Ziherov inventar: Ozljede
Prošlog puta prisjetili smo se fizičkih uspomena s najdražih koncerata, a u ovom izdanju Ziherovog inventara posežemo za malo opasnijim uspomenama s najdražih nam glazbenih događanja.
Događalo se da su članovi planetarno popularnih bendova zadobivali ozljede na stageu, a i naši dragi bendovi za laku noć mogli bi ispričati mnoge priče o propadanju kroz stage, ozljedama trtičnog kralješka, izbijanja slezene i mnogim drugim tjelesnim aktivnostima za vrijeme nastupanja koje su dovele do ozbiljnijih tjelesnih ozljeda. Sve to povlači za sobom pitanje što je za to vrijeme publika radila. Tu smo vam pripremili sačekušu s pričama iz prve ruke.
Zaboravite ogrebotine, laktarenje, grublja poganja i masnice veličine dinje, to nas ne zanima. Ziherova glazbena redakcija otkrit će vam najopskurnija i najneobičnija iskustva koja su dovodila do težih tjelesnih ozljeda, a sve to pod dojmom i u žaru energije za vrijeme koncerta, festivala ili nekog drugog glazbenog događanja.
Prvo skoči pa reci hop! (Piše: Patricia Pajk)
Prvi “problem” što se tiče zdravlja su neprospavane noći, ali to više nije realno ni bitno, bilo bi ih i da se ne izlazi. Drugi problem su moje očito krhke kosti pa nedugo nakon što sam slomila kost u zglobu i završila mjesec dana u strogom mirovanju s gipsom zbog sportske aktivnosti, strgala sam zglob ponovo – da, ista noga, isti zglob. Illectricity Festival 2015. bio je koban za moj zglob; nakon što se sve zahuktalo u Boogaloou (moj prvi i zadnji odlazak na to zlokobno mjesto) i nakon što je frend koji je došao autom otišao, samo pet minuta poslije dobio je poziv od frendice da se okrene i dođe po mene jer sam uganula zglob. Ako vam se to dogodi, nemojte na Rebro usred noći jer njima rendgen tada ne radi (hladi se) i nemojte nikad, ali nikad, skakati na žurkama, pogotovo ako vam je glavna osoba za skakanje otišla kući (čitaj: frend koji je imao auto aka Vedran). Od tada on i ja više ne skačemo na žurkama, ali to nije umanjilo naše izuzetno retardirane plesne pokrete. I ako vam se već to i dogodi, pazite da vam se ne dogodi prije skijanja jer skoro nisam otišla na skijanje zbog toga. Na svu sreću moja longeta je bila na nozi svega 10 dana. Poruka: ne skači!
Sretan Božić! Evo ti operacija. (Piše: Luka Sinković)
Koncertni prostor dosta je zgodno mjesto za ozlijediti se, pogotovo kad vam je odmalena cilj otići na što bizarniji i što energičniji koncert. Retrospektivno gledajući, s obzirom na učestalost odlaska na koncerte, imao sam i previše sreće u procesu.
U dva sam navrata otkrhnuo jedinice na laktu nekog znojnog kolege pred binom. Prvi put na Slayeru u Areni 2011. godine, sljedeći put na nekom od koncerata u čakovečkom Prostoru. U tom me periodu života iz nekog razloga izričito zabavljalo derati se polu-poznatu liriku, vrtjeti ovih par kila kose na glavi i gurati sve oko sebe. Na metal događajima to je vrlo normalna pojava, dobar dio bendova potiče takvo ponašanje i u suštini je vrlo bezazleno, budući da su ljudi u takvim situacijama svjesni opasnosti ako netko završi na podu usred moshpita, tako da ako vam se nešto takvo i dogodi, uvijek će vas netko dići prije nego vas nagazi čizmetina od pet kila.
Kraj koncertnog divljanja najavila je nezgoda koja mi je dogodila na Badnjak 2011. Studentski odlazak na praznike odgodio sam za jedan dan kako bih 23. prosinca pogledao koncert na kojem je, uz dva francuska benda, nastupao i cimer sa svojim tadašnjim bendom Life In Peril. Usred nastupa pokušao sam se samo jednom nogom odgurnuti od bine prema kojoj sam bio okrenut natrag u publiku kojoj sam bio okrenut leđima, međutim naletio sam na val ljudi koji je imao već postojeću količinu gibanja te me sudar odgurnuo prema strani bine gdje sam svom težinom facom pao na ćošak zvučnika i izbio si očnu orbitalu u sinuse. Sve to zvuči puno gore no što izgleda pa sam pogledajući se u zrcalo odahnuo, međutim budući da mi se pogled maglio odlučio sam otići u bolnicu, gdje sam operiran na sam Božić. Dakle, kosti pucaju lako, pogotovo one na nezgodnim mjestima.
