ALIEN: Četrdeset godina od ‘Osmog putnika’ Ridleyja Scotta
U nas nazvan Osmi putnik i Tuđinac, u originalu Alien Ridleyja Scotta filmski je klasik koji je definirao i danas popularan žanr, a svojim predloškom, briljantnom estetikom, vizionarskom režijom i zazornim čudovištem, zadužio je popularnu kulturu i film. Predložak priče Dana O’Bannona i Ronalda Shusetta o posadi svemirskog broda Nostronomo poslužio je redatelju Scottu (koji je bio drugi izbor za ovu funkciju) da oblikuje intergalaktički SF horor koji će postati jednim od najznačajnijih filmova svih vremena.
Svemirom, posljednjom granicom, plovi Nostronomo – svemirski brod sirovog i industrijskog izgleda što prkosi uređenim letjelicama saga Zvjezdanih ratova ili Zvjezdanih staza. Njegova radničko-znanstvenička posada, vidimo na početku filma, u sasvim ležernom kontekstu večera prije kriogeničke hibernacije nakon radne misije na obližnjem planetu. No dokoličarsku atmosferu s večere najprije će prekinuti poduži san za regeneraciju, a zatim i izvanzemaljski organizam kojem Kane nehotice postaje domaćinom. Međutim, bit će potrebno sagledati ukupnost cijelog serijala (buduće franšize) kroz četiri desetljeća da bismo shvatili mračniju pozadinu misije.
Nostronomo je jedan od radničkih svemirskih brodova korporativne diktature čije kompanije poput Weyland-Yutani šalju brodove na ekspedicije znajući za izvanzemaljski potencijal u biološkim ratovima. Po buđenju, stvari djeluju normalne, sve dok se ne dogodi eruptivni trenutak prsnuća prsa Johna Hurta pred posadom koju zaskače slinavo i smrtonosno čudovište ralja koje ubijaju staloženog putnika. Ostatak filma mitska je priča o preživljavanju.
Slučajna revolucionarnost
Revolucionarnost Aliena leži u slojevitosti inovacija produkcije, no prvenstveno u liku Ripley (Sigourney Weaver) kao prijelomne točke u filmskoj fikciji. Nakon desetljeća istraživanja žanra svemirskih saga i intergalaktičke znanstvene fantastike (Dina, Zvjezdane staze, Zvjezdani ratovi, 2001: Odiseja u Svemiru, Solaris…), Alien prvi nudi žensku junakinju kao predvodnicu sedmeročlane posade u borbi za goli život. No iako je promijenila tijek kinematografije i postavila temelje žanru, uloga Sigourney Weaver nije, ironije li, pisana uopće za ženu, nego za muškarca, a glumica je angažirana već nakon započete pretprodukcije, netom prije početka snimanja. Navodno joj je informaciju o audiciji dao Warren Beatty.
Zaokret u rodnim ulogama i slučajna tema feminizma
Danas, zahvaljujući logici ženskog intelekta temeljenoj na ispravnim racionalizacijama među jedinim ženskim likovima, ponudi rješenja kakvih se muški dio posade nije dosjetio i, konačno, razračunavanje s osmim putnikom, Alien biva ne samo neizostavnim naslovom filmoloških studija i kolegija, nego i analitičkim predloškom feministkinjama u humanistici i umjetnostima novih medija.
Dok muškarci filma bezglavo paničare i tumaraju brodom busajući se svojim metaforičkim prstima i penisima, žene su te koje promišljaju poziciju u Svemiru, kauzalnost nemilog događaja i konačno rješenje za spasenje posade i Nostronoma. Muškarci pritom vrište, ali uzalud jer, kao što i sam slogan filma koji je proglašen najboljim u filmskoj povijesti kaže: “U Svemiru te nitko ne čuje kako vrištiš”.
Ton i atmosfera filma
Već je spomenuto kako Nostronomo nije dijelio dizajnere interijera s Enterpriseom ili Voyagerom, pa čak ni bajkovitim prikazima letjelica Galaktičkog Carstva. Naprotiv, Nostronomo izgleda poput letećeg, poslijeratnog Frankensteina sačinjenog od olupina borbenih i oklopnih vozila i letjelica. Tekstura mitološkog podzemlja ne odaje dojam tehnološki napredna međuzvjezdanog vozila, koliko klaustrofobični logor smrti na putu do crnih zvijezda.
