Ziherov interni izazov: 10 albuma koji su me oblikovali
Ziheraši su bili na tom prosinačkom sastanku u jednom pubu kojem ne trebamo davati besplatnu reklamu, iako su oni nama dijelili besplatne ginove, pa je sve otišlo u sramotnom smjeru do samog kraja. Tajni Djedica iliti izvuci-temu-koje-se-sramiš možda je više nama samima rekao o sebi nego što smo mi sebe predstavili vama, našim najdražim čitateljima.
Kad prođete kroz mojih deset albuma koji su mi obilježili mladost i oblikovali me glazbeno (u budućeg glazbenog novinara), vidjet ćete da sam imao možda i najsramotniju zadaću. Ne zato što je zadatak sam po sebi sramotan, nego moj popis. Slatki grijesi ili sramota na koju sam sada ponosan. Bilo kako bilo, hvala Moniki koja me usosila, ali i po prvi put natjerala da vidim svoje glazbene korijene i temelje. Uf, evo ga…
“…Baby One More Time” – Britney Spears
Odmah u glavu na početku, pa da bude kasnije lakše, iako me sram: DA, ja volim Britney Spears od prvog trenutka kad je funky ritam Baby One More Time osvojio svijet. Album sam u deluxe izdanju dobio iz Australije i ostalo je dio (moje) povijesti. Britney je neupitno princeza popa, svojevremeno najveća zvijezda na svijetu čiju slavu ne bi dosegli ni kombinirani pop-proizvodi današnjice. Izdržala je ultimativni test vremena i unatoč nedostacima i ograničenjima ispisala je soundtrack naših mladosti. I nemojte se ni vi praviti da ne volite ovu pjesmu, ovaj album i zločestu curu koja se trudila prikazati kao dobricom!
“Mechanical Animals” – Marilyn Manson
Teško je precizirati trenutak kada se rodila ljubav prema zazornoj personifikaciji američkih strahova, predivnom hororu dihotomije Marilyna Mansona. “Mechanical Animals” sam najprije dobio spržen na zelenom CD-u od starijeg srednjoškolskog druga Florijana prije 20 godina i otad mi je jedan od najdražih albuma svih vremena. Glam-rock industrial: Mansonova verzija Ziggyja Stardusta u tijelu izvanzemaljca Omege koji nas vodi kroz apokalipsu civilizacije kakvu znamo. S vremenom postaje kao trpko vino.
“Antichrist Superstar” – Marilyn Manson
Još me u petom razredu osnovne privlačio simbol destruktivnog antikrista čija poetika nije bila jasna u tom trenutku. Manson je promišljeni kritičar društva i subverzivna ikonografija ove ere koju je producirao sam bog industriala Trent Reznor, a ono u što se dijete u formativnom razdoblju zaljubilo jesu pomaknute kićene metafore, bijes i negodovanje prema dekadenciji svijeta koji će postati sve gori i sonične odluke u studiju. Iako se referirao na početke metala i zlatno doba hard rocka, Manson na “Antichrist Superstar” oblikuje svoj zvuk koji nikad nitko nije uspio kopirati i postaje Kraljem kontroverze i straha! Isti onaj klinac otkidao je na Baby One More Time i Beautiful People koja je kritizirala artificijelnost Hollywooda, konzumerizma i kapitalizma! REPENT!
“Fallen” – Evanescence
Možda je najrubniji album u kronološkom smislu: kao 16-godišnjak zaljubljen u svoj čemer i Weltschmerz, Bring Me To Life i Going Under bile su himne mene kao neshvaćenog umjetnika i patnika, mladog zbunjole i preseratora u srednjoj koji je svoj identitet gradio na ideji neuklapanja. Melodramatičnost symphonic rocka i gothic popa ipak me nikad nije gurnula u emo pokret, ali svakako jest u film i glazbu. Možda je racionalizacija svijeta 16-godišnjaka po objavi “Fallena” prema njegovim stihovima oblikovala kritičnost prema svijetu, no u svakom je slučaju etika i estetika Evanescencea bila zaslužna za trančiranje glazbe na tvorbene elemente.