Prokleta Vlasta (Piše: Tin Đudajek)
Osim, pa možemo reći i standardnih, koncertnih ozljeda poput neprebrojive količine modrica, raznih uganuća i pokojeg udarca u rebra i glavu moram priznati da sam i sam imao puno sreće što se tiče koncertnih ozljeda.
Bilo je tu zbilja svega, ali u najljepšem sjećanju su mi ostali nemogući bolovi u nogama nakon odličnog koncerta. Čak toliki da dan poslije stajanje nije bilo opcija, ali pamtim i masnicu koju sam dobio na licu jednom davno u Medici na nekom potpuno nasumičnom koncertu benda kojeg se više niti ne sjećam. Možda su mi zato i eventualne ozljede ostale u lijepom sjećanju – jer su bile minorne.
No, postoji i druga strana priče. Ona koja na samo prisjećanje ponovno izaziva gotovo osjetnu, fizičku bol. Bilo je to prošle godine, dakle 2015. na Festivalu vjetra negdje u ovo doba godine, taman prije Inmusica. Dan je počeo kako je i završio – jebeno katastrofalno. Cijeli dan vrijeme je pregovaralo samo sa sobom, lagana kiša ili pljusak, sivilo ili crnilo; suncu ni traga. Ipak, prijatelj i ja odlučili smo svejedno otići do Jaruna. Možda ipak na kraju dođe i sunce. I tako smo stigli, sjeli pod krov i gledali kako se bendovi polako spremaju za povratak kući bez da su svirali. Artan Lili već su otišli, a i ostatak ekipe koja je trebala nastupiti istu večer već je naveliko razmišljao o odlasku. Mi smo im se u kontemplaciji pridružili i baš kada smo se ustali i krenuli neka cura nas vuče za rukav i pita nas kamo idemo. Pa doma?! ‘Ma nemojte ići, ajde kupit ćemo nešto mesa, povrća, cuge i bar ćemo se najest’ i napit’ ako nam je vrijeme sjebalo koncert.’ Složismo se. I netom što se cura vratila granulo je sunce, a pojačala su se vraćala na još mokar stage. I tako su koncerti počeli da nije moglo biti bolje. Svi redom siti i sa čašom vina u ruci uživali smo sve do posljednjeg koncerta. Uživali smo i na kraju, da se razumijemo, samo ja nešto manje. Naime, večer je zatvorila Vlasta Popić i budući da ih prije nisam gledao uživo, odlučio sam se probiti do prvog reda.
Ispada da je to bila kobna pogreška. Pozornica je bila na visini očiju i ja, kako nisam bio poznavatelj Vlastinog repertoara, naivno sam uživao u koncertu možda svega metar od ruba pozornice. Ne znam koliko sam točno bio udaljen, ali znam da je udaljenost bila savršeno kozmički izmjerena da ja padnem taman na rub. Glavom. Sve se to desilo brzo. I prebrzo. U jednom trenutku sjećam se kako sam stajao ispred hrpe ljudi dok su se već svi odjednom, u drugom trenutku, počeli naguravati. Ova nagla promjena došla je za mene neočekivano i toliko iznenadno da nisam stigao niti razmisliti, a kamoli se snaći. Uglavnom, netko me toliko silovit gurno u leđa da sam naprosto glavom pao na rub pozornice. Vjerujem da je sljedećih trideset sekundi do jedne minute bilo najgori trenutak u mom životu jer ja naprosto nisam ništa vidio. Sve je bilo jebeno crno. Nisam znao niti gdje sam i tek sam nekoliko sekundi nakon što su me prijatelji izvukli iz hrpe ljudi i odveli skroz iza počeo pokazivati nekakve znakove da sam u redu.
Ja iskreno ne znam kako nisam završio u bolnici, kako nisam zadobio potres mozga, niti možda ni kako sam preživio, no uzevši silinu udarca i ne postojanje ama baš nikakve amortizacije s moje strane osim krhkih kranijalnih kostiju koje nisu namijenjene za amortizaciju udaraca, prošao sam odlično. Razdoblja nakon toga ne želim se prisjećati jer su bili katastrofa, a do prije možda tri mjeseca imao sam ogromnu masnicu na stražnjem dijelu glave koja me isto do tada i boljela na pritisak. Sad je valjda u redu jer bar mogu spavati na okrenut na desnu stranu.
