Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Gracin: “Najteže je izaći na pozornicu sam s akustarom, ali to je ponekad jedini način da preneseš emociju”

21.03.2015. Marta Lučić
Foto: facebook.com/ Gracin

Foto: facebook.com/ Gracin

Ovaj mjesec u Ziherovom glazbenom loncu predstavljamo splitskog kantautora Tomislava Gracina koji pod umjetničkim imenom ‘Gracin‘ stvara iskrenu glazbu prožetu emocijama, instrumentalnom jednostavnošću, ali i kompleksnošću mreže riječi zapletenih oko stvari o kojima teško progovaramo. Nakon što je prošle godine izišao njegov prvi album “Mono”, prošli mjesec izlazi singl Ova muzika, čiji miks i master potpisuje Mark Mrakovčić. Sva izdanja dostupna su na bandcampu za besplatno preuzimanje.Osim manjih lokalnih koncerata (uz neke na Lastovu, u Labinu i Rijeci) Gracin je nedavno nastupio i kao ‘one-man-kantautor’ predgrupa psihodeličnom bendu Pridjevi. O tome te o Gracinovim uzorima, inspiracijama i ljubavi prema glazbi pročitajte u intervjuu u kojem kantautor po prvi put progovora i to za Ziher!

Kako bi opisao svoju glazbu? Kako je tekao proces snimanja?

Ne znam baš kako bi je opisao i u koji bi je glazbeni žanr smjestio. Nije baš glazba koju ćete pustit u kafiću ili na tulumima. Pretpostavljam da je na neki način intimna i tiha. Pjesme su nastajale tijekom prošle dvije godine s manjim ili većim pauzama u jednom malom studiju u Splitu i sve ono što se čuje na albumu sam ja – sam u studiju, pritisnem rec, uđem u gluhu sobu, snimim, analiziram, slažem puzzle. Pretpostavljam da se to dosta odrazilo na zvuk cijelog albuma. Što se tiče muzike i teksta, to je na slušateljima da prosude. Za tekst je uvijek potrebna neka iskra koja će te pokrenuti ili nešto što se taloži u tebi tjednima dok ne izađe na način na koji misliš da je ispravan. Sama glazba na albumu ima taj neki moj rukopis iako su sve pjesme na albumu dosta strukturalno različite. Ono što je za mene bilo najvažnije je taj proces sazrijevanja od momenta kad sam počeo snimati i ušao u prostor s jednom idejom i nekim nacrtima, pa do samog kraja kad sam u stvari našao “svoj glas”. Neke su stvari otpale, nastale su nove, neke su izvučene iz arhive, a neke su otpale jer ne znam svirati bubanj. Ali pretpostavljam da bi sve to zvučalo drugačije da nije bilo Mikija Štajnera koji mi je dopustio da koristim studio u trenucima kad nitko nije snimao, tako da nisam radio pod pritiskom.

Postoje li neki izvođači s kojim te publika uspoređuje? Ako da, koji su to?

Usporedbe? Pa sad kad već pitaš, ne mogu se sjetiti jesu li me i, ako jesu, s kim su me uspoređivali. Najveći kompliment mi je uputila Nina Romić koja je rekla da sam splitski Nick Drake. Ali pretpostavljam da je bila previše uzbuđena pred nastup 🙂

Koji su ti uzori u stvaranju? Tekstualno i glazbeno.

Nema izravnih uzora, tipa idem napravit nešto ala, recimo Fleet Foxes… Ali naravno da uvijek promišljaš glazbu i nesvjesno ili svjesno se naslanjaš na ono što te formiralo kao osobu ili glazbenika. U mom slučaju to su opća mjesta, Dylan, Joni Mitchell, Nick Drake, Beatlesi pa sve do novijih Ryana Adamsa, Lambchop, spomenutih Fleet foxes, ima još mnogih drugih. Tekstualno ne mogu reći da imam uzora, ima nekih ljudi kojima se divim. Tekst je nešto što te prodrma, a ako se ništa ne događa, rijetko ima i teksta. Pretpostavljam da je moj prvi tekst koji mi je dao samopouzdanje bio onaj za Irenu. Nakon njega sam samo nastavio s ‘igrom’.

Tekstovi na engleskom ili na hrvatskom jeziku? Osobno mislim  da hrvatski bolje stoji tvom izričaju, no kako ti osjećaš da lakše i iskrenije prenosiš emocije? Iako i kombinacije kao tvojoj pjesmi Nepotreban dobro prolaze.

Nema sumnje da je engleski jezik pjevniji. Ali to nije moj jezik. Nikad neću moći napisati tekst kao Townes van Zandt, Dylan ili Mitchell. Hrvatski jezik je izazov i prekrasan je jezik. Iz njega mogu proizaći predivne stvari. Emocije su, kako kažeš, iskrenije. I teže za pjevati. Ali volim i engleski, na njemu sam glazbeno odgojen tako da podržavam svakog tko pjeva na engleskom. Što se mene tiče, mislim da će hrvatski prevladavati.

