Slušaj glasno ili nikako: Trese se Tvornica, došao je Mogwai
U trenutku kada ovo pišem sluh mi se još nije oporavio od post rock gozbe koju je pripremio Mogwai.
Utorak navečer, 16. rujna, bio je rezerviran za škotski bend koji se nakon 14 godina vratio u Hrvatsku, a Tvornica kulture bila je poprište njihovog četvrtog nastupa nakon što su posljednji put ovdje nastupali na obali kraj mora, točnije na neslavno ugašenom šibenskom Terraneo festivalu.
Bend je kao potporu svom nastupu izabrao Kathryn Joseph, također škotsku kantautoricu koja iza sebe već ima respektabilna četiri albuma, od toga je posljednji We Were Made Prey. objavljen u svibnju 2025. godine pa smo u Tvornici imali priliku čuti popriličan broj pjesama iz njezine najsvježije faze. Upravo je i počela s pjesmom Deer u laganom electro-synth indie pop ritmu – Joseph na klavijaturama, a njezin kolega Lomdon Campbell odmah preko puta nje na istom instrumentu uz dodatak modulara pa je njihov zvuk prava mračna nježnost. Vrlo ambijentalan, turoban i mračan zvuk, baš kakvo je i bilo vrijeme vani tog utorka, nastavio se s Wolf, Before i Roadkill. Campbell se na trenutke ubaci s pjevačkim dionicama, ali sve se svodi na sirov emocionalni izražaj uz minimalistički izraz koji njeguju iz pjesme u pjesmu.
Ukratko se osvrnula i na genocid koji se događa u Palestini, ali bez dužih i pompoznijih govorancija. Za to vrijeme palestinska zastava nalazila se cijelo vrijeme na pozornici, a tako će i ostati za vrijeme Mogwaia. Za posljednju je ostavila what is keeping you alive makes me want to kill them for. Dugi naziv za prvu pjesmu s njezinog trećeg albuma uklopio se u ono što sam čuo u proteklih 40 minuta pa je istovremeno dojam da Joseph zvuči slomljeno i kulerski. Kako je i sama rekla u jednom trenutku: „I tako slijedi još odvratnih pjesama o jebanju“.
Mirni ljudi bučne artiljerije
Točno u 21 nula-nula škotska petorka izašla je na pozornicu te započela s God Gets You Back, pjesmom kojom započinju gotovo sve nastupe na ovoj turneji i nalazi se na recentnom albumu The Bad Fire. Dominacija klavijatura za kojima su Barry Burns i Alex Mackay možda su mi bili neuobičajena postavka za početak, ali s Hi Chaos dolazi sve na svoje kada Stuart Braithwaite i Burns, koji je uzeo gitaru u ruke, sučele svoje instrumente jedan nasuprot drugog. Tvornica se počela tresti tijekom Summer te pogotovo tijekom Drive the Nail s njihovog desetog albuma As the Love Continues izdanog 2021. godine. Pjesma ima suprotan luk nego što je to uobičajeno za njih i umjesto da raste, ona postupno kreće prema sve mirnijem kraju.
Rijetko kad se može vidjeti mirniji bend na pozornici koji samo svira, bez previše izražaja na njihovim licima, a u cijelu priču se uklapa i minimalistička scenografija s nekoliko svjetlećih stupova nedovršenog kvadrata. Upravo su se oni uključili tijekom Pale Vegan Hip Pain, još jedne pjesme s novog izdanja, možda i najtiše koju smo te večeri čuli. Ono što je buka smo definitivno čuli na sljedećoj – How to Be a Werewolf izgradila je euforični zid zvuka te me podsjetila na možda najdražu njihovu fazu i nezaboravni album Hardcore Will Never Die, but You Will iz 2011. godine. Masivni krešendo s tri gitare ponovno nas vraća na shoegaze staze, toliko primamljive kod Mogwaija da im gotovo ne mogu oprostiti što nisu ‘čisti’ shoegaze koliko im to odgovara. Ali u redu, instrumentalne gradacije njihovo su obilježje koje ih je i dovelo do ovih visina.
