Istaknuto
13.01.2017.

2016. godina proslavila se brojnim novim serijama i novim sezonama već etabliranih serija, no neke su se ipak uspjele provući ispod radara medija i gledatelja.

12.01.2017.

U službi koncerta s Kensington Limom u Vinylu opsežno smo preokrenuli teme i temice s veselim Augustama. Gordana i Ivana otkrile su nam što trenutno slušaju, što ih sekira, kako napreduje snimanje novog albuma i što nam sve Auguste pripremaju za budućnost.

Glazba

Znat će te ih po tragu mrtvih: Destrukivna snaga Trail of Dead

06.06.2015. Nikolina Lončar/TvorničarFoto: facebook.com/andyouwillknowusbythetrailofdead

…And You Will Know Us by the Trail of Dead, skraćeno Trail of Dead, teksaški je alternative rock bend iz Austina. Najkraće moguće rečeno, jer opus ovog sastava uključuje mnogo više od pukog svrstavanja u širok pojam alternativnog rocka – premda su u njemu svojevrsna institucija. Njihova karijera, duga dvadeset i jednu godinu, označena je s devet albuma; među kojima su kultni „Source Tags And Codes“ i najnoviji „IX“ iz listopada 2014. godine, povodom čije promocije dolaze u Tvornicu kulture 10. lipnja. Furiozan i energičan, bend je kroz svoj noise rock opus istraživao razne žanrove, od post-hardcora do progresivnog rocka. Nakon što su u 2007. godini burnim nastupom ostavili svoj trag u brutalističkoj dvorani zagrebačkog Pauka, grupa koja je poznata po eksplozivnim nastupima (na kojima nerijetko nastrada i njihova oprema), ponovno se vraća kako bi poput podivljale koncertne zvijeri opustošila i prostor u Šubićevoj.

Početak priče o ovom bendu datira u rane devedesete, točnije, u 1993. godinu. Olympia, glavni grad savezne američke države Washington, bila je dom dvojici studenata koji su upravo započinjali svoj put prema usponu na alternativnoj sceni. Ovaj je grad, desetak puta manji od susjednog Seattlea zaslužnog za grunge i „Sub Pop“ etiketu, razvio jednako bogatu i osebujnu glazbenu scenu. Bio je to centar post-hardcore, anti-folk i druge youth-oriented glazbe od ranih sedamdesetih, a upravo je ovdje bilo žarište riot grrl pokreta, ali i sjedište izdavačkih kuća kao što su „K Records“ i „Kill Rock Stars“. Prva od njih bila je u vlasništvu Calvina Johnsona, frontmena Beat Happeninga, a objavila je rane uratke izvođača kao što su Modest Mouse, Beck i Built To Spill te se smatra jednom od najzaslužnijih za razvoj nezavisne glazbe. Druga je pak okupljala manje lokalne sastave, a promovirala ih je putem raznih kompilacija i pamfleta. Upravo je za ovaj label potpisao i sastav Mukilteo Fairies, qeercore/punk bend u kojem se našao i Jason Reece, jedan od osnivača i glavnih pokretačkih snaga …And You Will Know Us by the Trail of Dead.

Paralelno s ovim sastavom u Olympiji je djelovao i Conrad Keely, njegov prijatelj iz djetinjstva i student na državnom fakultetu Evergreen, nastupajući kao član u dva kratkovječna sastava imena Benedict Gehlen i Nancyville. Ipak, Conrad i Jason su nakon nekog vremena odlučili napustiti hladniju klimu sjevera Amerike i krenuti za Teksas, a sa sobom su, između ostalog, odnijeli i utjecaje koje su upijali na olimpijanskoj sceni.

Foto: facebook.com/andyouwillknowusbythetrailofdead

Foto: facebook.com/andyouwillknowusbythetrailofdead

Teksaško je sunce očito bilo povoljno za nastavak i razvoj njihovog muziciranja pa je ovaj dvojac ubrzo osnovao projekt koji se krio iza imena You Will Know Us by the Trail Of Dead. U bend su uskoro primili i gitarista Kevina Allena te basista Neila Buscha, a zatim su proširili i svoj naziv u danas svima znani oblik s interpunkcijski znakom na njegovom početku. Uslijedilo je i izdavanje snimljenog materijala, prvo u obliku pojedinačnih pjesama na kazetama, a zatim i na prvom, self-titled albumu iz 1998. godine. Iako se prepoznatljivi zvuk tek počeo formirati, već je ovaj album bio obilježen bijesnom i energičnom svirkom, urlicima, frenetičnom ritam sekcijom, ali i oscilacijama u tempu koji su pridonijele dinamici i kaosu kolekcije sačinjene od osam pjesama. Čak je i naslov uvodne skladbe Richter Scale Madness na neki način najavio što nas očekuje od ovog benda, ali najavila je to i luđačka kulminacija furioznog bubnjanja s kojom je ova stvar bila popraćena na impresivnom outru.

