Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Životni krug na pozornici od pijeska („Oni samo dolaze i odlaze“, B. Poljak)

17.06.2017. Dario DunatovFoto: fmfs.hr/press

Organizatori FMFS-a dobri su taktičari. Udarne filmske naslove nisu ispucali na početku, već su ih uredno raspodijelili s tim da su za petak, predzadnji dan festivala, ostavili dva filmska kapitalca različita po svojoj naravi. Prvi, Oni samo dolaze i odlaze, kratkometražni je dokumentarac promatračkog tipa afirmiranog autora Borisa Poljaka koji je publiku suočio s neuobičajenom uporabom filmskog jezika, a nakon njega slijedio je triler Napad na Nile Hilton, dobitnik nagrade za najbolji film na Sundance Film Festivalu.

Onaj tko je prošao ispred ulaza u ljetno kino Bačvice netom pred početak Poljakovog filma mogao je svjedočiti ogromnom redu za karte i posjetom koja je po brojnosti možda nadmašila i onu s otvaranja. Zaključimo: ako su organizatori lukavi taktičari, publika nije podbacila, već je pokazala da ima istreniran njuh za filmske zgoditke. Šteta je jedino što se Boris Poljak zbog neodgodivih obaveza ovoj mnogobrojnoj publici mogao obratiti samo preko video poruke, a ne osobno. Šteta, jer bi mu se sigurno svidjela njihova reakcija na film!

Dok oni dolaze i odlaze, Poljakov stil ostaje

Baš kao u višestruko nagrađivanom kratkometražnom dokumentarnom filmu Autofocus iz 2013. godine, koji se također prikazao na FMFS-u, i kod novog autorskog projekta Boris Poljak koristi promatračku perspektivu kako bi pristupio stvarnosti koja ga intrigira. U filmu Autofocus pozornica je crkvica svetog Nikole iz 12. stoljeća na kojoj se izmijenio velik broj slučajnih prolaznika, tj. turista koji su nakratko postali glumci ovog filma. Oni samo dolaze i odlaze film je slične podloge, samo što je pozornica ovog puta od pijeska, ona splitske plaže Bačvice koja se nalazi nedaleko samog kina.

Poljak ponovno na isti način pristupa filmu. Skrivećki kamerom bilježi događanja na ovoj popularnoj splitskoj plaži u ranu zoru, prije izlaska sunca. U tom trenutku radi se o živoj pozornici prepunoj mladih koji se vraćaju iz noćnog izlaska, izmjenjuju strasti, simuliraju seksualne radnje, svađaju se, fizički obračunavaju ili samo nepomično leže. S druge strane, kada sunce izađe, pridružuju im se stariji lokalni kupači koji se spuštaju na more, neki u sklopu fizikalnih terapija, a drugi iz užitka čineći pritom zanimljivu kombinaciju mladih i starih, onih koji dolaze i onih koji odlaze. Pred gledateljem se tako stvara nevidljivi krug uhvaćen objektivom Poljakove kamere.

Foto: fmfs.hr/press

Iza ovog kratkog filma krije se velik trud koji zahtjeva rano dizanje, pripremanje opreme i budno oko na kameri spremno da reagira u pravom trenutku i uhvati presudan kadar. Radi se o predanom radu koji, uz prepoznatljiv stil, karakterizira Poljakov snimateljski pristup. Bilo da snima filmove za Damira Čučića ili za sebe, iza njih se uvijek krije mamutski posao kirurške preciznosti. Tako treba razumjeti da je za 20 minuta nektara, koliko ovaj film traje, prvo potrebno sakupiti sate i sate razrijeđenom soka od kojeg većinu treba odstraniti.

Tko smo kad nas nitko ne gleda?

Još jednu važnu stvar treba spomenuti po pitanju filma Oni samo dolaze i odlaze, a vezanu uz Poljakov stil i promatrački kut. Glumci njegovih filmova su obični ljudi, uhvaćeni kamerom i nesvjesni nje. Netko bi mogao kazati kako je u osnovi takvog snimanja voajerski motiv i sigurno je takvih glasova bilo u petak, kada su se svjetla upalila, međutim, valja se sjetiti kako je sav fotografski, snimateljski i drugi posao koji obuhvaća ovu aktivnost u suštini voajerski, pa možemo samo reći: tko nikad nije opalio jednu fotografiju, selfie ili pogledao tuđu fotografiju, nek baci kamen ili fotoaparat prvi.

Ovom pitanju se može pristupiti i sa strane etičkih principa, nedostatka pristanka na snimanje, no pristupimo ovom pitanju na trenutak s ezoterične strane. Na ovaj način gledatelja se izravno suočava s onim vječnim pitanjem tko smo mi kad nas nitko ne gleda, kad ne postoji netko zbog koga moramo održavati lažnu masku. Poljakova kamera tako služi kao metafizički instrument, dalekozor u ljudsko podsvjesno iz kojeg izlaze potisnuti nagoni seksualnosti i nasilja itekako prisutni u filmu, pogotovo među mlađim „glumcima“ ove predstave na pijesku. Taj prikaz razotkriva ljudsku prirodu upravo zbog svoje nezamijećene naravi. Glumci pred kamerom uvijek glume, kao i ljudi u životu, pretvaraju se u skladu s filmskom ili društvenom ulogom koju igraju. Upravo zato ovakav pristup predstavlja određeni psihološki striptiz. Kolažna logika ovog filma intrigira; ona raštrkane detalje nepripremljenih aktera spaja u magično povezanu i smislenu cjelinu životnog ciklusa.

Ponešto za svakoga

Oni samo dolaze i odlaze nudi ponešto za svakog. Prosječni gledatelji smijali su se na nevjerojatne scene mladih egzibicionista koji pijani padaju s morskih stupova, ljube se dok se stariji kupači presvlače pored njih i na druge skladno promišljene i uklopljene kadrove. No ovaj film, kao i Autofocus, intrigira i dobre poznavatelje filma i filmskih tehnika, zbog igre s bojom, objektivima, montažom i drugim filmskim sredstvima. Oni samo dolaze i odlaze funkcionira na nekoliko razina koje su se spojile u pljesku zadovoljne publike ovog petka u ljetnom kinu Bačvice.

Ciklus života

Ipak, treba imati na umu kako je ovakav pristup filmu po svojoj naravi rudarski. Sakuplja se velik obim materijala iz kojeg se onda montažom konstruira priča koja u ovom smislu predstavlja jedan krug života, životni ciklus sporednih igrača na pješčanoj pozornici i nagovještaj neke veće sile koja upravlja životima dok oni vole, mrze ili samo prolaze morem (životom). Upravo se u tome krije najveća snaga ovog filma: što obuhvaća doživljaj izvan riječi i odvodi gledatelja onkraj stvarnosti približavajući ga krugu života uz jednu dominantnu mističnu aromu koja izvire iz naizgled monotone svakodnevice. Oni samo dolaze i odlaze je film koji se pamti i jedan od najboljih imena ovogodišnjeg FMFS-a.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 3.333 out of 5)

Komentari