Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Filip Majdak: “Under Nihilo je terapijska glazba”

13.05.2015. Helena KezerićFoto: Facebook.com/andrew.tenenbaum

Under Nihilo je one man bend, a iza njegovog imena se krije Filip Majdak. Filipa ste mogli zapamtiti iz Elephant Stalkera, a slušati ga možete s The Real Thingom na nadolazećem izdanju Good Vibrationsa koje će se održati danas, 13. svibnja u Vintage Industrial Baru. Oni koji su bolje upućeni, znat će da to nije sve – tu je i bend High Kick Drive By. Under Nihilo se preporučuje ljubiteljima post rock instrumentala umotanih u psihodelične i ambijentalne boje, ovisno o raspoloženju slušatelja. Glazba je to za sve koji se, kao i Filip, osjećaju poput kralja isprekidanih crta i umanjenih kuteva. Dnevni soundtrack za one koji vide širu sliku od ponuđene, ali i za one koji u vatru dolijevaju benzin.

Under Nihilo radi na novim materijalima za četvrto po redu izdanje, sačinjeno od varijacija na temu post rock glazbenog pravca. Sve o počecima Under Nihila, utjecajima i načinu stvaranja – Filip nam je otkrio jednog sunčanog subotnjeg poslijepodneva.

Foto: Facebook.com/The-Real-Thing

Foto: Facebook.com/The-Real-Thing

Filip Majdak između ostalog čini i one man band. Reci mi nešto više o sebi i o svom projektu Under Nihilo.

I sama znaš da sam čudan dečko i to je sve. (smijeh) Jako sam čudan i imam puno toga za reći, a u isto vrijeme sam jako šutljiv.

To je baš paradoks. Imaš puno toga za reći, a šutljiv si.

Pa je. Under Nihilo mi je zapravo kao nekakav filter kroz koji izražavam emocije. Zapravo mi je zbirka svih događaja, emocija i doživljaja. Bilo što vezano na emocionalnoj bazi. Sve ono što sam proživio prepričavam putem glazbe.

Kako se uopće javila ideja o Under Nihilu?

Imao sam hrpu, hrpu bendova u to vrijeme i s nijednim nije funkcioniralo. Sve je bilo nešto na različite strane, različiti žanrovi, kemijanja… U tom mi je trenutku to odgovaralo, ali nitko nije bio toliko u tome – koliko sam ja bio. Baš sam bio zagrizao da se hoću bavit’ glazbom i nisam htio odustati. Svi su otkazivali probe, nije im se dalo ništa. Jednu sam večer samo popizdio jer su se posvađali članovi u tom jednom bendu, i odlučio ići dalje svojim putem. Idem nekaj sam napravit’. Krenuo sam snimati prvu pjesmu i kako sam ju snimio, odmah istu večer sam ju objavio na YouTube-u i dobio pozitivne kritike.

Koja je to pjesma bila?

Radilo se o pjesmi Eight Trees Filed With Sand. U toj prvoj pjesmi bilo je svega: od tuge, ljutnje, pa do sreće u vezi novog početka. Čudna kombinacija osjećaja. Tjedan dana kasnije snimio sam drugu pjesmu. Ta je još bolje prošla. Pa treću, pa četvrtu, pa sedmu, pa osmu. To sam zaokružio u nekakav EP. Sve je to bilo nekakvo ispucavanje. Kad sam se skroz ispucao, skužio sam da mi je to zapravo gušt. To sam ja, to više nije projekt. Krenulo je tako, par mjeseci kasnije bilo je to duplo više od projekta. Neko vrijeme kasnije to više nije imalo veze sa projektom. Under Nihilo mi je mjesto gdje odlazim biti ljut, tužan, sretan… Tamo iznosim svoje emocije.

 

Koliko dugo Under Nihilo postoji?

Tri godine je to moje mjesto, gdje bježim. (smijeh)

Otkuda ime? Ima li neko značenje?

Apsolutno. Kroz cijeli svoj život sam imao kontakta sa osobama koje su se stavljale iznad mene, iako sam se trudio biti dobar i pristojan cijelo vrijeme. Under Nihilo u doslovnom prijevodu znači ispod ničega. Tako sam se ja osjećao na kraju dana.

Znači Under Nihilo je svojevrstan podsjetnik da se ne treba dati zajebavati?