Samo s godinom dana razmaka uslijedio je album „Madonna“, na kojem su ovi majstori ljutnjom nabijenog noisa uspješno izbalansirali umirujuće dionice u kontrastu s katarzičnim kakofonijama. Spora progresija prema veličanstvenom glazbenom rasulu koji se odvija pri kraju svake pjesme činila se kao jednostavna formula kojom su ovi muzičari odlučili utabati svoje mjesto u glazbenoj povijesti. No, kombinacija jednostavnih gitarskih riffova i soničnih ambicija stvarala je čvrst i nedodirljiv zvuk, u kojem je i distorzija odigrala bitnu ulogu – kao instrument, ali i kao svojevrsni prekid ugodnijih harmonija.

S obzirom na to, momci iz Trail Of Dead nisu imali previše problema s pronalaskom izdavača. Prvi album nastao je pod paskom kuće Trance Syndicate, dok je drugi album objavljen od strane Merge Recordsa kojeg su osnovali članovi benda Superchunk, a koji i danas djeluje kao uspješan distributor albuma. No, prijelomna točka za ovaj bend dogodila se kada ih je diskografski div Interscope uzeo pod svoje okrilje.

Prvo su za ovaj su label u 2001. izdali EP „Relative Ways“. Bila je to godina kada je izašao posljednji album legendarnih Fugazija, dok su članovi At The Drive In, njihovih kolega s glazbene scene Teksasa, započeli proces razlaza i osnivanja Mars Volte, benda koji je danas također stvar prošlosti (ili se bar tako čini sudeći po ponovnoj reinkarnaciji kroz sastav Antemasque). Radijske etere je preuzeo post-punk revival, odnosno, melodičniji indie bendovi s retro imenima: The Hives, The Strokes, The Vines… Međutim, pitanje je bilo gdje je nestala žestoka i drska glazba? Ona koja se ne veže na isprazan bunt kao u nu metal pokretu i bendovima kao što su Limp Bizkit ili Korn?

Činilo se kao da netko treba ispuniti upravo ovu prazninu. Album „Source Tags And Codes“ iz 2002. godine kao da je učinio upravo to. Iako Trail of Dead možda još uvijek nije bio velik bend, bio je dovoljno glasan da ga se čuje – a iza njega je po prvi put stajao budžet velike izdavačke kuće, kojeg je ovaj sastav mudro iskoristio do maksimuma. Zvučeći drsko, svježe i maestralno, pokupio je desetku od portala Pitchfork, inače škrtog po pitanju davanja ocjena.

S obzirom na uspjeh ovog diskografskog uratka, tri godine razmaka između idućeg „Worlds Apart“ protekle su u znaku velikih iščekivanja. Međutim, ovaj je album dočekan kao svojevrsno razočaranje – pogotovo jer je zvučao kao loš omjer primjesa raznolikih žanrova, a bend kao da se izgubio pokušavajući se adaptirati slavi stečenoj prethodnom albumom.

Loše kritike i neuspjeh ovog izdanja rezultirale su i time da je bend uzeo u obzir prijevremenu mirovinu, iako su ga promovirali intenzivnim turnejama na kojima su nastupala čak dvojica bubnjara i novi klavijaturist, David Longoria, te Danny Wood koji je zamijenio Neila Buscha na basu.

Ipak, do toga nije došlo, a na sljedećem su albumu „So Divided“ proširili svoje vidike u progresivnim vodama i orkestralnim aranžmanima. Ovaj album i dalje nije bio epohalan, ali bio je bolje prihvaćen od prethodnog fijaska, a sa sličnim su načinom rada nastavili i na „The Century Of Self“ iz 2009. te „Tao Of The Dead“ iz 2011. godine. Reduciranjem utjecaja raskošnih progresivnih dionica, svoj su obraz u potpunosti obranili tek s posljednja dva albuma: „Lost Songs“ i svježim devetim izdanjem, prigodnog naziva „IX“, izdanih pod etiketom Superball Music. Ovim su uratcima i više nego uspješno dokazali da su se vratili u formu, ali i da će ponovno pokušati dosegnuti svoj kreativni maksimum.

Kreirajući posljednji album, muze su pronašli u dosad neviđenim uzorima; primjerice, u posljednjim albumima benda The War On Drugs, ali i starijem zvuku, kao što su i sami pojasnili: „ U tom trenutku bili smo zainteresirani za glazbu osamdesetih, primjerice, Psychodelic Furs. Što je u jednu ruku smiješno jer uistinu nismo bend koji je zainteresiran za new wave zvuk, i ne smatram da smo ikad snimili išta što je evociralo osamdesete.“

Možda ova inspiracija osamdesetima nije toliko očita ali, koji god utjecaji bili, album zvuči svježe – bučno, pitko, artikulirano i inspirirano. S obzirom na to, čini se da je trenutno najbolja prilika vidjeti ih uživo od 2002. godine kada su za sobom ostavili ono što se danas naziva „klasikom“ alternativnog rocka. Trail of Dead, sada u četveročlanom izdanju (ali i dalje vođen snagom Jasona Reecea i Conrada Keelya), u Tvornici će kroz brutalan i agresivan nastup pokazati zašto je novi album vrijedan preslušavanja, ali i energičnom svirkom proslaviti one starije stvari koje su im osigurale pažnju i slavu glazbenih kritičara.

Komentari