novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Lolacoaster: “Odnos dvaju mozgova koji su kompletno različiti, ali se kuže”

Foto: Marija Gašparović
Vrijeme čitanja: 9 minute

Lolacoaster iliti your neighborly mindfuck bringers since 2012 su sve što im ime govori, a i puno više. Julija Savić i Nikola Betica zajedno djeluju već četiri godine. 2014. izdali su album “Lolapop”, a najnoviji singl Bugs izašao je u rujnu ove godine. U međuvremenu su napravili zaokret od indie-psychedelic-blues zvuka prema nežanrovskom stvaralaštvu nadahnutom ljubavlju prema trip-hopu i elektronici. Savić i Betica, samozatajni zaljubljenici u glazbu i promicatelji domaće scene, stoje i iza nezavisne top liste domaćih singlova, Top ljestvice.

Za potrebe ovog unakrsnog ispitivanja doveli smo ih u Terasu, kafić preko puta livade na kojoj je njihova priča počela.

Julija Savić (J), Nikola Betica (N)

Kako ste se našli i započeli s Lolacoasterom?

J: Nikola se bavi glazbom već… Koliko dugo?

N: Cijeli život.

J: Ja nisam nigdje pjevala, a htjela sam se time baviti. Nikola me jednom čuo kako pjevam i rekao „Daj, radimo bend“ i tako smo počeli stvarati. To se uglavnom odvijalo na ovoj livadi tu preko puta, pa bismo uvijek tu završili na pivi.

Kako bi onima koji ništa ne znaju o vama ukratko predstavili Lolacoaster?

J: Mi smo glazbeni entuzijasti koji žele raditi glazbu kakvu i sami žele slušati i u to trpati što više inovacija, a što manje plagijata.

N: Nemam ništa za dodati. Ajmo rakiju popit.

Svi: Živjeli!

N: Inače mrzim intervjue, al dobro. Nemoj to napisat.

J: Pristao si.

N: Julija je inače glasnogovornik.

Što ne voliš kod intervjua?

N: Pitanja koja su svugdje ista, zakaj se bend zove tak i tak. To je zanimljivo ako je poznat bend, kog briga za Lolacoaster? Nikoga.

J (pjevno): Kog briga za nas?

Imate neku zanimljivu priču oko toga?

N: Ne, baš nemamo. Priča je baš lame.

Ja najviše mrzim pitanje „koji su vam planovi za budućnost?“

(Svi zajedno ga mrzimo.)

N: Ček da smislim odgovor. Nemam pojma.

To ćemo ostavit za kraj. Rekli ste da želite raditi glazbu kakvu sami želite slušati. Je li to i zato što mislite da na sceni fali onoga što želite slušati? Jeste li umreženi s domaćom scenom?

N: Nismo s nikim umreženi.

J: Nismo u nekim određenim krugovima.

N: Pošto se već dugo bavim glazbom, znam puno ljudi, ali ne surađujemo zapravo s nikim.

J: Nismo baš dio nekog žanra, ne možemo se svrstati u neku grupaciju. Ja ne mogu reći da mi na domaćoj sceni fali muzike koja mi odgovara, ali definitivno mislim da je još uvijek sve previše žanrovski orijentirano. Bendovi se kreću u striktnim krugovima, sviraju na striktnim mjestima, sluša ih striktno ograničena ekipa. Sve je još uvijek malo previše po plemenima.

Gdje onda vidite svoje mjesto? U kojim klubovima bi nastupili?

N: U onima u kojima nas žele slušati. Iskreno. Nemamo u planu svirati live neko vrijeme. Kao prvo, dok ne napravimo dovoljno pjesama da uopće ima smisla raditi samo svoj koncert. Drugo, dok ne vidimo response publike da to zapravo i želi. Naše svirke su uglavnom za frendove.

J: Sad smo u kreativnoj fazi, sad bi se bavili stvaranjem. Kasnije ćemo tražiti nastupe.

Foto: Ivori Sošić/Ziher.hr
Rekao si da se dugo baviš glazbom. Kako sve, kojim kanalima?