Ma zajebavaju te svi stalno, ali nitko nema pravo umanjivati tvoju vrijednost. Ne smiješ zaboraviti da si to što jesi i sa time trebaš baratati najbolje što možeš. Mislim da sam se u svom slučaju dobro snašao.

Sve instrumente si odsvirao sam. Koliko zapravo instrumenata znaš svirati?

Smatram da se svaki instrument uči svirati do kraja života. Nikad neću reći za sebe da znam svirati gitaru ili nešto. Za onoliko, koliko mi je potrebno da se izrazim, znam. Učit ću do kraja života sve te instrumente koje sviram, a trudim se svirati klavijature, bas, gitaru i bubnjeve. Što se tiče produkcijske strane, čudnih efekata i toga, proučavam kako da koji instrument zvuči drugačije.

Koliko dugo se već baviš glazbom?

Od malih nogu sam imao želju, ali nisam bio u mogućnosti. Jako sam gorio za time, pojavila se prilika i uživio sam se skroz u to. To traje od kraja osmog razreda osnovne škole, znači nekih sedam ili osam godina. To su bili neki počeci, ozbiljno se bavim glazbom zadnje četiri godine. Imao sam i period preseravanja. (smijeh) Odnosno, neke solaže na gitari jer kao –  cure to vole. Kurac boli cure za solaže! (smijeh)

Iza sebe već imaš dva EP-a, “Nothing Above” i “Insolubilia”. Kako si konceptualno zamislio album “Ugly Faces And Sharp Baloons”? Pun je vizija, šarenih slika i raznih utjecaja.

Bit ću iskren, taj album mi je posebno drag. Najlakše ću ga opisati kao spoj prvog i drugog EP-a. Miješane su emocije, na prvom sam izdanju strašno čudan jer sam tamo počeo otkrivati što sve mogu sa instrumentima. Na drugom sam bio tužan i povrijeđen. Onda je došlo to razdoblje trećeg albuma na kojem sam sve između. I čudan sam, i tužan sam ali idem to spojit’ u nekakav poseban zvuk.

Album odiše ambijentalnim i opuštajućim prizvukom te mistikom. Konkretnije mislim na stvari The Gallata Falls i Meadow Valley ali i The Ziggurat Of Ul. Odakle si crpio tu inspiraciju?

Te pjesme ja nazivam pauzama. Između pjesama gdje sam tužan i čudan u vezi sranja koja su mi se dogodila, dolaze pjesme, koje i slušateljima mogu poslužiti kao odmor. Općenito inspiraciju pronalazim u svakodnevnim situacijama. Kad sjednem za stol, sunce na toj strani zalazi i svijetlo mi taman ulazi lijepo kroz rolete. Soba mi onda izgleda predivno osvijetljena tim popodnevnim suncem, pa sam totalno opušten. Otvorim si pivu i krenem svirati, nabadam nekaj. Stvar je samo u ugođaju tog dana, zato te ambijentalne stvari tad pašu uz moje stanje. Kao soundtrack tog trenutka. Kad sam opušten, ne bih osobno slušao death metal. (smijeh) Danas je lijepi sunčan dan, odeš na neko lijepo mjesto, zeleno lišće se napokon pojavilo i sve. Nakon svih tih sranja, daj čovjeku malo vremena da odmori tijelo i misli. To su te pauze ili dobro zasluženi odmor nakon dugačke avanture. (smijeh)

U pjesmi The Befuddled Conman And His Annoying Friend se osjeti utjecaj Musea na klavirskoj dionici, ali i u Kerosene gitare dosta vuku na njih. Koji su još izvođači utjecali na stvaranje zadnjeg albuma?

Prvo Muse, jer su mi jako dragi. Jako sam ih dugo slušao, pa je teško da ti nešto ne ostane zvonit’ u uhu. Matthew Bellamy iz Musea je stvarno poseban glazbenik i on mi je jedan od uzora. Teško je to ne prenijeti, pokupio sam to nešto njihovo i prenio na svoj način. Uzmeš bazu, ali nadodaš nešto svoje. Fair To Midland također, Queens Of The Stone Age… Iako se stvarno trudim biti što originalniji, a tamo gdje se osjeti – jebiga. (smijeh)

Što slušaš privatno, unutar svoja četiri zida?