Foto: facebook.com / Gracin

Foto: facebook.com / Gracin

Od kada se uopće (ozbiljnije) baviš glazbom?

Mislim da je to razdoblje koje je prethodilo snimanju albuma, razdoblje u kojem je glazba bila svojevrsna terapija i kada sam jednostavno morao stvarati. Glazba bi mi bila nešto kao oslobođenje na kraju dana, trenutak kad mogu biti sam sa sobom i svojim mislima. Naravno, i prije sam tandrkao po gitari, ali nisam nikad ozbiljnije bio u nekom bendu ili prisutan na sceni na ovaj ili onaj način. Mislim da je dobro da sam baš sada izdao ovaj album “Mono”. Prije nisam imao što za reći, bar ne na pravi način.

Nastupao si nedavno kao ‘predgrupa’ Pridjeva. Jesi li zadovoljan koncertom? Kakva je bila publika?

Da, to je bilo super! Mislim da mi je to najbolji koncert do sada. Još sam uvijek u procesu učenja tisuću malih sitnica koje iskusniji muzičari znaju. Ono što sam prošao u studiju sada učim na bini, ali sve skupa je bilo odlično. Nisam mislio da je vrijeme za tu svirku, ali Nina me kontaktirala, a nju jako poštujem i nisam znao reći ne. Sad mi je drago. Odsvirao sam šest stvari na hrvatskom, od toga dvije koje nisu na albumu – Male pjesme i Pričaj mi. Publika je bila izvanredna, ljudi su baš došli poslušati Pridjeve i mene  i bili su jako tihi i fokusirani.  Što se tiče Pridjeva, oni su bili odlični i mislim da će svakom svirkom biti sve bolji.

Na pozornici si svoj čovjek. Nemaš bend, što je po meni vrlo pohvalno jer se mnogi kantautori u zadnje vrijeme često nadograđuju bendom. Što misliš o tome?

To je stvar izbora. Imao sam takav put pa mi je normalno da sviram sam. I ne znam kako bi uopće upravljao bendom, nisam baš neki frontmen po vokaciji. Ali pretpostavljam da je gušt imati bend iza sebe. Vjerovatno bendovi privlače više publike, iako je i to relativno. Slušao sam Dina Santalezu u Booksi kako sam izvodi repertoar Pridjeva i meni je bio odličan. Moguće da je teže izaći sam s akustarom pred publiku jer te ništa ne pokriva i čini ti se da se svaka greškica čuje. Ali mislim da je bitno prenijeti osjećaj, a to ponekad možeš bolje sam, ako te krene. A greške ionako čujemo samo mi koji sviramo.


Što ti kao kantautor misliš o tome da ljudi sve manje iskreno izražavaju emocije. Slažeš li se s tim?

Hmmm… Zajebana su stvar te emocije. Nekad ih možda bolje izraziš kad šutiš. Ima jako puno ljudi koje volim možda malo previše pa mi se to ponekad vrati o glavu. Ali naučio sam se nositi s tim. Bar izađe neka pjesma iz toga. Mi u Splitu, odnosno krug ljudi s kojima se družim, iznosimo emocije na najrazličitije načine, malo tko bi to razumija!

Planovi za dalje? Svirke? Stižeš li u Zagreb možda u skoroj budućnosti?

Volio bih napraviti jednu malu turneju, razmišljam o Otočcu Šibeniku, Rijeci, Zagrebu, di me hoće. Možda odem s KLFM.org u Dubrovnik ili Pulu ili na Indirekt festival u Umagu? Ljudi su se ponudili da me dovedu u Zagreb, ali ništa konkretno još nismo pričali. Nemam nekoga tko me zastupa, sam sam ‘ko’ u studiju’.

Za kraj nam preporuči malo glazbe. Što u zadnje vrijeme rado slušaš, koga možda s naše scene podržavaš?

Ajme, uvik nešto slušam. Zadnje sam ‘snimio’ novog Sufjana Stevensa, čini mi se ok, ali ne baš onako kako sam očekivao. Dat ću mu vremena još. Ali Father John Misty mi je otkriće. Njegov “I love you honeybear” vrtim bjesomučno ovih dana. I melodičan je i divlji i smišan i super odsviran, on mi je pravo osvježenje, a u mene je teško zaraditi peticu (smijeh). Malo slušam i Dukea Ellingtona, nisam lud za big bandovima, ali ova ploča što je imam je odlična. Od ljudi sa scene slušam svašta pomalo i ima stvarno odlične glazbe, samo su svjetla reflektora okrenuta u drugom smjeru i to je šteta. Ono što san baš izvrtija je Travelling Irene Žilić i Denis Katanec Okanagan Ep. To mi je bilo baš onako po guštu.

(Visited 198 times, 4 visits today)

Komentari