Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Jam Ritual: „Nešto što je iskreno dolazi u momentu, a ne povlači se za rukav“

18.06.2014. Borna Molnar-Erhatić
www.facebook.com/jamritual

www.facebook.com/jamritual

Jam Ritual nastao je 2008. u Varaždinu iz istih razloga kao i mnogo sličnih bendova tog vremena. Par srednjoškolaca zaluđenih rock’n’rollom uzima instrumente u ruke i počinje svirati obrade bendova koji su im uzori. Slijede svirke po lokalnim klubovima i birtijama, a ako nema prostora za svirku – park, klupica i gitara su dovoljni. S godinama slični bendovi s početka priče prestali su s radom, „prerasli“ r’n’r ili se prebacili na neku drugu priču, a Jam Ritual zagrizli su jače i počeli raditi autorske stvari. No teško je biti ustrajan u nečemu što se u tvojoj okolini ne prepoznaje. Varaždin nikad nije imao adekvatan prostor za koncerte, a samim time niti neku ozbiljniju scenu koja bi bendovima koji rade dala vjetar u leđa, što je za grad velikih etiketa i još većih pretenzija sramota. Jedno vrijeme je jedino alternativno okupljalište u gradu i jedino mjesto koje je imalo puls bila legendarna „radiona“, prostor u kojemu su Jam Ritual imali probe. I danas, dok su neki od njihovih parkovskih kolega zamijenili gitaru za tamburicu i Laylu za Zoricu, te dok centrom grada bruje cajke, a činjenica da sviraš u bendu djevojkama gotovo ništa ne znači, Jam Ritual još uvijek beskompromisno inzistiraju na rock’n’rollu što govori nešto o njihovoj posvećenosti glazbi. S godinama su natukli stotinjak koncerata i kaljeni u tvrdim uvjetima iz prosječnog cover benda postali jedan izuzetno zanimljiv bend koji pokazuje da se u okvirima rocka još štošta ima za pokazati, pa smo povodom skorašnjeg izlaska njihovog prvijenca pod nazivom Greasebucket porazgovarli s njihovim frontmenom, Tonijem Tkalecom, zvanim Tkalone.

Predstavite se ukratko. Tko ste, što ste i zašto ste?

Toni: Ukratko, članovi su Edvin(Eđ), Karlo(Merk), Matija(Burek) i Toni (Tkalone). Dodao bih na to još da smo iz Varaždina te da postojimo od kraja 2008. Znači od početka recesije, tako da smo stopostotni R’n’R bend s elementima bluesa. Trenutna postava svira zajedno od 2012. godine, a do tada smo dva puta mijenjali bubnjara. Isto kako ptica ima krila pa leti, tako bubnjari lete kad se sjete, ali što se nas tiče, današnja postava Jam Rituala je originalna postava. Bubnjaru Bureku, koji je jedan od najviših na ovim prostorima uspjeli smo spaliti ta krila tako da sada jedino može, eventualno, plivati. Tko smo i što smo? Pa recimo da smo svi u istoj želji, s istim ciljem, do kojeg se penjemo stepenicu po stepenicu jer je to jedini način dolaska do ili prema istom. Prije svega smo dugogodišnji prijatelji i „suborci“ u ovom sistemu kojeg nema kao takvog i volimo glazbu i sve što dolazi uz to, a pogotovo svirku pred ljudima koji nas prate već neko vrijeme tokom kojeg smo stvarali i snimili naš prvi album „Greasebucket“ koji izlazi početkom ljeta.

Kako nastaju pjesme Jam Rituala? Jesu li one plod jammanja ili neko dofura riff na probu pa se onda oko njega gradi stvar?

Toni: Pjesme nastaju kao i sve, u trenutku inspiracije. Bilo kod kuće ili na probi. Obično Edvin donese ideju ili riff na probu pa je zajedno izvedemo u našem zajedničkom aranžmanu, ali upravo su dvije stvari na albumu nastale kao plod jammanja na probi. Svi sudjelujemo u stvaranju glazbe, svatko daje nešto svoje. Problem je kada se ljudi ne usude završiti kreativni proces pa se dešava da nikad nisu zadovoljni vlastitim uratkom. Mi ćemo uvijek težiti ka boljem i ulagati svoj trud, biti nezasitni, ali s druge strane, biti perfekcionist u rock ‘n’ rollu je obraćati se istome s „VI“ , a rock n roll to ne „šljivi“. Treba naći zlatnu sredinu.

Tko piše tekstove i od kud inspiracija? Govori li pjesma „Leavin Home“ o Varaždinu?