U zadnje vrijeme jako puno bluesa. Malo sam južnjački nastrojen još od malih nogu. Odgovara mi trenutno, a znam se naći i u trenucima kada slušam nešto od elektronike. Jako mi sve ovisi o raspoloženju. Osciliram od Eminema do žestokih As I Lay Dying.

Koliko se tvoj glazbeni ukus odražava na ono što stvaraš?

Odražava se kroz te moje utjecaje, ali ne nužno. Blues se do sada nije osjetio, ali možda će se malo osjetiti na novim materijalima.

Negdje sam naletjela na podatak da se trudiš gitarom proizvoditi što čudnije zvukove. Objasni mi malo što si time mislio.

S obzirom na to da smo sve već čuli, ljudi se trude spajati svakakve kombinacije i žanrove. Isto to i ja radim. Under Nihilo je pun i psihodelije, ambijentalne glazbe, rocka, ima i žestokih stvari i svega. Trudim se postići nešto što originalnije. Ono što čujem u glavi, pokušavam prenijet’ van. Većinom to gitara i klavijature ne mogu proizvest’, zato kemijam sa svakakvim zvukovima.

Foto: facebook.com/ElephantStalker

Foto: facebook.com/ElephantStalker

Sva izdanja Under Nihila su nastala sprovođenjem DIY politike. Mnogi bendovi, koji njeguju DIY izričaj, prođu trnje i kamenje do željenih rezultata. Koliko ti je to, kao jednom čovjeku, bilo teško za izvesti?

Kad je bend u pitanju, tada je stvarno trnje i kamenje. Kad si sam je fakat predivno. Ja ne kasnim na probu, sam sa sobom se, hvala Bogu, valjda još neću posvađati. To kasnije, kad prolupam, sad sam si još super sam sa sobom. (smijeh) Nema ni onoga da bi malo svirao ovo, malo ono. Sve sam odsviram. DIY politika je predivna za jednu osobu ako imaš mogućnosti. I ja sam počeo sa kemijanjima i igranjem ludog znanstvenika da bi nekaj dobio, da mogu sebe snimiti. Počeo sam raditi pa sam si s vremenom mogao i priuštiti neku opremu. Kad imaš tu neku osnovnu bazu sve postaje predivno. Kao što sam rekao, ne kasnim na probu, kad mi se svira – sviram. Kad sam tužan, osjećat ću se tužno, nitko mi ne nameće da baš tada moram svirati nešto sretno. Potpuna sloboda.

Hoće li Under Nihilo uskoro ugledati novi album? Radiš li na novim materijalima?

Trenutno ide umjerenom brzinom. Imam za sada šest gotovih stvari. Planiram ih napraviti još minimalno šest. Biti će baš malo detaljniji album sa svojom pričom, biti će i originalne slike ovaj put.

Koliko će se te pjesme po ugođaju razlikovati od materijala s kojima smo upoznati? Spominjao si bijes, tugu i sretne odlaske na posebna mjesta. Kakve emocije će prevladavati na novim materijalima?

I dalje vučem sve te stare emocije, ali bit će i nekih novih, to je poanta Nihila. Mora biti raznoliko, da se i sretna i tužna osoba mogu prepoznati u njemu, makar na tri sekunde.

Koliko su ljudi u Zagrebu ili Hrvatskoj, a koliko vani, uopće upoznati sa Under Nihilom?

Iskreno, nemam neku informaciju. Mislim da nemam baš puno slušatelja. Na kraju dana, možda sam i s dvjestotinjak puno rekao, ali nemam problema s tim. Cilj toga ionako nije da to bude najbolje na svijetu, jer nije i neće nikad biti. Sva tri albuma su besplatna, tako ću nastaviti i dalje, ne tražim nikakve novce. Posao imam za novce, a glazba mi je stvarno gušt. Sretan sam i ispunjen kada se ljudi mogu povezati s mojom glazbom. Cilj je da se osoba pronađe u pjesmi, u trenutku kada joj odgovara ta vrsta glazbe. Nije mi bitno da mi kažu da mi kick i snare i gitara super zvuče, bitno mi je da se ljudi prepoznaju jer sam se ja u tom trenutku tako osjećao. Uopće ne mora biti ni dvjestotinjak ljudi, može ih biti stotinjak, ja sam zadovoljan. Siguran sam da ih ima više od deset. (smijeh)

Kako kod nas uopće publika reagira na sve moguće izvedenice post rocka? Ima li taj žanr kod nas dovoljno publike?

