Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Nebo Roza: “Želim što više svirati i raditi glazbu, to mi je prava satisfakcija i zadovoljstvo”

08.12.2015. Marta LučićFoto: Matej Krpan

“Montažni orkestar promjene budućnosti. Plivanje zvučnim valovima i kozmički osmijeh. Svemir s druge strane očnih kapaka.” Sve to i još više krije se iza iskrenog i toplog pristupa koji Nebo Roza nesebično servira svojoj publici. U novom izdanju Ziherovog glazbenog lonca predstavljamo mladog i talentiranog glazbenika, tekstopisca Branu Norca koji kada nije žanrovski raznovrstan kantautor, naporno studira klarinet na Muzičkoj akademiji i sakuplja instrumente. Projekt multiinstrumentalista iz Sinja krenuo je u siječnju 2015., i to nastupom na Hr Demo Klubu u Klubu. Nakon samo 10 mjeseci postojanja iza sebe ima niz koncerata u društvu eminentnih imena kantautorske scene ( Seine, Sara Renar, Dječak iz vode, Letarg…), koncertnu suradnju s Denisom Katanecom kao i suradnju na albumu “Pejotl” (pjesme Cvjećeće i Bizoni), nekoliko televizijskih i radijskih gostovanja te prošireni sastav upotpunjen trubom (Tomislav Kreš), drugom gitarom, metalofonom i udaraljkama (Hrvoje Pandžić). 

U intervjuu saznajte sve o čemu smo u izrazito ugodnoj čašici razgovora saznali o njegovom pristupu glazbi, djelovanju na sceni i planovima za daljnji rad na sebi pa i bendu!

Foto: Matej Krpan

Foto: Matej Krpan

Slijedi klišej pitanje za uvod. Klasično, izlizano ali uvijek s najrazličitijim odgovorima koji u sebi nose potencijalne dobre priče. Koja je priča iza imena Nebo Roza? Kako si to deklinirao? O čemu je riječ?

Iskreno, ime je nastalo na brzinu. Ja sam lik koji je dosta dugo smišljao to ime. Glazba koju sad sviram nastala je u jako dugom periodu, kada sam krenuo pisati još u drugom, trećem.. ma kao prvo sam svirao u DarkvuDu. Počeo sam pisati u sedmom razredu ali neke stvari koje sad upadaju u ovaj repertoar nekako spadaju u drugi, treći srednje kad sam krenuo. Dosta njih je zaboravljeno i otpalo je s vremenom i većinu uopće ne sviram.

Krenulo je s mnogo ideja za ime. Onda sam jednom pričao s curom, tj. ona je išla doma i jednom mi je poslala poruku u kojoj je doslovno pisalo ‘Nebo roza’. Ja nikad ne bih rekao nebo roza, ja sam iz Sinja pa bih rekao Rozo nebo, što vjerojatno zvuči užasno. Zapravo ono što mi se najviše svidjelo kod imena Nebo Roza je taj zvuk imena. Od početka pojam nisam povezivao s realnim, takoreć rozim nebom. Volim ta imena koja imaju dobar zvuk kada ih izgovoriš… Čak ako ga netko iz neke druge zemlje pročita ili vidi bilo bi možda vjerojatno jednako dobro.

Tako je i kada poeziju pišem, jer sam prvenstveno glazbenik i tako razmišljam, zato sam i kod imena prvo zamijetio kako to zvuči. I dalje smatram da ime nije uopće toliko važno. Mislim kada razmislimo imamo Pink Floyd – roze floyde? Bijelo dugme? Užas od imena… Sve to zapravo postane sinonim s glazbom i poslije nije više važno što ime zapravo znači.

Jesi se prvo počeo baviti glazbom ili si prije pisao? (pretpostavljam glazba)

Da, bavim se glazbom oduvijek, to mi je prvenstveno. U prijašnjem bendu sam svirao gitaru i tu sam prvenstveno radio glazbzu, a pokušavao sam pisati tekstove da uglazbim nešto. Sami tekstovi nastaju kada čujem prve akorde pa nađem riječi koje više pričaju o toj glazbi, a dogodi se da podsvijesno pričaju i o meni. Tekst mi je tako više u nekoj službi stapanja s glazbom, služe da ljudima približe što ja doživljavam unutar te glazbe.