Toni: Većinu tekstova napisali smo Karlo i ja (Toni). Naravno svako piše svoj tekst sam. Tekst je nešto osobno što dijeliš s publikom i on mora biti plod jedne glave. Tako je najiskreniji. Izgužvao sam i pobacao brdo toga na čemu više ne radim, a većina će vjerojatno i skupljati prašinu. Inspiracija dolazi kad ne razmišljaš o tome. Tko piše tekstove, zna da neće sjesti za stol i reći: „e sad ću napisat tekst makar mi to bilo zadnje“. Mislim, bilo je i takvog pristupa, ali to nije način jer nešto što je iskreno dolazi u momentu, a ne „povlači se za rukav“ i brže-bolje stavlja na list papira. Tema u ovom našem društvu ima na pretek. Ja volim mračnije socijalne tematike možda zato jer je to suprotno od onog što živim, a opet me isto to okružuje svaki dan. Gledaš, vidiš pa se zapitaš, tražiš neki odgovor, stavljaš se u poziciju, negdje se i poistovjećuješ pa nađeš rješenje barem u tom tekstu kojeg napišeš. Mislim da ljude treba samo osvijestiti. Ako mi dopremo do nekoga kroz našu glazbu, mislim da smo tu pobijedili i ne mislimo mijenjati svijet. Pretenciozan sam bio jedino dan prije nego sto sam otišao po prvu gitaru. Smatram da i „ružno“ ima umjetničku vrijednost i da poprima nešto lijepo na kraju kad se ukomponira u glazbu. Također, mora biti logično, jer nećemo govoriti o stvarima koje nismo doživjeli samo zato da bi bili cool. Život ne želi cool, on iziskuje istinu, red, rad i disciplinu, kao i rock n roll.
Pjesmu Leavin’ Home napisao je Karlo. I da, istina je da govori o Varaždinu. On, a i većina Varaždinaca je i prije te pjesme shvatilo da Varaždin lagano tone što se tiče kulture, scene, koncerata… To ga je inspiriralo da napiše takav tekst u „blues“ stilu, ali u stvarnosti ne trpimo takve probleme i pokušavamo ih riješiti na način da se trudimo održati što kvalitetnije svirke, a isto tako i dolaskom na koncerte podržati scenu, jer je Varaždin pun odličnih bendova.

https://www.facebook.com/JamRitual

https://www.facebook.com/JamRitual

Što mislite o stanju hrvatske rock scene? Ima li interesa kod izdavača za mlade bendove?

Toni: Mislimo da je scena jako dobra po pitanju kvalitete i brojnosti izvođača i to u svim žanrovima. Bendovi su željni svirke, željni dokazivanja jer to mladi bendovi moraju proći. Mi još prolazimo i volimo to. Nadamo se da će budućnost biti bolja prema nama mlađim izvođačima, da će ljudi sačuvati kulturu odlaženja na koncerte. Žao nam je što je situacija takva da kvalitetni mladi izvođači ne dobivaju dovoljno medijskog prostora, kako na radiju tako i na televiziji, ali to se opet odnosi na onaj termin „kulture publike“. Cijenimo svaku vrstu glazbe i svačiji trud, ali opet pretjerivanje s nekim stvarima je uzelo danak, trpaju nas u ladice koje samo lova otvara. Mislim da svemu što je kvalitetno i dobro ništa neće stati na put. Samo volja mora ostati ista i nema straha. U želji i volji vidimo izlaz iz ovoga, ne kažem da je rock n roll mrtav i nikada neće biti. Svaka čast ljudima koji žele to promijeniti i na neki način to već rade, ali morat će proći neko vrijeme da bi „mlade nade“ dobile ono što zaista zavrjeđuju. Danas je sve viralno tako da izdavači i ne igraju preveliku ulogu osim za neki „prestiž“. Beneficije ovise o izdavaču. Ima dobrih, ima loših, kao i u svakom poslu. Mi trenutno tražimo našeg „mecenu“ pa ako neko od gospode ovo čita, slobodno možemo na piće. Bitna je unutarnja organizacija u bendu. Podjela poslova unutar benda kod nas je izrazita i točno se zna tko što može i tko što mora. Važan je i velik broj nastupa, od najmanje krčme do velikih festivala. Stvarati bazu slušatelja isključivo koncertima, budući da su mediji postavili neke drugačije standarde te im je promocija mladih izvođača, blago rečeno, k…. da ne kažem sr… .

Neko vrijeme imali ste i menadžera. Kako je došlo do toga i zašto je propala suradnja?

