novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Živio kralj apsurda: Eugène Ionesco

Foto: quotesgram.com
Vrijeme čitanja: 3 minute

„Kralj je mrtav! Živio kralj!“ legendarne su riječi iz Ionescove drame Kralj umire, pa se nadamo da ne prelazimo mnogo preko granice dobrog ukusa ako dvadeset i jednu godinu nakon njegove smrti uzviknemo: živio Eugène Ionesco, živio kralj apsurda! Dodajmo i to da je, zbog njegove vječite skromnosti i neuživanja u statusu „velikog pisca“, riječ o čovjeku kojeg je poljski teatrolog Jan Kott nazvao najjonesknijim od svih Ionescovih osoba.

Kralj apsurda, simbol antidrame i najznačajniji predstavnik avangardne drame rođen je na današnji dan, 26. studenog 1909. godine u Slatini na jugu Rumunjske, od oca Rumunja i majke Francuskinje. Kao godina rođenja ponekad se navodi 1912, i to na Ionescov zahtjev jer je te godine umro njegov uzor, rumunjski dramatičar Ion Luca Caragiale. Ionesco se ubrzo seli u Francusku, gdje provodi većinu svog djetinjstva. U Rumunjsku se vraća 1925. godine, kada uči rumunjski jezik. Unatoč tome što potajno osjeća glumački poziv, na nagovor svog oca 1928. godine upisuje studij francuskog jezika u Bukureštu, što završava 1933. Tijekom studija objavio je i svoje prvo književno djelo, zbirku pjesama Elegije za sićušna bića. Ubrzo se ženi studenticom filozofije Rodicom Burileano, a 1938. kao bukureštanski profesor dobiva stipendiju rumunjske vlade da bi otišao u Pariz i obradio temu smrti i grijeha u francuskoj poeziji nakon Baudelairea. Taj rad nikad nije dovršio, a u Francuskoj je ostao živjeti sve do smrti 1994. godine.

U svojoj knjizi Iskustvo kazališta opisuje kako mu je kazalište oduvijek pričinjalo veliku dosadu i kako nije imao ambicija da postane dramski pisac sve do 1948., kada je napisao Ćelavu pjevačicu. Priča o nastanku njegovog prvog dramskog djela dobro je poznata: Ionesco je pokušavao naučiti engleski. „Šegrtovanje u engleskom ne vodi neophodno u dramaturgiju. Naprotiv, zato što nisam uspio naučiti engleski, postao sam dramski pisac.“ Ionesco je lekcije iz engleskog pretočio u dramu, jednostavne rečenice za učenje jezika preobrazio u dramske replike, od kvazilikova iz udžbenika engleskog načinio „prave“ dramske likove. Naslov djela trebao je u početku biti Engleski bez muke, no Ionesco se ipak odlučio za Ćelavu pjevačicu, i to iz jednostavnog razloga: što se nikakva pjevačica, ćelava ili kosmata, u toj drami ne pojavljuje.

Foto: kazaliste.hr
Foto: kazaliste.hr / Ćelava pjevačica u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih

Iako je 1950. godine Ionescova prva drama na praizvedbi doživjela veliki neuspjeh, ona je dandanas ostala njegovo najpoznatije djelo, takoreći simbol njegova stvaralaštva. Ubrzo piše i dramu Instrukcija, gdje pokazuje kako matematika i filologija „vode u propast“. Likovi te drame su glupava samouvjerena učenica i nesigurni profesor koji nad njom polako, ali sigurno preuzima vlast. Dijalozi profesora i učenice obiluju apsurdnim i grotesknim elementima, no od šaljive i dinamične drame s mnogo humora Instrukcija postupno prelazi u egzistencijalnu tragediju koja na kraju završava ubojstvom. Slično se mogu opisati i nešto ranije nastale Stolice, također obilježene iznenadnim i pomalo grotesknim završetkom.

Drama Neplaćeni ubojica predstavlja jednu novu etapu njegova stvaralaštva, u kojoj apsurd dobiva nešto tamniju boju nego što je to slučaj u prethodnim tekstvoima. Ondje se prvi put pojavljuje Berenger, lik kojeg ćemo susretati i u novijim Ionescovim tekstovima. Mjesto radnje je grad gdje se svakodnevno odvijaju ubojstva, a stanovnici to prihvaćaju kao gotovo normalnu rutinu. Jedini koji se suprotstavlja toj rutini jest Berenger koji u završnom monologu pokazuje svoju rezignaciju dovodeći se do osobnog apsurda u kojem se sam predaje ubojici. Berenger se također pojavljuje u drami Kralj umire, i to u liku kralja, gdje se Ionesco poigrava temama smrti, vlasti i ograničene zemaljske moći. Ova tragikomedija prema piščevim riječima opisuje „stupnjeve ljudskoga odricanja: strah, želju za životom, tugu, nostalgiju, uspomene i, napokon, rezignaciju.“ Berenger se pojavljuje i u još jednoj od Ionescovoj najpoznatijih drama, Nosorogu, gdje se radnja odvija u francuskom provincijskom gradiću u kojem se stanovnici jedan po jedan pretvaraju u nosoroge. Prema ovome predlošku snimljen je film 1974. godine.

Nažalost, dobar dio Ionescovih djela nije preveden na hrvatski: npr. spomenuti Nosorog, a o najnovijim dramama i njegovim proznim djelima da i ne govorimo. Od novijih dramskih naslova koji nisu prevedeni, zanimljiv bi mogao biti Macbett (1972), Ionescova verzija Shakespeareova Macbetha ili Taj strašni kupleraj. Čovjek s prtljagom (1975), replika je na Anouilhova Čovjeka bez prtljage. Je li riječ o autorskim pravima ili postoji neki drugi razlog neprevođenja, ne znamo, no svakako je šteta što ostajemo zakinuti za dio njegova stvaralaštva. I kao čitatelji i kao gledatelji!

Be social

Komentari