Je li te sviranje u bendu na neki način potaklo da kreneš u neke solo/kantautorske vode tj. da radiš svoje stvari?

Stvar je u tome da sam krenuo dosta rano. Ja sam već u 7. razredu imao prvu svirku na festivalu i ekipa se zagrijala za to, što je tada bio nekakav punk, tj. miješali smo sve i svašta. U svom odrastanju nisam odrastao u skladu s bendom ( i moje su se preferencije mijenjale) te je meni ta glazba prestala biti tako zanimljiva i počeo sam slušati beogradske bendove, nove i stare. Vrh mi je bio Haustor i “Treći svijet”, tad mi je Rundek bio bog. Tako sam lagano krenio sam pisati svoje stvari ali mi nije išlo sa tekstovima. Pričao sam tada s pjevačem iz M.O.R.T.-a, Johnom koji je vidio neke moje skice i rekao mi da samo budem iskren i pišem. Onda sam se na neki način oslobodio i počeo sam pisati ono što jest, bez neke pretencioznosti – krenulo od sebe. Četiri, pet godina nakon, krenuo sam na faks i pokušao progurati tu ideju da skupim neku ekipu i da s bendom nešto pokušam. To nikad nije išlo jer ja nikad nisam skupio muda da nešto zapravo probam.

Zašto?

Bio sam potpuno uvjeren u svoje tekstove i pjesme – nisam imao problem s tim, više je stvar monotonije u koju sam upao. Radiš na faksu, vježbaš klarinet i uvijek imaš neke druge stvari, tako da se pravi preokret dogodio tek prošle godine otkada sam s curom Emom. Ona ni nije znala da ja pišem pjesme, međutim kada je poslušala, potaknula me da krenem i da objavim nešto. Ona me i uputila na HR Demo natjecanje pa sam u ime toga snimio tri stvari  kod prijatelja na snimač, i to na njegovoj gitari. To su one pjesme sa soundclouda. Međutim, i dalje mi se to u potpunosti nije sviđalo jer sam nekako htio odijeliti sebe privatno i glazbu. Pogotovo onu klasičnu, koja mi u smislu pisanja kompozicija još uvijek predstavlja prevelik zalogaj. Iako se jednog dana planiram baviti time, mislim da tomu još uvijek nisam dorastao, treba više vremena i znanja.

Kada si onda zapravo počeo djelovati kao Nebo Roza? Potaknut nastupom na Hr Demo bend natjecanju? 

Da, prva svirka je bila upravo 7. siječnja 2015. u Klubu. Nakon toga sam imao svirku u Sinju prije Sare Renar nakon čega je uslijedio KSET, a još se tu našla svirka u Branimir centru… I tako dalje.

Koliko često sviraš i koliko uopće smatraš to bitnim? Da imaš priliku svirati često bi li?

Kod mene je slučaj da sam dosta dugo vremena čekao da ljudima počnem svirati svoju glazbu. Prošle godine sam se malo zanio i shvatio da su mi zapravo te često svirke malo ‘opasne’ za faks.  Ne smijem se previše davati u to jer se i dalje moram posvetiti klarinetu, tako da se zapravo još trudim i učim to balansirati jer sam i jedno i drugo ja. Ipak mi je trenutno jako važno diplomirati. Tako da sam si ove akademske godine odredio da sam sebi neću organizirati svirke ali ću pristati na svaku koja mi se ponudi. Mislio sam  da će to biti rijetko ali je ispalo suprotno pa već razmišljam o tome da to prekršim. Glazbenik sam i nema mi ništa ljepše nego svirati. Sada imamo mnogo bendova koji imaju dosta love i mnogo ulažu u imidž, community management itd. Može doći do toga da ne funkcioniraju dobro kao bendovi onda su izfrustrirani. Mislim da idu iz krivih pobuda. Oni da žele svirati, svirali bi.

