Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Knjige

Ziherova književna preporuka za 8. mart: Pet feminističkih djela i njihove autorice

08.03.2013. Patricia Devunić
Foto: facebook.com/Libela.org

Foto: facebook.com/Libela.org

Zašto slavimo 8. ožujka? Pravi razlog zbog kojeg je 8. ožujka proglašen praznikom jest prisjećanje na žrtve požara koji se 1911. godine dogodio u New Yorku u tvornici Triangle Shirtwaist, a u kojem je poginulo preko 140 žena. Kasnije je Dan žena dobio sasvim novo značenje i danas se obilježava kao dan u kojem hvalimo dostignuća žena na području ekonomije, društva i ostalih područja te je usko povezan uz pojam feminizma.

Iako se prvi feministički pokreti javljaju u 19. stoljeću, feministice se javljaju puno prije. Točnije, čak pet stoljeća ranije. Jane Anger i njena knjiga Her protection for women zapravo je bila prva tiskana feministička knjiga u Engleskoj do tad. Nakon nje počinje se javljati sve više žena koje se, kroz svoje knjige i djela, bore za bolji status žena u društvu. Povodom Dana žena, pred vama je Ziherov izbor pet feminističkih spisateljica i njihovih djela, kao tek mali uvod u bogatu i vrijednu feminističku literaturu.

439px-VirginiaWoolf

Foto: wikimedia.org

Virginia Woolf

U orginalnom naslovu A room of one’s own proširen je esej Virginie Woolf koja se u ovom djelu bavi nizom predavanja koje je održala na dva ženska fakulteta u Engleskoj, Newnham Collegeu i Griton Collegeu u listopadu 1928. Dok esej u stvarnosti pripovijeda izmišljeni pripovjedač koji se bavi istraživanjem žena kao književnica i likova u fikciji, rukopis dostavljen u obliku predavanja nosio je naslov Žene i fantastika, iako u biti u sebi nema elemente fantastike. Sam tekst općenito se smatra feminističkim, a Virginia u njemu raspravlja status žena spisateljica. Primjećuje da se ondašnje žene čuvaju pisanja zbog siromaštva te drži da bi im financijska sloboda donijela slobodu da pišu. “Žena mora imati novac i vlastitu sobu ako se želi baviti pisanjem”, tvrdi Virginia, i  kaže kako je žena u njeno vrijeme imala svoju sobu samo ako su joj roditelji bili iznimno bogati ili plemeniti te se odlučuje boriti protiv toga.

Također, prema kritikama, njeni su romani visoko eksperimentalni: radnja se odvija na više različitih mjesta te je počesto svakodnevna i uobičajena, a odvija se u svijesti (ženskih) protagonista; Woolf u svojim je romanima kreirala svijet uglavnom ograničen na intelektualiziranu englesku višu srednju klasu, ali univerzalan po dosegu za pažljivijega čitatelja. Nakon završetka svog posljednjeg romana, Between the Acts, ona je pala u depresiju te je život skončala tako što si je džepove kaputa napunila kamenjem i kad je ušla u rijeku Ouse blizu njenog doma, utopila se.

Foto: facebook.com/Simone de Beauvoir

Foto: facebook.com/Simone de Beauvoir

 Simone de Beauvoir

Simone de Beauvior  upamćena je po svojoj knjizi The second sex (Drugi spol) u kojoj obrađuje život žena od njihovog rođenja pa sve do starosti te se bavi raznim temama pomoću kojih ulazi u duboku psihu žena i muškaraca. Drugo poglavlje eseja započinje riječima “Žena se ne rađa kao žena, već to postaje” te time otvara samu diskusiju o položaju žena u društvu i o tome kako svaka žena može biti slobodna, ako ona to doista i želi. Djelo se često smatra jednim od glavnih djela feminističke filozofije te je polazna točka drugog vala feminizma. Knjigu je istražila i napisala u roku od 14 mjeseci, te je objavljena u dva sveska. Neka poglavlja knjige objavljena su u Les temps modernes , a sama knjiga nalazila se na popisu zabranjenih knjiga koje je sastavio Vatikan (Index librorum prohibitorum) koji je ukinut 1966.

Iako se ona sama nije smatrala filozofkinjom, svojim je radom utjecala na feminitičku teoriju, kao i feministički egzistencijalizam, a bila je i politički aktivna. Pisala je eseje, biografije, i romane, a krajem Drugog svjetskog rata, zajedno s Jean-Paulom Sartreom uređivala je spomenuti časopis Les Temps Modernes kojeg je i koristila za promoviranje svojih djela i eksperimentiranje s idejama, prije negoli ih je pretočila u eseje i knjige . Jean-Paul Sartre bio je njezin životni partner, i iako su se zavjetovali jedan drugome, zapravo se nikad nisu vjenčali. Između njih je postojao dogovor o slobodnoj vezi u kojoj se oboje mogu upuštati i u emotivne, i u seksulane odnose s drugima, ali da to međusobono dijele. Tako je i njezinu najpoznatiji roman She came to Stay, izdan 1943., svojevrsna kronika veze nje i Sartrea s Olgom Kosakiewicz i Wandom Kosakiewicz.

