Tom Smith u Tvornici kulture: Bariton koji ne izlazi iz glave

I dok bend Editors trenutno koncertno miruje i priprema još neimenovani osmi album, to se ne može reći za njihovog frontmena prepoznatljivog glasa Toma Smitha. On je krajem prošle godine objavio prvi samostalni album There Is Nothing in the Dark That Isn’t There in the Light te se zaputio u nešto mirnije vode nego što se to može reći za njegov matični bend.

Editors su nemali broj puta posjetili Hrvatsku, posljednji put 2024. godine. Obišli su brojne klupske i festivalske prostore, svirali od manjih do većih svirki pa se može govoriti o međusobnoj povezanosti benda i naše publike. Uostalom, jedan su od bendova koje pogone raskošne gitare, a samim time i energični nastupi. Zato smo na predstavljanju debitantskog izdanja Toma Smitha u Tvornici kulture dobili nešto sasvim drugačije, nježnije i kako se ono kaže, ah da, intimnije.

Sjedeći koncerti je nešto što nam je apsolutno trebalo u ovom slučaju. Album čiji naziv neću ponavljati zbog duljine mali je kutak Smithove duše koja živi izvan alt-rock svijeta. Dašak je starog duha akustičnih indie rock himni nastalih tamo prije petnaestak godina, ali i izražaj autora koji je u ovom slučaju sam svoj urednik.

Minimalizam i glas

Sa Smithom na pozornicu izašao je Nick Willis koji je, osim stalnog prebiranja prstima po gitari (akustična ili električna), ostatak koncerta bio i u ulozi back vokala, a povremeno je zasvirao i klavijature. Minimalističko uređenje odmah nas je dovelo do toga da nema druge nego se prepustiti Deep Dive, prvoj pjesmi sa solo albuma i uronimo sljedećih sat i četrdesetak minuta nježnosti, emocionalnosti i introspektivnosti. Puno je pažnje tematski Smith posvetio sjećanjima, izgubljenim prijateljstvima/ljubavima, ali i usamljenosti u sve bržem i neizvjesnom svijetu. Od strahova do trauma uvijek postoji put do nade pa nikad zvukom ne prelazi na tamnu stranu, već se uvijek uhvati za tračak svjetla, što sugerira i sam naziv albuma.

S obzirom na to da album traje 39 minuta, trebalo je s drugim pjesmama nadoknaditi minutažu, a mora se reći da je kroz koncert u Tvornici sve prolazilo vrlo glatko i nezamjetno da se radi o dva različita projekta – sintetički nabijen zvuk Editorsa sveden je na akustične teksture Smithovog prvijenca.

Cijeli smo nastup vrludali između novih i starih – How Many Times i Endings Are Breaking My Heart došle su odmah na početku, dok se s Editors-setom krenulo s All the Kings, The Weight, Honesty i No Sound but the Wind. Negdje između smjestio se osobni favorit s albuma i pitam se zašto-nije-još-singl Life is for Living.

Oblici i naličja

Uvijek me iznenadi glas Toma Smitha, taj njegov bariton koji bih prepoznao u snu, makar nisam na listi najvećih obožavatelja ni poznavatelja benda. Drago mi je da se čovjek s takvim glasom odlučio za glazbenu karijeru, a ne krenuo u, na primjer, STEM područje. U Tvornici je s minimalnim instrumentarijem taj glas zaista bio nadmoćan nad cijelim prostorom. Ne sumnjam da većina ne bi imala ništa protiv da je sve bilo a cappella, ali da ne podcjenjujemo kolegu mu Willisa, bilo je sjajno čuti slide gitaru na The Weight, solaže na Blood pa na kraju i prekrasan aranžman s usnom harmonikom Smokers Outside the Hospital Doors.

Nije to bila večer za one koji su očekivali da ćemo pjesme Editorsa dobiti u obliku u kakvom ih poznajemo. An End Has a Start označila je početak dionice na kojoj se komotno moglo pjevati uz Smitha, ali tko bi se usudio? Munich je dobila neko sasvim novo značenje i obličje, isto vrijedi i za Papillon. Čak mi je u nekom trenutku bilo i čudno slušati te pjesme u novim aranžmanima koji više priliče dylanovskom tipu koji susreće Bena Howarda i Jacka Savorettija te hladnije strane Jamesa Blakea.

Kad sam već natuknuo Dylana Boba, Smith je obradio njegovu It Ain’t Me, Babe dok se Willis za to vrijeme odmarao u backstageu. Bacio je i šalu na račun Timothéeja Chalameta iako ne u negativnom smislu, već da je sa svojom ulogom Dylana u filmu Potpuni neznanac najvećeg pjesnika među glazbenicima i najvećeg glazbenika među pjesnicima približio nekim novim generacijama. Barem sam to tako shvatio u Smithovom kratkom obraćanju.

Neklasični bis, jer se vjerojatno Smithu nije odlazilo s pozornice da bi se za tri minute vratio na poziv publike, pripao je prvom singlu s debitantskog albuma Lights of New York City te već spomenutoj Smokers.

I više nego ugodna večer koja nam je pokazala dosege Toma Smitha, frontmena kojeg sada poznajemo nešto dublje nego što je to bio slučaj u prethodnim pojavljivanjima na našem tlu.