Toni: Sve je krenulo onako kako i treba biti. Odradili smo odličnu svirku na kojoj nas je zapazio taj lik. Poslije koncerta nam se javio i jednostavno smo dogovorili sastanak na kojem je bilo dogovoreno da ćemo surađivati ako uspije „potpisivanje ugovora“ s, možemo slobodno reći, jednom od top 10 najvećih izdavačkih kuća na svijetu. Nakon što im je predstavio naše demo snimke, rekli su da im je glazba super, ali bi oni htjeli da mi sviramo „ovovremensku“ pop glazbu na što smo rekli: „Fuck that shit!“ i krenuli svatko svojim putem. Inače, i dalje smo u kontaktu s tom osobom i uvijek nam pomogne kad je to potrebno… super je lik.

Kako ste se odlučili za snimanje albuma u Mostaru? Za jedan mladi bend koji ne zarađuje od svoje glazbe, odabir studija s takvim pedigreom prilično je odvažan, ali i financijski zahtjevan potez.

Toni: Mislim da svatko tko se bavi nekom umjetnošću teži tome da finalna verzija rada bude na najvišem nivou. Tako smo i mi odlučili snimati u tom studiju. Jedan bend koji ne zarađuje od svoje glazbe uspio je vlastitim svirkama zaraditi novac za financiranje snimanja. Naravno, u pomoć su nam priskočili i neki dobri ljudi koji su prepoznali naš rad i cijene naše uloženo vrijeme. Sve što zaradimo stavljamo sa strane i ulažemo u bend, snimanje pjesama, spotova, kombi. Bilo bi super kad bi imali vlastiti, to nam je sljedeća investicija. Ponovno brdo svirki dogovoriti i znojiti se u kombiju, na putu, da bi kupili vlastiti.

www.facebook.com/jamritual

www.facebook.com/jamritual

Jeste li se snašli u takvom profesionalnom studiju i koliko ste zadovoljni snimljenim materijalom? Kada se može očekivati “Greasebucket”?

Toni: Inače imamo prostor za probe u jednom studiju u Pušćinama, (nedaleko od Varaždina) u kojem već par godina sviramo i jako smo zahvalni Petru Horvatu iz benda October Light što nam je ukazao povjerenje i dao nam da radimo tamo. Razlika je ta što smo ciljano odabrali MC Pavarotti u Mostaru zbog ogromnog Live-rooma od 150m2 gdje se snimalo. Takav prostor odgovara zvuku kojem smo težili. I više smo nego zadovoljni finalnom verzijom. Neke instrumente i back vokale snimali smo u studiju u Pušćinama. Hvala Jeleni Žnidarić, Maji Mirić i Rajku Puclinu na izvrsno odrađenom poslu. U Mostaru je ekipa u studiju za svaku pohvalu i ljudi isključivo svoj posao obavljaju na najvišoj razini, nebitno radili oni s demo bendom ili nekom poznatom facom, koja je tamo snimala, a bilo bi ih puno za nabrojati. Album je trenutno u fazi mixa i masteringa koje rade audio inženjeri Ivan Ban i Matko Grgas. GREASEBUCKET možete očekivati početkom ljeta, a sve informacije vezane uz bend možete popratiti na našoj facebook stranici.

Danas je najbitnije doći do publike. Kako planirate promovirati album?

Toni: Cilj nam je „generirati buku“ i proširiti glas usmenom predajom. Bit će tu i neke neuobičajene metode promocije koje još ne bi otkrivali. U svakom slučaju, potrudit ćemo se da svi koji vole rock n roll čuju za Greasebucket. Trenutno smo u pregovorima s nekima od izdavača, ali otom potom. Makar još nije ugledao svijetlo dana, već sviramo pjesme s albuma na koncertima. Sljedeća prilika da Zagreb čuje stvari s GREASEBUCKET-a je na InMusic festivalu kojeg otvaramo.

Imali ste više od 100 koncerata. Koje bi izdvojili i zašto?

Toni: Nezahvalno je izdvajati koncerte u ime svih članova jer svaki koncert daš sve od sebe, ali svi ćemo se složiti da su nam koncerti s Rival Sonsima u Tvornici, Skunk Anansie na Špancirfestu i nastup na InMusicu bili jedni od zanimljivijih nastupa. Uvijek je kod kuće atmosfera za pamćenje, ali osobno najviše volim klupske svirke. Nekako si intimniji s publikom.

I klišej za kraj: Gdje se vidite za 10 godina?

Toni: Za 10 godina se vidimo nekoliko stepenica iznad, nekoliko albuma više, s 1000 odsviranih koncerata, u novom kombiju naravno. Vjerujem da ćemo ostati ovakvi kakvi smo i sad. Sretni, zdravi.

Komentari