“Dark Side of the Moon” – Pink Floyd
Uz Bowieja, Queen, Michaela Jacksona, Pink Floyd su glazbeni titani s kojima sam, kao i David Copperfield, rođen, odrastao… i sazrio. Iako se ne mogu ni sjetiti kada sam ga prvi put čuo, “Dark Side of The Moon” je pokazao opojan i psihodelični potencijal glazbe koji će te odlijepiti od ovoga svijeta i na tren, sat, koliko god vremena, katapultirati ondje gdje je tvom mladom sivo-bijelom procesoru potrebno. Pink Floyd su od ovog albuma zvučali kao okus Dalijevih slika: nadrealna apstrakcija sukladna psihodeličnim izletima koji će uslijediti puuuuuno godina kasnije.
“Hybrid Theory” – Linkin Park
Ekipa, sjetimo se da govorimo o albumima formativnog razdoblja. Danas je opet okej voljeti Linkin Park u društvu mitomanije u kakvom živimo, no za Chesterova života, pa čak ni u ranoj fazi kada sam bio buntovni, balavi i prištavi ovisnik o glazbi, slušati Linkin Park bila je sramota. Grlatim pjesmama ovog nu-metal benda sramotio sam se i vrlo javno – bio sam na audiciji Story Supernove. Prošao sam čak par krugova, a onda su došli Natali Dizdar i Rafo. Bolje za sve vas.
“Jedina” – Let 3
Svršit ću s vrha katedrale/svršit ću/bacat ću banane – pusti to klincu od 14 godina i pitaj ga što misli. Nabrijanom napaljenku sa stavom o svemu Let 3 kad-tad mora leći kao budali šamar. Budala bio, šamar tu i tamo pokupio, a od 1999. iliti objave “Jedine” s najboljim singlom svih vremena (999) i dalje trzam na brkate riječke pičke čije sam nastupe, brojao sam, gledao preko 50 puta. Drama, Tazi-Tazi, Ženu varam i Profesor Jakov samo su četiri stvari s jednog albuma koji zapravo znamo bolje negoli to mislimo. Tko je to još uspio u nas? O Letu 3 sam napisao prve tekstove, uz Let 3 odradio prva intimna iskustva po prljavim karlovačkim rupama. Još otad im želim napisati biografiju, pa ako Mrle ovo čita, a znamo da čita, onda – ne budi pička i javi se.
“Ravno do dna” – Azra (live album)
“A šta da radiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiim, kada odu prijatelji moji/kada ode djevojka na koju-u-u bacam o-či!” I 20 godina kasnije ova mi pjesma tjera suze na oči. O toj prokletoj Azri i famoznom Džoniju Štuliću govorili su svi: od majke, babe, susjeda, starijih kul likova u kožnjacima, crvenim majicama i crvenim starkama, a onda su počele rasti prve dlake na tinejdžerskom tijelu i nostalgija prema tkoznačemu je postala dominantni modus operandi. Hvala Azri što je opjevala uspomene kojih nije bilo dok ih nismo stvorili prema njihovim stihovima. Moj soundtrack s klupica dok se pio bambus umiješan u najlonskim vrećicama (prije negoli smo podavili sve kornjače).
“Žena dijete” – Urban & 4
Sam sebe otkrivam ovim popisom, pa je realizacija da je “Žena dijete” jedan od formativnih albuma indikator vječite fascinacije prema marginalnom, drukčijem i provokativnom. Urban & 4 devedesetih, posebno nakon Laufera, nisu bili dio mainstreama, u korist kojekakvih Branimira Mihaljevića, Zlatka Pejakovića i Magazina. Urbanova ćela koja je nadvijala prodoran pogled ulijevala je strahopoštovanje, istovremeno s najljepšim stihovima do kojih je trebalo dorasti. No kako se raslo, “Žena dijete” postajao je sve većim, poetičnijim i fascinantnijim početkom novog opusa da ga i dalje stavljam u antologiju hrvatskoga rocka.
“Californication” – RHCP
“Californication” je za nekog tko nije otpočetka volio Pepperse (hej, jedva da sam govorio i hodao kad su se pojavili) bio savršen trenutak za upoznavanje s njima. Govorili su otprilike o istim stvarima kao i ljuti Manson, ali na jedan kulerski, skulirani i cool način kroz jako puno basa i gitarske solaže po mjeri jednog 13-godišnjaka. Možda je duh vremena, možda je trenutak odrastanja, ali “Californication” (i nadolazeći “By the Way”) bili su izlizani na discmanu koji je stršao iz mojih predimenzioniranih trifrtaljki tog i nadolazeća dva ljeta.
Secret Santa na Ziheru:
Ziherov interni izazov: ValentinaTube – 10 recentno pozitivno ocijenjenih videozapisa
Ziherov interni izazov: Top 10 bizarnih trenutaka na domaćoj sceni
