“Zoran i pas od porculana” (HNK Zajc): Točka na i ovogodišnje sezone

Netom prije početka ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći, 13. je lipnja u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci održana posljednja ovosezonska premijera tog kazališta. Riječ je o predstavi Talijanske drame „Zoran e il cane di porcellana“, nastaloj u suradnji s kazalištem La Contrada – Teatro Stabile iz Trsta, odnosno o djelu naslovljenom „Zoran i pas od porculana“. I ova je predstava bila najavljena sloganom izvješenim na pročelju riječkoga kazališta, a on je ovoga puta poručivao svim prolaznicima da su granice samo u nama („I confini sono dentro di noi“).

„Zoran i pas od porculana“ tragikomedija je nastala na motivima filma „Zoran, il mio nipote scemo“ („Zoran, moj nećak idiot“) kojega je režirao Matteo Oleotto, a koji prati dječaka Zorana u trenutku njegova dolaska kod strica skrbnika u pogranični grad Goriziju. Predstava pak prikazuje događaje koji prethode filmu, a nju je, prema tekstu Arama Kiana, režirao Andrea Collavino. Za kostimografiju je bila zadužena Manuela Paladin Šabanović, za jednostavnu, ali efektnu scenografiju Stefano Katunar, a o svjetlima je brinuo Bruno Guastini.

Osim što se od ovogodišnjih Zajčevih predstava ističe po činjenici da je cijela odigrana na talijanskom jeziku (uz popratne hrvatske titlove), predstava se ističe i po činjenici da smo konačno dočekali predstavu lišenu politike, hrvatske svakodnevice, prošlosti ili budućnosti. Konačno smo dočekali predstavu koja nije samo performans, već je doista predstava u klasičnom smislu te riječi, s radnjom, glumcima koji tumače različite likove, scenografijom, uvodom, zapletom i krajem. Moje je veselje nakon odgledane predstave bilo tim veće i zato što je „Zoran i pas od porculana“ predstava koju mogu pogledati svi osnovnoškolci i srednjoškolci, koja će se sigurno svidjeti i umirovljenicima, a koja pritom nije nimalo banalna, glupava, nepromišljena ili dosadna kao što je, nažalost, većina predstava rađenih za te populacije.

Da predstava i nije na talijanskom jeziku ili da ne znate da je produkt Talijanske drame, prepoznali bi u njoj ono nešto što je čini talijanskom. Ne znam je li to zbog commedie dell’arte i bogate talijanske kazališne povijesti ili previše „Čarolija“ i „Voljenih doktora Martinija“ koje je talijanska produkcija iznjedrila, ali nekako se talijanske stvari prepoznaju bez greške. Uvijek su tu prisutni nekakvi tipizirani smotanci (u ovoj predstavi upriličeni likovima policajaca), zle gospođe (baka Anya), izgubljeni tinejdžeri (Zoran), bračni parovi s ljubavnim problemima (Bogdan i Maria Potuli), a nekako se uvijek nađe i mjesta za vremešnog doktora, napola blesavog, a napola mudrog (Eugenio). Slično je i s radnjom koja uglavnom prikazuje nekakvu obiteljsku tematiku, kroz koju se provuku tužni i sretni trenuci, nesporazumi, zavrzlame, svađe i uglavnom sretni završeci. No to uopće nije bio problem ove predstave koja je sve navedeno obradila na svoj način, a ostavljanjem otvorenog, ni sretnog ni nesretnog kraja, zaradila veliki plus.

Cijela se priča predstave otvara tako što upoznajemo baku Anyu (Elvia Nacinovich) i njenog unuka Zorana (Stefano Bartoli), koji je ostao bez svojih roditelja te mu je sada baka jedina obitelj koju ima. Zoran odmah u početku govori kako je jednom davno Bogdan (Maurizio Zacchigna), nekadašnji obiteljski prijatelj, pregazio psa njegove bake, Baghija, zbog čega ga ona ne podnosi, a još manje poziva na večere, što je ovoga puta ipak učinila. Na večeru je kod Zoranove bake pozvana i Maria Potuli (Rosanna Bubola), Bogdanova žena u koju je nesretni Zoran smrtno zaljubljen. Kako to uvijek biva, na večeri se slučajno pojavljuje i doktor Eugenio (Eugenio Allegri), najtopliji lik u cijeloj predstavi koji se nekako uvijek uspijeva naći u žiži zbivanja. Već ta prva večera otkriva gotovo sve što trebamo znati do kraja predstave – Anya je najobičnija proračunata manipulatorica koja igrajući na kartu povrijeđenih emocija zbog gubitka psa vrti cijelu radnju oko maloga prsta. To je žena koja iskreno ne voli nikoga, a onaj kome nije stalo ni do koga uglavnom ne voli ni sebe, samo što toga nije ni svjestan. Ova će, najgora baka na svijetu, ipak postati svjesna toga do kraja predstave.