Što se tiče post rocka, ovisi o vremenu. Ako je neka underground spika, tu će uvijek biti jedna određena skupina ljudi, i to je to. Po meni glazba koju radim i nema baš neku popularnu scenu. Ambijentalnu glazbu baš i nemamo, možda i imamo pa sam nedovoljno informiran. Trudim se pratiti scenu, ali nisam vidio ništa ambijentalno, a da je aktualno. Mislim da to sve govori o tome, koliko je taj dio scene jak – a mislim da kod nas baš i nije.

Sad kad si već rekao da pratiš scenu, možeš li nabrojiti neke izvođače s domaće ili regionalne scene, a da ih pratiš?

House Of Pablo obavezno. Jako ih poštujem i cijenim što se tiče glazbe, ali i cijelog tog kolektiva. Moram spomenuti i United Bands VS. Crowd. To su bili metal bendovi s domaće scene, samo su putovali okolo kao skupina bendova. Imamo dosta uspješnih pokušaja, domaća scena je na dobrom putu, iako bi to moglo biti i puno jače.

Nekako mi se čini da se svejedno još uvijek premalo priča o nekim bendovima.

Slažem se. Sve je to više – manje ista ekipa pa se unutar nje priča. Svi se znamo iz viđenja. Pročuje se malo dalje da je to onaj lik iz She Loves Pablo, koji svira gitaru i dere se, ali sve je to još uvijek premalo. (smijeh) Krugovi se šire, krenulo je, stanje je puno bolje nego prije. Možda je to tako i zbog prevelike ponude. Danas svaki dobar lik i svaki šupak mogu snimit’ nešto. Prevelika je navala, svi nešto snimaju, svi nešto doma rade. Ima toliko smeća koje pokrije blago od ispod.

Misliš li da bi Under Nihilo bio uspješniji vani?

Jako sam slab sa marketingom i promocijom svoje glazbe. Moguće je da bi se slušalo, ali nije presudno. Da se radi o nekom domaćem bendu, ograničavao bi ga vokal. Ovisi da li je na hrvatskom ili engleskom jeziku. Vokala nemam pa me ništa ne ograničava. O meni ovisi koliko ću se promovirat’, a ja ne mogu petsto puta na dan linkat. Ne sjećam se kad sam zadnji put linkao sebe ili da sam igdje postao.

Da, kad je izašao zadnji album, ekipa je uzbuđeno shareala, pogotovo Pablo. (smijeh)

Da, jako sam zahvalan prijateljima. Zbog njih to i radim, zbog ljudi koji se u tome prepoznaju.

Da se dotaknemo tvog sada već bivšeg benda, iako ne znam koliko su ljudi upoznati s tim podatkom. Većina te zaista može znati iz post rock benda Elephant Stalker, no ti više nisi u bendu. Što se dogodilo? Zašto je bend bivši?

Jebeno. (smijeh) Nismo se više pronalazili na istoj cesti. Izgubili smo dodirne točke. Zapravo ja sam jedini koji je izgubio dodirnu točku s njima. Nekome je nešto dopizdilo, pa je rekao svoje. Jednostavno nismo išli istim tempom. Jako su mi dragi i želim im puno sreće. Lijepo smo se razišli, nije bilo ni neke svađe. Ja sam sada na svom putu, a oni na svojem.

Foto: Facebook.com/DBZGphoto

Foto: Facebook.com/DBZGphoto

Bez Elephant Stalkera, u koliko si još bendova ili glazbenih projekata aktivni član?

Imam Faith No More tribute band The Real Thing, iako smo malo nešto pričali da bi krenuli autorski, ali o tom potom. Drugi bend se zove High Kick Drive By. On ima za bazu metal, ali događa se i melodic i progressive i razni ostali podžanrovi metala. Tamo sam basista i back vokal. Imam tu sreću da u oba slučaja sviram s vrhunskim glazbenicima, istinski mi je gušt svirati i s jednima i s drugima.

Reci mi nešto više o bendu High Kick Drive By. Službeno imate dva singla vani, ako se ne varam. Tomorrowroad i The Longest Road. Tko su članovi i kada će konkretnije izdanje van?