Pravi izbor
Cijeli koncert u međuvremenu se pretvorio u pravi audio-vizualni spektakl u post rock maniri, što zbog filmskih doživljaja tijekom trajanja dugosvirajućih pjesama (gotovo su sve preko 5-6 minuta), a zatim i već spomenute scenografije koja im ide u prilog. Auto Rock je jedan od njihovih ključnih autorskih potpisa – repetitivni klavirski početak uz pounding ritam i postupno zgušnjavanje zvuka diže tenziju do naglog kraja.
Publika se činila već u tom trenutku dobrano kupljena. Koliko smo saznali, koncert je bio pred rasprodajom i ostalo je tek desetak karata na ulazu koje su vrlo moguće i bile prodane. Posve sam siguran da bi Mogwai bez problema to riješio već nekoliko dana ranije da Lemonheads nisi istu večer bili u Vintageu, a koliko smo uspjeli čuti, mnogi su požalili što im je izbor na kraju pao na performans nesretnog i tragičnog Evana Danda.
Mislim da je trenutak kada mi je sluh otišao kvragu bila Rano Pano, ali ne bih vam to mogao sa sigurnošću reći jer distorzije nisu probijale samo uši već i cijelu Tvornicu, vjerojatno i okolicu. Pjesma je gromada koja nas je razvalila s gitarama i dodavanjem slojeva synthova, sve na valu distorzije koja ne prestaje od početka do kraja. Jedna od neupečatljivih bila je Fanzine Made of Flesh s novog albuma koja mi je prošla ispod radara te se utoliko ističe zbog Braithwaiteovog pjevanja pomoću vocodera.
Bez odugovlačenja
Tada nam se upravo obraća Braithwaite te skromno najavljuje još dvije pjesme. Prva od njih bila je Were No Here koja nas je posve vratila u igru s još jednim agresivnim napadom gitara na naša osjetila, dok je posljednja prije bisa Lion Rumpus jedna od rijetkih up-tempo pjesama pogonjena synthovima i bubnjevima Martina Bullocha. Doduše, ni na njoj basist i kuler Dominic Aitchison nije pokazao nikakvu emociju te je kao i ostatak benda samo mahnuo pri odlasku s pozornice. Iskreno, da je bilo kako drugačije, bilo bi i čudno jer od Mogwai ne očekujem niti želim govore duže od nekoliko riječi. Slušaj glasno ili nikako, doživi instrumentalnu glazbu na pravi i jedini mogući način (posve isto vrijedi za njihove prethodnike Swans i My Bloody Valentine).
Na bisu smo dobili Ritchieja, odnosno Ritchie Sacramento i završnu Mogwai fear Satan. Prvonavedena je ustvari najnormalnija što prosječni slušatelj može čuti na njihovoj ovogodišnjoj setlisti – nimalo pretenciozna, s jasnim refrenom i primamljivom gitarom u granicama, a dok se k tome nadogradi stihovima koji se tematski osvrću na preminule prijatelje iz glazbenog svijeta, zaista zaokružuje ogromnu emocionalnu dimenziju benda. Publika, jasno, nije mogla nadglasati događanja na pozornici, ali osjetilo se da itekako uživa u onome što bend isporučuje. Zaključak svega bila je desetominutna Mogwai fear Satan, ujedno i završna pjesma s debitantskog albuma Young Team iz 1997.
A kako bolje završiti nego epski? Za pozadinu iza naslova zaslužan je već spomenuti Aitchison, tiha voda koja nas vodi u mirnim dionicama pjesme. Bend odugovlači srednji dio pjesme, navodeći nas da će se nešto dogoditi, ali ne znamo točno kad. Dolazimo gotovo do konačne tišine da bi nas kick izuo iz cipela i katapultirao na ulicu. Bend se vraća u punom sastavu te se od meditativne tišine vraćamo u prirodno okružje Mogwaija – vladavinu gitara koju katarzično proživljavamo još dan danas.