Bogdan, taj navodni nesretnik koji se zatekao na krivome mjestu u krivo vrijeme i pregazio Anyinog psa, ima farmu nojeva kojom je apsolutno zaokupljen i zahvaljujući kojoj vrlo pristojno zarađuje. Čuvši to na večeri Anya smišlja opaki plan – osvetit će se Bogdanu tako što će mu oduzeti ono do čega mu je najviše stalo, nojeve. Neće to ona nikako učiniti sama. Ta će brižna baka na zadatak poslati Zorana koji će nojevima odnijeti staklo i njime ga „nahraniti“. Naravno, Zoran to neće htjeti učiniti, ali kao da je on ikada imao pravo birati. Zapravo, čak mu je i bila ponuđena opcija: ili će odnijeti nojevima staklo ili će ona zapaliti sve (a u „sve“ spada i on), a onda i otkriti cijelome selu da je zaljubljen u Bogdanovu ženu, Mariju. Doista teška dilema za bilo kojeg čovjeka, a kamoli tinejdžera pred kojega je tu dilemu postavila vlastita baka. Ipak, Zoran je poseban dječak koji puno toga ne razumije, ali koji i istovremeno razumije mnogo više od prosječnoga čovjeka pa se za savjet obraća Mariji, Bogdanovoj ženi. Čuvši sve, ona odlučuje uzeti vreću za staklom i obaviti zadatak, a Zoran je i dalje uvjeren kako ona ovo radi jer osjeća ljubav prema njemu baš kao što i on osjeća ljubav prema njoj.

Nakon brojnih svađa, zavrzlama, Anyinih glumatanja i podvala, saznajemo kako je Marija stvarno ubila nojeve jer je trudna, a Bogdan pažnju ne posvećuje ničemu osim njima. U tom se trenutku događa još jedan nesporazum, a u kojem se ogledava sva nesretnost Zoranova života i manjkavost odgoja njegove bake (premda je i odgoj superlativ sam po sebi). Zoran naime zaključuje kako je on otac Marijina djeteta jer su se jednom davno poljubili u knjižnici. Apsurdnost je te situacije tim veća što je Zoran apsolutno uvjeren kako nitko drugi osim njega ne može biti otac toga djeteta jer kako se drugačije djeca „rade“ nego ljubljenjem?! Zoran je mladi pojedinac prepušten sebi, lišen elementarnoga znanja i informacija koje su mu morale i trebale biti dostupne u krugu njegove najbliže obitelji, odnosno koje mu je u njegovom slučaju trebala dati baka. No ta baka nije imala vremena ni za koga osim za sebe, a u svoj svojoj glumljenoj boli nije ni apsurdni gnjev, koji ionako ne pomaže ni u čemu, uspjela usmjeriti na pravoga čovjeka. Naime, Bogdan nije ubio Baghija, autom je preko njega slučajno prešao Eugenio koji to priznaje tek na kraju kada na vidjelo izlazi nešto sadističko u njemu što ga tjera da bude zaljubljen u Anyu.

Završna je scena daleko najbolji dio ove predstave, a prikazuje pripremanje zabave iznenađenja povodom Zoranova rođendana. Svi su likovi već pomireni i užurbano spremaju slavlje pazeći kako Zoran ne bi slučajno došao prerano, da iznenađenje ne propadne. Ipak, i ta je scena pokazatelj koliko je jadan Zoran nevidljiv, nebitan i kao od porculana. On je Pale sam na svijetu otuđenih ljudi zaokupljenih samima sobom. U trenutku ulaska u sobu prolazi „kroz“ ostale i ulazi u ormar i ostaje neprimijećen. Ostali tek nakon nekoliko trenutaka ugledaju jaja na stolu i nije im jasno tko je to mogao donijeti kada su oni već svi tamo. Tada izlazi Zoran i izgovara: „Ja sam donio jaja“. Svijetla se gase, zastor zatvara, a predstava završava. Ništa se nije promijenilo u perspektivi drugih, ali Zoran se konačno zauzeo za sebe i iz morfološke množine prešao u jedninu. Što je bilo nakon toga zabilježeno je filmom, ali i nije važno. Sada kada znamo da postoji Zoran koji zna reći „ja“ možemo se i samo nadati kako taj njegov ja neće nikad odgajati neko svoje potomsko „ja“ onako kako su njega “odgajali”. Kako će njegovo „ja“ razbiti i izbrisati granice mržnje u sebi i nikada njima ne ograničavati druge, ali i kako će se njegovo „ja“ udružiti s još puno drugih „ja“ koji će konačno izbrisati te proklete granice koje su samo i isključivo u nama. Ni u kakvim zakonima, pravilima, dogmama, ustavima. U nama.