Dario Hustić i Josip Pilipić, možda poznatiji iz jako dobrog benda Polarity Of Life su na gitarama, Sven Adanić je na bubnjevima, a Ivan Jovičić iz vrhunskog Svoystva je vokal. Bend je u fazi rada na prvom albumu i općenitom uvježbavanju postojećih materijala. Ne bih determinirao naš rad nekakvim datumima, kad bude – bude.

Kako si došao do The Real Thinga? Čija je to ideja bila?

Marko Tomljanović i Lovro Vrus, isto iz tribute benda Super Bake, pokrenuli su tu ideju, bar mislim. Onda je vokal Neven došao, ja sam dobio poziv od Marka za klavijature i sampleove. Krenuli smo tako, ali nismo imali gitaru. Onda sam se ja ponudio za gitaru, a sampleove sam  ionako nakucao. Marko je tada putovao s Teškom Industrijom, njima se pojavio Tomislav Leko, novi klavijaturist. Njih dvojica su se skompali, on ga je dofurao jednom na probu i Tomislav se savršeno uklopio. Skužili smo da imamo cijelu postavu i da se super slažemo međusobno. U jako kratkom roku od dva, tri mjeseca smo poskidali stvari, iako smo bili jako zauzeti svaki svojim obavezama. Svi jako volimo Faith No More, osobno mi je pjesma iz djetinjstva Midlife Crisis ostala u posebnom sjećanju. Kad bi radili nešto autorski, bilo bi na tragu toga.

Što misliš o tribute bendovima. Zanima me tvoje stajalište jer si član jednog takvog. Ljudi su dosta podijeljeni u vezi tribute bendova, ne shvaćaju ih ozbiljno, a mnogi danas priznati i kvalitetni bendovi s autorskim stvarima su se razvili prvenstveno iz nekog tribute koncepta.

Ako je tribute bend, onda je tribute bend. To je druga grana glazbene industrije. Za jako male novce nudi se zvuk određenog poznatog benda, meni osobno je to skroz u redu. Čak i da nisam u njemu, cijenim to i poštujem. Dapače. Da netko napravi neki tribute bend glazbenika kojeg volim i da zvuči dobro – jer ne može nikad zvučati isto, to je jasno – išao bih poslušati. Kreneš s obradama, većina bendova krene s obradama da vidi kako se kuže međusobno. Nije to tribute, ali od nečega trebaš krenuti. Globalno, zašto ne. Čovjek je naglasio da je tribute bend i da uživa svirati te pjesme. Tko sam ja, ti ili on da mu kažemo da prestane?

Pratiš li tribute bendove kod nas?

Znam za DeLorean Bend. Sastavljen je od vrhunskih glazbenika. Nažalost još nisam bio ni na jednoj njihovoj svirci, ali sumnjam da su loši. Neven iz The Real Thing je basist u Skunk Anansie tribute bendu, koji se zove Charlie’s Flaw. Super zvuče, mala Ines je super na vokalu, iako me tada njihov nastup nije posebno oduševio jer nisam bio u tom raspoloženju. Vidio sam neki AC/DC tribute band, ali me to nije zanimalo jer općenito nisam neki AC/DC fan pa nisam poslušao.

Kako sada više nisi u Elephant Stalkeru, znači li to da imaš vremena i prostora za neki novi glazbeni oblik suradnje ili možda neki novi one man band projekt uz Under Nihilo i ostale angažmane?

Žao mi je zbog Elephant Stalkera, ipak mislim da sam mogao pridonijeti svojim angažmanom u bendu, no dečki su odlučili i poštujem njihovu odluku. Koliko me to rastužuje, toliko sam jako sretan jer mi se otvaraju neke nove mogućnosti. U Elephant Stalker sam bio pozvan, u The Real Thing i High Kick Drive By sam također bio pozvan. Sada već imam dovoljno iskustva, a i ideja da pokrenem nešto svoje u čemu će me ostali članovi slijediti. Imam i vremensku priliku pokrenuti nešto pod svojom rukom i mislim da ću to i napraviti. I dalje bih žanrovski miješao sve i svašta.

Iskreno se nadam da ćeš uspjeti realizirati sve svoje planove i ideje.

Hvala puno.

Komentari