N: Bio sam u nekoliko bendova. Prvi je bio, od poznatijih, meni, Spina. To je bio jedan jazzy bluesy funky autorski bend. Nakon toga sam bio par godina u bendu Lotus s kojim sam izdao par albuma za major labele i tak. Nakon toga – Lolacoster. Bilo je još projekata i suradnji, ali u sporednim ulogama pa nisu vrijedni spomena, ali ima ih stvarno.

Koja je tvoja pozadina, Julija?

J: Pjevala sam po zborovima u osnovnoj, u srednjoj baš i nisam. Tad sam imala neki pokušaj benda, ali to je trebao biti punk-rock cover bend, ali vrlo brzo se bubnjaru i basistu nije više dalo svirati sa ženom. Tako da je to propalo. Dugo sam mislila jebeš pjevanje, jebeš muziku, a onda sam naletjela na Nikolu i skužila da nije baš da se ne želim baviti glazbom. I sad evo, četiri godine ljubavi i sreće.

N: Ona je uletjela baš u vrijeme kad sam svirao u Lotusu u kojem sam bio dosta aktivan, ali to nije bio moj bend. Nisam ja radio pjesme, ja sam više radio na aranžmanima pjesama. Ja sam baš htio napraviti neki svoj projekt, nešto.

Jeste li ikad tražili druge članove za bend ili ste od početka to trebali biti vas dvoje?

J: U principu, cijela ideja je od početka bila da to bude naš projekt, da smo nas dvoje glavni. Surađivali smo s Nikolom Švendom iz Mokrih gljiva i Mariom Janjićem iz Jantara na liveovima. I to je bilo kul, ali nije to bio bendovski koncept koliko suradnja za liveove. Plan za dalje nam je surađivati s ljudima kak tko upadne, kako se tko uklopi, kak im se svidi. Trebaju nam ljudi različitih afiniteta. Nije da aktivno tražimo, ali ako se desi suradnja, desi se.

N: Pošto sve snimamo u svojem home studiju, sve nam je uvijek na raspolaganju i ako netko ima neku super ideju, zašto ne?

J: Može doći na kavu i odsvirat nešto.

Kako su među vama podijeljene uloge?

J: Ja pišem tekstove i radim vokale. Nikola radi sve ostalo, a ja mu dajem kreativni input.

N: Ja prvi napravim nekakvu osnovnu ideju koja mi zvuči dobro i onda dam Juliji da smisli neku melodiju. Dalje se gradi postepeno jedno s drugim.

Koliko vam treba da složite pjesmu?

N: Dva tjedna do beskonačno.

J: Ima stvari koje smo napisali u tipa dva dana. Jedna proba, odjednom sve sjedne, on mi prvi put odsvira neš, ja odmah smislim tekst, sve je super. Ima nekih koje smo već pet puta prerađivali i još uvijek ne sjedaju kak spada. Gledamo na to kao na mala živa bića, prgava su, ne možeš sa svima surađivati.

Foto: Ivori Sošić/Ziher.hr
Kako se dogodio zaokret u stilu u zadnje dvije godine između „Lolapopa“ i Bugsa?

N: Prošle godine smo krenuli u novu našu avanturu. Htjeli smo probat napravit nešto novo. Shvatio sam da sa setupom, kakav trenutačno imamo, to ne možemo postići; da ako ostanemo u istoj postavi, koja je tada bila bendovska, nećemo uspjet postić ono što želimo – neku veliku promjenu. I onda smo prešli na malo više sintesajzera i elektroničke glazbe.

J: Trip-hop nam je uvijek bio zajednička ljubav i neka glazbena referenca, tak da smo se htjeli kretati u tom smjeru. Nećemo se ograničavat, ali želimo malo plutati u tome.

N: Oboje volimo neku chill muziku, tipa Massive Attack.

J: Portishead, Archive…

N: I to. Što zapravo nije rock’n’roll muzika. Dosta suprotno. Htjeli smo to ubaciti u neki naš zvuk i valjda smo uspjeli. Ne znam.

Rekli ste da želite u svoju glazbu trpati što više inovacije, a što manje plagijata. Bi li vam smetale usporedbe s drugima ili ipak imate neke uzore?

