu sve moje solo pjesme upgradeane u bend, omjer je negdje pola-pola otprilike. Moram priznati da mene baš veseli. Baš su mi kul. Uz to da ove nove pjesme idu u nekom r’nr/punk rock smjeru. Nije više toliki čemer.

Nadovežimo se na čemer! Snalaziš li se bolje u ‘čemernim’ varijantama tekstova pjesama? Ako da zašto?

Da! Zato što je čemer super. Ja inače slušam puno muzike jer sam smrdljiva hipsterčina od tinejdžerskih dana, iako slušam i sretne pjesme jer želim živjeti još bar neko vrijeme, koliko-toliko mi je lijepo u životu trenutno. U vezi toga imam priču iz Sarajeva. Na dan kada sam svirao, BIH je prošla na Svjetsko nogometno prvenstvo, taman su počeli ‘JMBG prosvjedi’, ekipa je bila dosta divlja, kao i muzika prije koncerta. Jedna djevojka je usred koncerta došla do mene, nagnula se i rekla: “De ba, sviraj nešto brže, ubit ćeš nas s ovim pjesmama!” Tako da bi ju ove nove pjesme više zadovoljile.

 Misliš da je jednostavnije pisati takve tekstove?

Pa ne, ali kažem, od svih stvari koje slušam, uz sretne pjesme, nijedna sretna pjesma neće biti tako lijepa kao prosječna tužna pjesma. Ima i mojih sretnih pjesama, ali jednostavno mi nije to to.

Kada je došlo do tvog ozbiljnijeg doticaja s glazbom/ pisanjem tekstova?

Mislim da sam negdje s 11, 12 počeo pisati na hrvatskom. Gitaru sam dobio s 13 godina, za Božić ili Uskrs. Onako jedna, true iz Konzuma. Još uvijek ju imam doma, ne znam zašto. Nemaš ju kome ni prodati, a i glupo mi je baciti ju jer si pomislim this is how I started… Jednog dana će se prodavati za milijune! 🙂  Kao klinac sam bio dosta čudan i geeky , tada se ni štapom ne bih dotaknuo, pa kad sam dobio gitaru činilo mi se kao odličan magnet za cure! Međutim, nije to pomoglo, iako je donekle igralo ulogu.  Danas mi je jako drago kada netko pjeva moje tekstove na koncertima ili kad mi se javi poslije u inbox.  Nikada neću zaboraviti kada mi se prije godinu dana javio jedan frajer da sluša moju pjesmu, da mu je stalno na repeatu i da mu je jako pomogla u teškom prekidu. Još jedna zanimljiva priča je o djevojci iz Novog Sada koja živi u Parizu i dodala me na Facebook prije par mjeseci hvaleći mi glazbu. Između ostalog jako dobro crta i jako joj se sviđa jedna pjesma, pa je napravila crteže iz te pjesme i stavila na svoj Behance page gdje je i ostatak njenih radova. Odjednom na njenom Facebook profilu osvane fotka bradatog hipstera koji na ruci ima jednu od tih njenih ilustracija. Jedno jutro si je otišao to istetovirati jer, kaže, mu ‘ti stihovi opisuju život.’

Foto: Mia Karabegović

Foto: Mia Karabegović

Kako navodi jedan tvoj prijašnji intervju (kojim si zasigurno pridobio mnogo novih ženskih fanova): Romantičari nisu izumrla vrsta! Što misliš, je li danas teško biti romantičan? Imaš li možda osjećaj da su ljudi zatvoreniji, da je teže izražavati osjećaje?

Ne vidim zašto bi bilo. Samo što ljudi možda ne smatraju da se trebaju potruditi. Ako pogledamo facebook parove, imamo dvije krajnosti. S jedne strane one kojih praktički ‘nema’ i druge koje si ostavljaju srca po zidu i poruke kao ‘kisač-pusač / volim te toliko jako’. Tako da izražavanje osjećaja  nekada i nije baš najsretnija mogućnost u javnoj sferi. Što se tiče ljudi oko mene, nije stvar da nema izražavanja osjećaja, nego je više stvar u tome da nisu za nešto ozbiljno.

Pjevaš, pišeš i razmišljaš na engleskom. Zašto na engleskom? Je li ti tako lakše izražavati osjećaje? Zašto engleski ako se pokušavaš progurati na hrvatskom tržištu?

 U Hrvatskoj nas sad na kantautorskoj sceni ima samo par koji pišemo na engleskom, pa to i nije baš neki uzorak. Ne pokušavam se probiti na hrvatskom tržištu. Pokušavam svirati muziku i baš mi je lijepo. Ne znam baš bi li se itko od kantautora uspio probiti, u smislu ‘postati poznat’. Možda su Nina Romić i Dunja Ercegović došle najbliže, ali to i dalje nije mainstream. To je samo ista hipsterska publika koji voli muziku i ide na koncerte. Moje pisanje na engleskom nije ‘namjerno’. Tako sam počeo, ne znam. Ne nalazim problematičnim pisati na hrvatskom, ali mi je ovako draže, a i s obzirom na muziku, čini mi se da puno bolje odgovara engleski.

Rekao si za Ninu Romić i Lovely Quinces da su najbliže uspjehu. Kako bi definirao taj ‘uspjeh’ mladog kantautora ili benda na našoj sceni? Je li to album s nekom diskografskom kućom?

Record label + snimljen album, s dodatkom čestih svirki na većim manifestacijama. Mislim da je to u ovom trenutku u glavama Hrvata razina uspjeha.

Čini mi se da na našoj sceni postoji svojevrsna rupa između šačice bendova koji su se uspjeli probiti, o kojima stalno čujemo, i onih na ‘maloj’ sceni koja je tiha, ali opet dovoljno glasna. S čim popuniti tu rupu?

