Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Knjige

Živio kralj apsurda: Eugène Ionesco

26.11.2015. Martin MajcenovićFoto: quotesgram.com

„Kralj je mrtav! Živio kralj!“ legendarne su riječi iz Ionescove drame Kralj umire, pa se nadamo da ne prelazimo mnogo preko granice dobrog ukusa ako dvadeset i jednu godinu nakon njegove smrti uzviknemo: živio Eugène Ionesco, živio kralj apsurda! Dodajmo i to da je, zbog njegove vječite skromnosti i neuživanja u statusu „velikog pisca“, riječ o čovjeku kojeg je poljski teatrolog Jan Kott nazvao najjonesknijim od svih Ionescovih osoba.

Kralj apsurda, simbol antidrame i najznačajniji predstavnik avangardne drame rođen je na današnji dan, 26. studenog 1909. godine u Slatini na jugu Rumunjske, od oca Rumunja i majke Francuskinje. Kao godina rođenja ponekad se navodi 1912, i to na Ionescov zahtjev jer je te godine umro njegov uzor, rumunjski dramatičar Ion Luca Caragiale. Ionesco se ubrzo seli u Francusku, gdje provodi većinu svog djetinjstva. U Rumunjsku se vraća 1925. godine, kada uči rumunjski jezik. Unatoč tome što potajno osjeća glumački poziv, na nagovor svog oca 1928. godine upisuje studij francuskog jezika u Bukureštu, što završava 1933. Tijekom studija objavio je i svoje prvo književno djelo, zbirku pjesama Elegije za sićušna bića. Ubrzo se ženi studenticom filozofije Rodicom Burileano, a 1938. kao bukureštanski profesor dobiva stipendiju rumunjske vlade da bi otišao u Pariz i obradio temu smrti i grijeha u francuskoj poeziji nakon Baudelairea. Taj rad nikad nije dovršio, a u Francuskoj je ostao živjeti sve do smrti 1994. godine.

U svojoj knjizi Iskustvo kazališta opisuje kako mu je kazalište oduvijek pričinjalo veliku dosadu i kako nije imao ambicija da postane dramski pisac sve do 1948., kada je napisao Ćelavu pjevačicu. Priča o nastanku njegovog prvog dramskog djela dobro je poznata: Ionesco je pokušavao naučiti engleski. „Šegrtovanje u engleskom ne vodi neophodno u dramaturgiju. Naprotiv, zato što nisam uspio naučiti engleski, postao sam dramski pisac.“ Ionesco je lekcije iz engleskog pretočio u dramu, jednostavne rečenice za učenje jezika preobrazio u dramske replike, od kvazilikova iz udžbenika engleskog načinio „prave“ dramske likove. Naslov djela trebao je u početku biti Engleski bez muke, no Ionesco se ipak odlučio za Ćelavu pjevačicu, i to iz jednostavnog razloga: što se nikakva pjevačica, ćelava ili kosmata, u toj drami ne pojavljuje.

Foto: kazaliste.hr

Foto: kazaliste.hr / Ćelava pjevačica u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih

Iako je 1950. godine Ionescova prva drama na praizvedbi doživjela veliki neuspjeh, ona je dandanas ostala njegovo najpoznatije djelo, takoreći simbol njegova stvaralaštva. Ubrzo piše i dramu Instrukcija, gdje pokazuje kako matematika i filologija „vode u propast“. Likovi te drame su glupava samouvjerena učenica i nesigurni profesor koji nad njom polako, ali sigurno preuzima vlast. Dijalozi profesora i učenice obiluju apsurdnim i grotesknim elementima, no od šaljive i dinamične drame s mnogo humora Instrukcija postupno prelazi u egzistencijalnu tragediju koja na kraju završava ubojstvom. Slično se mogu opisati i nešto ranije nastale Stolice, također obilježene iznenadnim i pomalo grotesknim završetkom.

Drama Neplaćeni ubojica predstavlja jednu novu etapu njegova stvaralaštva, u kojoj apsurd dobiva nešto tamniju boju nego što je to slučaj u prethodnim tekstvoima. Ondje se prvi put pojavljuje Berenger, lik kojeg ćemo susretati i u novijim Ionescovim tekstovima. Mjesto radnje je grad gdje se svakodnevno odvijaju ubojstva, a stanovnici to prihvaćaju kao gotovo normalnu rutinu. Jedini koji se suprotstavlja toj rutini jest Berenger koji u završnom monologu pokazuje svoju rezignaciju dovodeći se do osobnog apsurda u kojem se sam predaje ubojici. Berenger se također pojavljuje u drami Kralj umire, i to u liku kralja, gdje se Ionesco poigrava temama smrti, vlasti i ograničene zemaljske moći. Ova tragikomedija prema piščevim riječima opisuje „stupnjeve ljudskoga odricanja: strah, želju za životom, tugu, nostalgiju, uspomene i, napokon, rezignaciju.“ Berenger se pojavljuje i u još jednoj od Ionescovoj najpoznatijih drama, Nosorogu, gdje se radnja odvija u francuskom provincijskom gradiću u kojem se stanovnici jedan po jedan pretvaraju u nosoroge. Prema ovome predlošku snimljen je film 1974. godine.

Nažalost, dobar dio Ionescovih djela nije preveden na hrvatski: npr. spomenuti Nosorog, a o najnovijim dramama i njegovim proznim djelima da i ne govorimo. Od novijih dramskih naslova koji nisu prevedeni, zanimljiv bi mogao biti Macbett (1972), Ionescova verzija Shakespeareova Macbetha ili Taj strašni kupleraj. Čovjek s prtljagom (1975), replika je na Anouilhova Čovjeka bez prtljage. Je li riječ o autorskim pravima ili postoji neki drugi razlog neprevođenja, ne znamo, no svakako je šteta što ostajemo zakinuti za dio njegova stvaralaštva. I kao čitatelji i kao gledatelji!

(Visited 629 times, 6 visits today)

Komentari