Od 2008. godine pojedincima i grupama koji se ističu u borbi za rodnu jednakost i ljudska prava dodjeljuje se nagrada koja nosi ime ove slavne francuske feministkinje.

Foto: facebook.com/Alice Walker

Foto: facebook.com/Alice Walker

 Alice Walker

Godine 1983. Alice Walker je zbog svog romana The Color Purple osvojila Pulitzerovu nagradu za književnost i National Book Award. Priča se odvija u američkoj saveznoj državi Georgiji i fokusira se na život crnkinja u SAD-u. Bavi se rješavanjem brojnih pitanja vezanih uz njih, uključujući njihov iznimno nizak položaj u američkoj kulturi i općenito. Roman je zbog svoje tematike bio česta meta cenzora i nalazi se na listi “Sto najčešće pobijanih knjiga u razdoblju od 2000.-2009.” koju je sastavila Američka književna udruga. Razlog tome je ponajprije njegov eksplicitni sadržaj, osobito u pogledu nasilja.

Što se tiče njenog privatnog života, zanimljivo je da su ona i njen bivši muž, židovski odvjetnik, Melvyn Rosenman Leventhal, bili prvi međurasni bračni par u Mississippiju te su bili maltretirani od strane bijelaca, pa čak i od Ku Klux Klana. Nakon što se 1976. rastala od muža, Walker prestaje biti u intenzivnom kontaktu sa svojom kćeri Rebeccom koja je u svojim memoarima Black White and Jewish opisala djetinjstvo i komplekse koje je imala zbog veze svojih roditelja.

Foto: wikimedia.org

Foto: wikimedia.org

Margaret Atwood

Roman kanadske autorice Margaret Atwood, The Handmaid’s tale (Sluškinjina priča) distopijski je roman, djelo znanstvene fantastike ili spekulativne fikcije, prvi put objavljen 1985. Radnja romana smještena je u bliskoj budućnosti u vrijeme totalitarne kršćanske teokracije koja je razorila vladu SAD-a, a u kojoj su spolovi i društevni slojevi strogo odvojeni. Djelo istražuje teme žena u podređenostima i raznim sredstvima kojima se koriste da bi dobile svoje predstavništvo. Glavni lik je žena po imenu Fredova koja je nakon formiranja države Gilead bila odvojena od muža i kćeri te je, zbog toga što je plodna, bila postavljena kao sluškinja u kući zapovjednika Freda i njegove žene Serene Joy. Budući da je Serena bila nepolodna ona je zapovjedniku i njegovoj supruzi trebala roditi dijete. Sama je autorica jednom prilikom naglasila da svoj roman ne smatra djelom znanstvene fantastike, jer taj žanr podrazumijeva priču o stvarima koje ne postoje niti je izgledno da će postojati, već da je to dio spekulativne fikcije – društvo kakvo je opisano moglo bi se doista i dogoditi.

Margaret Atwood je krvno povezana s Mary Webster, ženom koja je preživjela vješanje zbog čarobnjaštva u Connecticutu u 17. stoljeću te je od svog rođenja, a pogotovo za vrijeme studiranja na Vicoria Collegeu, okružene feminizmom. U svojim romanima, ženske likove često prikazuje potlačenima od strane patrijarhalnog društva. Iako je najpoznatija po svojim romanima, Margaret Atwood objavila je i petnaest zbriki poezije mnoštvo kratkih priča. Jedna je od najhvaljenijih autorica fikcije u suvremenoj književnosti te je pet puta bila u užem izboru za nagradu Booker, osvojivši je jedanput. Uza sve to, književna je kritičarka, te ekolška aktivistica.

Foto: wikimedia.org

Foto: wikimedia.org

Susan Brownmiller

Against Our Will: Men, Women and Rape knjiga je koja je zaslužna za promjenu javnih stavova o silovanju žena. U njoj Susan Browmiller ruši koncept koji tvrdi da je žrtva krivac za silovanje te taj čin opisuje svjestan proces zastrašivanja kojim muškarci žele žene zadržati u stanju straha. Ona tvrdi da silovanje nije niti zločin požude, već moći i nasilja. Kroz cijelo svoje djelo ona preispituje stavove Clintona Duffyija i drugih koji govore da je žrtva, u ovom slučaju žena, doslovno zaslužila silovanje svojom krivnjom, a nakon što je knjiga objavljena, sve države u SAD-u promijenile su zakon u kojem silovatelj može biti oslobođen bračnog silovanja. Djelo je svrstano na popis “Sto najutjecajnijih knjiga stoljeća na različite kulture”. Susan je silovanje istraživala pune četiri godine, proučavajući taj čin kroz povijest i njegovo prikazivanje u zakonima, medijima i literature, a za djelo je dobila i novinarsku stipendiju Alicia Patterson.

Aktivna u borbi za ljudska i civilna prava, sudjelovala je u mnogim prosvjedima i akcijama, uključujući Freedom Summer iz 1964. čiji je cilj bio registracija afričkih amerikanki u Mississippiju te prosvjedu protiv časopisa Ladies Home Journal. Kao novinarka, radila je u listovima Coronet, Albany Reprter, Newsweek, na NBC-u i ABC-u  njezine su članke, eseje i književne recenzije redovito objavljivali i listovi poput The New York Timesa, Newsdaya, The New York Daily Newsa, Voguea itd.

Komentari