“Žudnja za stvarnim”: Intrigantan naslov iza kojeg se ne krije mnogo
Prošlog tjedna, u Muzeju suvremene umjetnosti, otvorena je izložba zanimljivog naziva: Žudnja za stvarnim. Radi se o gostujućoj izložbi austrijskog Saveza ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu koja sadrži radove dvadesetak austrijskih suvremenih umjetnika koji se, prema riječima kustosice Karin Zimmer, bave različitim modelima stvarnosti stavljajući u središte subjektivni doživljaj iste. Uvod najavljuje zanimljiv koncept kao temu, međutim hoće li sama izložba opravdati intrigantan naslov koji nosi?
Ulrike Königshofer, Esther Stocker, Michael Höpfner… Široj publici teško da će zazvučati poznato jer, budimo realni, za pratiti sva imena suvremene umjetničke scene treba biti popriličan fanatik. Ipak, radovi ovih umjetnika su vjerojatno u grupi onih uz koje će većina zastati, uz dio njih jer su vizualni zanimljivi, uz drugi dio jer sam postav jednostavno ne dopušta da ih se zaobiđe. Postav nas tako prisiljava da doslovno prođemo kroz rad umjetnice Esther Stocker koja crne geometrijske strukture postavlja na zidove baveći se tako raspadanjem sistema koji u tom procesu postaje pun pukotina. Još jedna intervencija u prostoru je rad Michaela Höpfnera koji veći dio svojeg vremena provodi na biciklu fotografirajući netaknute predjele, a zatim svoje fotografije izlaže u sklopu instalacija – služi se nitima obješenim za zidova koji stvaraju prepreku koju je potrebno savladati da bismo pobliže pogledali njegove krajolike.
Ulrike Königshofer ima drugačiji pristup. Ona postavlja dvije fotografije iste osobe različite dobi (vjerojatno autoportrete), i “uređaj”, ali u svoj rad uvodi i tekst: “Physiology says every item of our body is renewed within a ceratain space of weeks or months or years. Our cells are almost completely replaced after 7 do 15 years”, te tako naglašava pitanje identiteta kojim se bavi. Ostali također pokušavaju problematiku riješiti širenjem medija u kojima rade pa tako nailazimo na izloške od onih izvedenih drvenim bojicama, preko fotografije, videoinstalacije pa sve do danas neizbježnog ready-madea.
Izložbu, naravno, nije loše posjetiti, ali već iz navedenih primjera čini mi se očitim da ona ne predstavlja dosad neviđenu problematiku, a nažalost, ne nudi ni posebno inspirativna rješenja. Ono što dovoljno govori o manjkavosti izložbe je činjenica da ne uspijeva navesti da se doista zapitamo što je to stvarnost i kakav je naš odnos prema njoj. Izložba je je već posjetila Beograd, Mexico City, Sveučilište Guanajuato i Culiacan u Meksiku te Havanu. U Zagrebu je otvorena do 16. lipnja, a nakon toga nastavlja svoj put prema Italiji, Makedoniji, Turskoj, Francuskoj, Bosni i Hercegovini, Rusiji i Latviji.