Meni se čini da se, i unatoč pokušajima kao što su “Bistro na rubu šume” zbog kojih se više piše o kantautorskoj sceni, sve zbija na jedan kup, a slabo tko ima muzički veze jedno s drugim. Nas par koji pišemo na engleskom nismo toliko dijametralno suprotni, ali opet nismo svi žanrovski bliski. Barem se počelo pisati, pišu se recenzije albuma, koncerata na nekim popularnijim portalima kao na Muzici.hr, Potlisti, SoundGuardianu, Ravno do dna i dr.

Izdvoji  nam neke zanimljive glazbene suradnje. Svirao si prije Williama Tylera u Kinu Grič, kako je bilo?

Krasno, baš sam zahvalan ljudima iz Žednog Uha što su mi to omogućili! Mimo mog nastupa, zbog prehlade sam se jedva izvukao iz kreveta. Kao što je rekla recenzentica njegovog nastupa u Šibeniku, kad ga prvi put pogledaš, izgleda kao da je autističan. Kao momak iz susjedstva pokraj koga nitko ne želi sjesti u menzi. 🙂 Jako zanimljiv čovjek. Između pjesama ima, kao i ja kada sam dobro raspoložen, monologe o životu, svemiru, putovanjima, ženama… Između tonske i giga smo pričali i baš je kul frajer, samo me pogodilo što nije znao za Gaslight Anthem. 🙂 Živi u Tennesseeju, rekoh mu da bih ga volio slijediti tamo, međutim sumnjam da bi me lokalno stanovništvo obožavalo jer sam s Balkana. Možda bi se uklopio među neki hipster crowd kao token balkan guy. Svirao sam u beogradskom Gun clubu s Dunjom. Tamo smo, između ostaloga, zabilježili pjesmu koju smo i ranije okačili na Youtube i super je zvučalo. Netko je na Youtubeu komentirao da smo kao Johnny Flinn i Laura Marling.

Eto svirao si u Srbiji. Kako je svirati van Hrvatske, ima li razlike?

Ima. Recimo, po pričama ljudi koji su išli svirati u Srbiju i znaju se s njihovim bendovima, čini se da u Beogradu svi skupa imamo više publike nego u Zagrebu. Kad sam svirao s Dunjom, bilo je jako puno ljudi. Nekih 130 ljudi – što nije mala stvar, iako sam ja bio već jedanput, a Dunja je tada bila prvi puta i dobro se ispromoviralo. Očito ima interesa jer se i karta plaćala. Čak je bilo ljudi koji su pjevali moje stvari.  Iako imam dosta materijala na bandcampu, mimo dva studijski snimljena singla, dosta je loša kvaliteta. Čudno za ljude koji su danas razmaženi slušanjem studijskih snimaka. Tako da, sve u svemu, bilo je prilično dobro!

Kakva glazba i koji izvođači utječu na tvoj rad?

Definitivno The National, oni su mi u top tri benda. Upoznao sam ih i čak imam dvije njihove  trzalice koje koristim za stvaranje novih pjesama i na posebnim koncertima. Inače u zadnje vrijeme slušam dosta punk rock, pa su tako i nove pjesme malo žešće. Frank Turner, Gaslight Anthem, Against me, Menzingers, Lawrence  Arms, a od punk-rocka Joyce Manor i Front Bottoms. Slijedom okolnosti su takve i pjesme, a onda u čemernim periodima americana poput Centro-matica i Drive-By Truckersa. U americana razdoblju samo muzika pustopoljina i ostavljenih muškaraca.

Tko za Slona radi vizualno zanimljive covere?

Frendica Nikolina Lončar studira na arhitekturi, ali se bavi tim u slobodno vrijeme. Radila je sve postere i covere za singlove. Najčešće gledamo The National postere pitajući se kako možemo napraviti nešto slično, a da se baš ne vidi da smo ukrali 🙂 Da je tu negdje, da podsjeća na njih. Da dirty talka ljudima koji prolaze pokraj njega…

Koje osobno mlade/nove bendove ili kantautore naše scene pratiš?

Drag mi je jako bend koji je izdao samo jedan album, zvao se Casual Elvis, svi ljudi koji su svirali u tom bendu sad imaju druge bendove koji su također super. Inače – My Buddy Moose, Marshmallow Notebooks, naravno Dunja (Lovely Quinces), Irena Žilić, Nina Romić… Od poznatijih, više mainstream bendova, samo Pipsi i Jinxi.

Kakva je tvoja publika? Samo poznanici ili i novi ljudi? Kako bi opisao svoj presjek publike?

Ja kao Elephant and the Moon na Facebooku nemam profil, nego fan page, pa nemam uvid u ljude koji me slušaju.  Međutim, kada zamijetim da je netko aktivniji na pageu, dodam ga privatno jer me zanima koji su to ljudi koji me slušaju. Većina je neka hipster-gay-liberalna populacija. Čak će u Močvaru na koncert doći ljudi iz Sarajeva, Ljubljane, Beograda da me čuju što je dosta kul, iako mi je još uvijek malo nejasno zašto.

Planovi za dalje? Do kada misliš svirati?

The future is uncertain! Do ljeta bi kao bend trebali snimiti neki EP. Sad se dogovaram s jednim kantautorom da odemo na kakav kružni tour po Europi, što mislim da bi bilo super i za tesanje zanata i za našu promociju. Neki manji klubovi, jasno. Da mi dupe vidi puta, malo je stvari u životu dosadno poput Zagreba ljeti.

(Visited 221 times, 1 visits today)

Komentari