Ja sam imao sreću da imam na temelju čega živjeti, to je i dalje glazba ali klasična. Stvar je u tome da ja ne računam živjeti od Nebo Roze zato i nema mjesta za tu frustraciju tko sve mora čuti moje pjesme. Moj nekakav plan za dalje je da želim što više svirati, raditi glazbu – baviti se glazbom, to mi je prava satisfakcija i zadovoljstvo.

Izdavanje albuma?

Po meni je postalo samo sebi svrhom. Ljudi izdaju album pa misle da su time nešto postigli. Mislim da su u samom startu napisavši te pjesme postigli nešto, a ne time što su izdali album. Još se kao klasičar malo i bojim tih snimki zato što imam osjećaj da kada jednom nešto snimim da je to zauvijek ‘balzamirano’. Volim imati otvorenu pjesmu da se mogu i dalje igrat s njom, dorađivati je… Ne želim da one objavljene stvari ljudi doživljavaju kao original verzije jer po meni nema original verzije.

Kako bi sada riječima opisao stil glazbe koji radiš pod imenom Nebo Roza?

To ne može biti nijedan drugi stil nego moj, a pjesme variraju od bosa nove, swing jazza do pop rocka i indieja, indie folka…

Svašta nešto. Samo ti fali noise.

Sve da, ali samo ne noise! To nikada neću, vrlo vjerojatno svirati. Uglavnom moja bi glazba zapravo bio nekakav pop.

Budući da nisi dugo na ovoj našoj (kantautorskoj?) sceni, ipak imaš dosta suradnji i koncerata s Denisom Katanecom iz Felona, Sarom Renar…

Oni su jednostavno toliko dobri i otvoreni ljudi da prihvaćaju druge. Kada sam svirao u KSET-u na Čuješ! programu, oni su, uz recimo i Ivana Ščapeca (Seine, ex Vlasta Popić) bili u publici. Meni je to bila treća svirka i bilo mi je jako drago vidjeti ih tu jer su me dosta inspirirali. Sve se to nekako povezalo. Preko Ivana Grobenskog (Lolita, Moskau) sam došao do suradnje s Denisom koji je tada tražio neke instrumente da upotpuni “Pejotl”. Svirao sam klarinet na tom albumu i tako je krenulo, poslije smo imali još svirku u Šibeniku, Vinylu… Jako mi je ugodno svirati s njim.

S Denisom se dosta dobro slažeš, glazbeno, na pozornici a i van glazbenog svijeta. Imaš li u planu neke daljne zajedničke koncerte, snimanja…?

Ako je organizacijski moguće, na nekim nešto većim, značajnijim koncertima – rado! Ponekad je problem da ljudi nemaju novca ni platiti jednog izvođača. Tako da planiramo surađivati, naravno ne stalno, a ne znam ni koji su njegovi planovi ali ja ću se definitivno odazvati ako mu bude trebalo.

Tvoji planovi za dalje?

Trenutno sam u nekakvoj fazi skupljanja ekipe. Imam trubača koji pjeva bekove i prijatelja koji svira metalofon i gitaru i bekove, a zapravo ga namjeravam stavit na bubanj. Mislim proširiti malo ‘sastav’, možda i kontrabas iako to nije službeno. Još će cura svirati sax. Na kraju će postava biti gitara, bubanjmetalofon / saksofon, klavijatura/truba i kontrabas. Ma ja sanjam o orkestru, ja sam klasični čovjek. 🙂 Također, još je u planu snimati možda nekakve kvalitetnije session videe  – koje će se onda lakše shvatiti ne kao finalnu verziju, nego prije nešto što je tu u svrsi evidencije toga šta bend radi i da se upozna s pjesmama.

Bi li pristao svirati na vjenčanju?

Ja, na vjenčanju? Pa, ako ljudi koji me zovu na vjenčanje žele slušati moje pjesme… Zašto ne! Ako žele slušati Vinku Cocu, onda ništa – jebiga. Inače bih pristao.

Komentari