N: Imamo puno uzora, ali svi su oni na neki način specifični. Htjeli bi da nas doživljavaju kao Lolacoster, a ne dio nekog žanra, da imamo neki sound koji je prepoznatljiv na prvu. Da li će to spadat pod neki rock ili nešto, to je sve ok, ali … kad ljudi čuju Placebo ne kažu „to je rock bend“, kažu „to je Placebo“.

J: Usporedbe nisu nužno loša stvar. Normalno, ak čujemo usporedbu s bendom koji volimo, to će nam odgovarat, ali baš da želimo zvučati kao netko ili blisko nečemu, ne nužno.

N: Baš suprotno. Želimo zvučati ko nitko prije.

Čime se još inače bavite i na koji način to utječe na vašu glazbu?

N: Bavim se web-dizajnom. Nažalost, još ne mogu od glazbe živjet. Moram imat steady job. Kak to utječe na moju glazbu? Ja obožavam to radit, al ne utječe dobro. Kak to reći?

J: Mislim da želiš reći da ti web-dizajn pomaže u tome da se baviš glazbom, jer možeš egzistirati od nečeg.

N: Pa da.

J: I razvija tvoju kreativnu stranu na neki drugi način.

N: Ne baš, ali dobro. Napiši to što je ona rekla.

J: Riječ glasnogovornice.

N: Pošto moram raditi, ne mogu se baviti time koliko želim, naravno.

J: Da, njemu je glazba baš primarna. Ja studiram anglistiku. Osim toga se bavim pisanjem, a glazba je tu kao još jedan način izražavanja. Nije dodatni, trenutno je primarni. Uvijek sam bila kreativna i volim plutati među raznim disciplinama. Pisanje i glazba se nekako nadopunjuju. Bitno mi je zadržati te dvije strane sebe, biti muzikalna u pisanju i poetična u glazbi.

Kako ste se upoznali? Kakav je vaš odnos, privatno?

N: Ništa to. Prek Facebooka sam te upoznao.

J: Pa dobro. 21. stoljeće je.

N: Glupo je.

J: Upoznali smo se prek Facebooka. Živjeli smo kvart do kvarta tak da smo se počeli družit i to je to – best friends ever since. Surađujemo na hrpi stvari skupa. Cijelo prijateljstvo nam je i prijateljstvo i suradnja, na neki način. Imamo i tu Top ljestvicu prokletu. To je neki odnos dvaju mozgova koji su kompletno različiti, ali se kuže.

N: Naš odnos nije misteriozan kao onaj Jacka i Meg White.

J: Da. Iako puno ljudi pretpostavlja da smo skupa, ne. Nikad bili.

Recite mi više o prokletoj Top ljestvici.

J: Baš smo proslavili 4. rođendan prije par tjedana. Cilj nam je promovirati domaće bendove koji nemaju automatski pristup nekoj široj publici. Uspjeli smo dosta toga postići u četiri godine.

N: Cilj svega toga je bio da na neki način omogućimo mladim bendovima da vide da netko brine o njima, da je netko zainteresiran za njih i da im to bude nekakav boost. Dalje mi nemamo previše utjecaja. To radimo prije svega, jer, kad sam ja bio mladi muzičar, postojao je portal za demo-bendove, Earbugs. I meni je taj portal, kao mladom izgubljenom muzičaru, bio neka vrsta smjernica i otkriće da netko ipak mari za to čime se baviš. Zbog toga to i radimo.

J: Želimo usrećiti mlade bendove i na neki ih način natjerati da obrate pozornost jedni na druge, ako ništa drugo.

N: I napraviti pozitivnu konkurenciju.

J: Iako, nema tu neke kompeticije. Rijetko se netko baš trsi biti prvi ili duri kaj nije. Trenutno postoji krug bendova koji se vrte zadnjih par tjedana i međusobno se potiču.

N: Ma M.O.R.T. je uvijek prvi i to je to.

J: Nije baš uvijek.

Može jedno moje pitanje da presječemo: Da možete birati, kojem bi redatelju radili glazbu za film?

N: David Lynch. To ću i napravit.

J: Ja nemam neku posebnu želju, ali i meni je ok raditi za Lyncha.

Ako David baš bude gnjavio, može.

N: Želim njegovu kosu.

