novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziherung S01E01: Povratak Vukija i njegova 22 albuma koja je poslušao

Vrijeme čitanja: 5 minute

Falilo mi je ovo. Do prije 2 godine sam svake godine ovako nešto radio na kraju godine kada bih se osvrnuo na sve što je objavljeno tijekom, no nekako sam ispao s tračnica po putu, shvatio da mi oduzima vrlo bitno vrijeme u dosta stresnom periodu godine.

Budući da glazbu slušam na dnevnoj bazi, volim čuti što se aktualnog događa u glazbi općenito, pisanje dugih recenzija predstavlja mi preveliko opterećenje jer imam tendenciju raspisati se i tematski završiti u Fiđiju (partikularno rješenje diferencijalne jednadžbe koje predstavlja nešto jako daleko), ovakav mi se oblik članka svidio kao zgodno rješenje. Pokušat ću biti konzistentan. Serija članaka bi trebala pokriti albume koje sam slušao ili koji su me samo okrznuli, a da su objavljeni u mjesecu o kojem ću pisati.

Počevši s albumima u siječnju, prema ocjenama vidim kako imam tendenciju ne slušati nešto za što očekujem da je loše. Također, ako ima nešto što mislite da bih trebao čuti, a da je izašlo u veljači oglasite se u komentare ispod. Devetke sam ostavio za stvarno odlične albume, a mjerilo desetke su recimo “Varahtelija” i “Terminal Redux”.

Envelope Generator – “Songs I Hate” (EP) 8/10

Jako friško i jako keči, ne pretjerano kompleksno, a opet ima nekih kvalitetnih momenata. Ako volite synth, ovo je dosta dobar mini-album.

Malist – “In The Catacombs Of Time” 8/10

Uvjerljivo najdraža glazbena kategorija su mi black metal debi albumi. Ovaj je začuđujuće dobar, izuzetno pitak, puno sporiji nego biste to očekivali, vokalno vuče na Immortal kod prvog slušanja, a opet kod svakog sljedećeg sam nalazio neke druge utjecaje, ima jako dobru dinamiku te tijekom cijelog albuma sadržaj ostaje zanimljiv. Atipični atmo-black metal debi.

A.A. Williams – “A.A. Williams” 8/10

Da P.J. Harvey i Emma Ruth Rundle mogu imati dijete zajedno i da to dijete može odrasti u vrlo kratkom vremenskom periodu to bi bila A.A.Williams. Kako je ova rečenica i više nego dobar opis, mislim da nema smisla previše opisivati album. Jako dobar kratak self-titled debi.

Hecate Enthroned – “Embrace Of The Godless Aeon” 7/10

Vuče na debi Abigail Williamsa i “Dusk And Her Embrace” eru Cradle Of Filtha, ali nema pitku melodičnost Abigaila i interesantnu dinamiku COF-a. Ženski vokal je ponekad pretjerano prisutan, a ocjena bi mu mogla biti dignuta čisto zbog hrabrosti da se ovakav symphonic metal album izbaci danas. Puno bi više smisla imao u devedesetima, ali ne radi se o lošem albumu, naprotiv, Hecate Enthroned se nakon dva loša albuma vratio korijenima i napravio nešto po uzoru na prva tri.

Festerday – “Iihtallan” 7/10

Bend koji je postojao prije nego su neki njegovi članovi oformili nešto poznatiji …And Oceans, bend koji je izdao dva vrlo jaka symphonic black metal albuma, a zatim dva dosta jaka industrial black metal albuma ponovno je okupljen i izdao je debi album. Opet album koji je pomalo izvan vremenskog konteksta, puno bi ga lakše bilo smjestiti u vrijeme “Slowly We Rot”. Neki naslovi pjesama (Edible Excrement) su komično loši.

The Twilight Sad – “IT WON/T BE LIKE THIS ALL THE TIME” 6/10

Nemam pojma, i dobro mi je i nije mi dobro. Post-punk goes shoegaze.

Two People – “First Body” 7/10

Da lirika nije toliko patetična ovaj bi album dobio osmicu. Jako podsjeća na The XX, ali i na neke stvari s Jamieovog “In Colour”. Ovaj će debi na kraju godine biti jedno od otkrića elektro-pop scene, mark my words.

Nils Frahm – “Encores 2” (EP) 5/10

Daleko od očekivane razine za ovog genijalca. Ako niste slušali njegove ostale albume, ovo je prilika da to napravite.

De Staat – “Bubble Gum” 5/10

Ako sam dobro shvatio, radi se o dosta popularnom rock bendu u Nizozemskoj. Zvuči kao nešto što bi moglo imati turneju s Arctic Monkeysima i nastupati prije njih u ulozi avangardnijeg i šašavijeg benda. Ljudi bi s tog koncerta odlazili pričajući o De Staat. “E kako je bio dobar onaj bend prije, moram ih naći samo se ne sjećam kako se zovu, misliš li da ih ima na Spotifyu?”. Album ima dosta svijetlih točaka – elektronika je odlična, ali ostatak instrumentacije je pomalo praznjikav. Zanimljivo, ali ništa više od toga.