Njegova posada jednako tako nije glamurozna i napirlitana, nego pak skupina sirovih radnika sa svojim osobnim kompleksima i problemima što im utječu na sposobnosti rasuđivanja, međuljudske odnose, ali i poznavanje neprijateljske tišine lišene uvjeta za život u koju penetriraju svojevoljno. Njihova dokolica koje je mnogo više negoli rada na misiji zbog očiglednih udaljenosti i okruženja, vrlo bazična i uobičajena, s čime se prosječan gledatelj kao običan čovjek može senzibilizirati na psiho-emotivnoj, praktičnoj i funkcionalnoj razini. Uobičajena zanimanja i funkcije u filmovima ovog žanra i njegovih ogranaka ne predstavljaju odmak u senzibiliziranju, nego se doista možemo saživjeti s protagonistima osuđenima na smrt pred nepojmljivim čudovištem.
Rudimentarna estetika
Manjak glamura, rustikalnost hladnog, industrijskog interijera, nejasni i nerazgovijetni govor temeljen su odrednice uspostavljanja atmosfere i estetike filma. Oni su oblikovali su Nostronomo kao prostor zazora i neizvjesnosti, kao kontekst i interijer koji će se imitirati i replicirati u filmu sve do današnjeg dana. Upravo zato ni nakon 40 godina ne gubi na relevantnosti, ali i estetskom dojmu.
Za razliku od Lucasovih filmova, Zvjezdanih staza i brojnih drugih SF filmova vremena smještenih u Svemir, Alien ponajprije zbog ovog ne djeluje passe, nego kao prototip. Rudimentarna estetika filma nije nikako postala dio redateljskog potpisa Ridleyja Scotta koji će apsolutno razočarati kompenzacijama računalno stvorenih specijalnih efekata. No ona svakako nije slučajnost ili odraz produkcijskog budžeta, nego je odraz Scottova razumijevanja važnosti postavljanja tona i atmosfere, čemu se naučio kao kreativac iz svijeta reklama.
Za oblikovanje ugođaja posegnuo je za efektima koji nisu zahtijevali ništa drugo doli spretnosti njegove ekipe zaslužne za vizualne akrobacije, pa tako vijci, matice, cijevi i voda oblikuju taj gotički dojam u samom interijeru, dok se za dozu trilera i horora pobrinuo uz pomoć sirovina poput kamenica koje je iskoristio za sluzave i ksenomorfne momente. Dakako, definirajući je trenutak za atmosferu i ugođaj filma najslavnija scena u žanru horora svih vremena: eksplozija prsnog koša Kanea iz kojeg iskače čedo s raljama gorim nego u Spielbergove psine. Ovaj je prizor postao jedan od najplodonosnijih memova i upečatljivih trenutaka popularne kulture, ali i suvremene kolektivne svijesti. Bez obzira na to jeste li gledali film.
Užas s drugog planeta
Alien je probijanjem iz prsa Johna Hurta prenerazio glumce na setu koji nisu znali za ovaj dio u scenariju i time su uhvaćene reakcije šoka bile autentične. A autentične su bile i reakcije publike koja dotad nije bila naviknuta na takvu koncentraciju zastrašujućeg i jezivog. Osamdesetak godina nakon ulaska vlaka u postaju prikazanog na prvoj naplaćenoj projekciji filma braće Lumière, publika je ponovno skakala po sjedalima, bježala iz kina i vrištala pred prizorima na platnu.
Ovog puta pred prikazom užasa s drugog planeta. Film je poharao kino dvorane i blagajne, ali bome i nadolazeće dodjele filmskih nagrada. Na Oscarima je odnio kipić za najbolje vizualne efekte, na nagradama Saturn okićen je lovorikama za najboljeg redatelja, znanstveno-fantastični film i najbolju sporednu ulogu (Veronica Cartwright), dok je za najbolji dramski tekst nagrađen na nagradama Hugo koje dodjeljuju članovi Konvencije znanstvene-fantastike.
Povodom 40. obljetnice, film ‘Alien’ bit će prikazan u zagrebačkom kinu Tuškanac u nedjelju, 15. prosinca 2019. u 20 sati, što je najbolja prilika da se podsjetite na ovaj SF klasik.