Foto: Ivori Sošić/Ziher.hr

J: U principu, Lynch je meka glazbenog izražavanja u filmovima. Ja, recimo, obožavam Tarantina i njegovu muziku, ali to je specifična muzika iz jako puno različitih izvora, a Lynch stvara svoju muziku i surađuje s ljudima koji će stvarati muziku za njega. U principu, kod njega muzika puno više doprinosi atmosferi.

N: Glazba ima istu funkciju i kod Tarantina.

J: On dobro uklapa postojeći produkt, ali Lynch inspirira ljude da produciraju nešto za njega.

Planirate li neki spot?

N: Spotovi su u planu, ali trenutno financijska sredstva ulažemo u glazbu.

To su vaši planovi za budućnost.

N: Nećemo ništa jesti.

J: Speak for yourself.

Tko vas podržava u svemu?

N: Nitko. Mama.

J: Nije istina.

To je puno.

J: Imamo dosta velik krug prijatelja koji su jako informirani o glazbi, koji se i sami bave glazbom i od kojih možemo dobiti kritičke osvrte koji nisu „Vi ste sranje“. Imamo jednog frenda koji je jako upućen u filozofiju glazbe i on nam je muza na neki način. Imamo dosta inputa s te neke osobne strane.

A obitelji? Roditelji?

J: To svi zapravo, da. Barem kod mene.

N: Moja majka samo pita kad ćemo biti na Bingo showu. Svaki put je moram razočarati.

J: Mene baka pita kad ću joj pustit stvar i onda mi je bed kaj ne zna engleski.

Zašto pišete na engleskom? To je jedno od onih pitanja…

J: …koja ne možemo izbjeći. Ja se bolje izražavam na engleskom. Valjda je to i profesionalna deformacija. Jednostavno mi hrvatski više ne zvuči toliko dobro, bar kad ga ja koristim.

Osim prijatelja koji su muze, imate li dodatan izvor inspiracije? Kradete li iz drugih umjetnosti?

N: Vjerojatno da, ali ne svjesno i ciljano. Meni kad radim glazbu sve dolazi spontano, uopće nemam kontrolu nad sobom i ne znam otkud je ta inspiracija došla.

J: Što se tekstova tiče, prvi je album bio dosta baziran na osobnim iskustvima, mojim nekim introspektivnim razmišljanjima i tak dalje. Sad to polagano širim na neke manje osobne razine. Imam par ideja vezanih za neke povijesne ličnosti. Vidjet ćemo kak će to ispast u budućnosti. Jedino mi je bitno kaj me pogodi, baš da izvuče nešto iz mene. Može to biti bilo šta.

N: Ja bi čak rekao da je vjerojatno puno inspiracije, ali se ne dešava u real timeu. Nešto si prije iskusio i onda to kasnije reproduciraš na neki način kroz glazbu.

J: Podsvjesno izleti iz tebe.

Imate neku konkretnu priču?

J: Pa i ne. Mislim da je bitno spomenuti da smo jedno drugom dosta velika inspiracija. Ovaj zadnji singl Bugs je nastao zato kaj je Nikola rekao da je radno ime Bugs, jer mu se sviđa ta riječ. Ja sam povezala to s nekim svojim motivacijama. To je taj neki ciklus, spontani.

Vratila bih se na one povijesne ličnosti. Da možete izabrati jednu koja bi vam dala mišljenje o svojoj glazbi – tko bi to bio?

N: Bowie.

J: Ne mogu baš pinpointat. Ima taj jedan model s viktorijanskih slika, zove se Elizabeth Siddall. Bila je u braku s jednim od najpoznatijih slikara i pjesnika tog doba i cijela je povijest trpa isključivo pod to da je ona bila njegova muza, a u zapravo je i sama slikala i pisala. Njezin život je završio suicidom, naravno. To mi je dosta zanimljivo. Ima i onaj britanski film „Withnail i ja“. O Withnailu bi napisala pjesmu!

Za kraj, što bi poručili onima koji se tek žele početi baviti glazbom?

J: Dragi ljudi koji se žele baviti glazbom, budite što inovativniji. Nemojte se držati slijepo za žanrove ko za sisu svoje mame.

N: Baci sisu…

Be social

Komentari