Malibu Ken – “Malibu Ken” 8/10

Aesop Rock i Tobacco. Ima nešto trippy i interesantno u ovom albumu, a da nije odličan tekst na koji ste već navikli kod Aesopa. Neki me efekti podsjećaju na elektroniku The Knife. Trebat će vam malo vremena da probavite ovo, ali isplati se.

Together To The Stars – “An Oblivion Above” 6/10

Ako je post-black metal pokrenuo James Kelly s Altar Of Plagues i ako njegove uratke možemo uzeti kao etalon žanrovske kvalitete, onda bi ovaj album bio rangiran malo ispod Kellyjevih izdanja. Nonetheless, album je vrlo dobar, na momente pretjerano melodičan, ali kada pogledate da ga je objavio Northern Silence i usporedite to s njihovom paletom tužnih i atmosferičnih black metal bendova, sve zapravo ima smisla. Ako vas ne smetaju post-rock dionice toliko koliko smetaju mene, album će vam biti i puno bolji od šestice.

Croatian Amor – “Isa” 7/10

Dosta ambijentalan elektronski album. Baca na Burial, ali bez beatova i dinamike. Ugodno poremećeno.

Mree – “The Middle” (EP) 6/10

Ako ste od dream popa, ovo je album za vas. Ja obično idem spavat’ uz black metal.

Somn – “The All-Devouring” 6/10

Ruski post-black, na momente genijalan, na momente dosadan. Vokal sa zvukom gitare dolazi iz screamo smjera black metala, ali ima i pravih black dionica gdje se vokal dosta ističe, na čudno dobar način. Trebate čuti sami. Dobar debi, ali nije mi previše zapeo za uho.

Bring Me The Horizon – “Amo” 5/10

Bend koji je od početka karijere bio dobro osmišljen marketinški projekt – svaki je album do sada bio orijentiran tako da pokriva u tom trenutku popularan glazbeni žanr. “Sempiternal” i “There Is a Hell, Believe Me I’ve Seen It…” su bili definirajući momenti karijere, dok “Amo” i njegov prethodnik nekako odaju padajući trend u kvaliteti. Kako sam doduše pomalo izoliran od popa i toga što vole mladi, ne mogu komentirati koliko je ovaj album vremenski relevantan, no čini se da jest. Pobogu Dani Filth i Grimes gostuju na albumu, ali nećete propustiti ništa važno ako ovo ne čujete.

Altarage – “The Approaching Roar” 7/10

Španjolski death/black koji treću godinu zaredom izdaje po album. Vrlo dobar album koji je potencijalno i bolji od ove ocjene, međutim za ovaj kaos mi je potrebno malo više vremena da ga probavim. Traženje melodije i interesantnih uzoraka na ovakvoj paleti je dosta zahtjevan posao.

Jinjer – “Micro” (EP) 7/10

Ovo mi je bilo prvo slušanje benda, zapravo sam ugodno iznenađen. Progresivni dijelovi i pjevanje me dosta podsjećaju na Akphaezyu, što me iznenađuje jer Jinjer progresivnom metalu pristupa iz drugog pravca.

Julia Kent – “Temporal” 6/10

Svirala s Antony And The Johnsons iliti današnjom ANOHNI. Dobar instrumentalan album.

Sungazer – “Sungazer vol 2.” 8/10

Odličan elektronski album koji na momente zvuči kao Animals As Leaders. Kombinacija glitcha, jazza i IDM-a zvuči dosta novo. S obzirom na to da ova kombinacija napisanih žanrova djeluje pretjerano kompleksno za slušati, album je iznenađujuće lako slušati, topla preporuka.

Deerhunter – “Why Hasn’t Everything Disappeared Yet?” 5/10

Ugodno, ali ništa više od toga. Dosta slabi Deerhunter.

Rosetta – “Sower Of Winds” (EP) 3/10

Rosetta went full Celestial, never go full Celestial. Referenca je na ambijentalni album black metalaca Wolves In The Throne Room. Dobro, Rosetta je to napravila u polusatnom obliku, tako da i nije napravljena tolika šteta. Nije toliko loše koliko sam iznenađen da se ovo dogodilo.

Panopticon – “Crescendo Of Dusk” (EP) 8/10

Nisam čuo ništa što je kuštravi banjo-playing black metalac napravio od 2014. tako da sam trenutno ugodno iznenađen. Ne zato jer sam mislio da radi lošu glazbu, nego sam iznenađen time što ovaj mini-album uspijeva zvučati kao da je napravljen prije 20-ak godina, a opet ima današnju dubinu zvuka, čuje se svaka dinamika na gitari. Očekivao sam banjo, a dobio sam klavijature? Jako dobro. Nije da imam nešto protiv banja doduše, ali taj dio nadoknađen je na drugoj stvari koja zvuči kao da ju je radio Scott Kelly sa svojim projektom Road Home.

Be social

Komentari