“Cabaret D’Annunzio” (HNK Zajc): Ples žanrova
Predstava “Cabaret D’Annunzio” nastala je u suradnji ansambla Talijanske drame i Teatra dei Borgia te je premijerno izvedena u petak, 17. ožujka, na daskama riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Kao što se iz naziva naslućuje, u središtu se nalazi lik talijanskog dramatičara, pjesnika i političara Gabrielea D’Annunzija te ga se prikazuje u jednom sasvim drugačijem svjetlu. Predstava je osmišljena kao glazbena komedija, što znači da se u njoj uz uobičajene dramske elemente javljaju pjevne dionice koje su predstavljene u obliku cabareta. Autor teksta mladi je talijanski pisac Fabrizio Sinisi, režiju potpisuje Gianpiero Borgia, a glazbu Aleksandar Valenčić.
Pjesnik, ljubavnik, političar
Prije nego što išta kažem o samoj predstavi, potrebno je razjasniti tko je zapravo bio Gabriele D’Annunzio. Nisu li pjesnici inače sentimentalne duše koje ne zanima politika? Nisu li političari inače odlučne osobe koje ne navode glazbu kao važan dio života u ustavu neke države? D’Annunzija najbolje opisuje pridjev “ekscentričan”. Kroz svoj je život prolazio ležerno, no burno, i ostavio traga gdje god da se pojavio i čime god da se bavio, ne nužno zbog kvalitete svog rada, već zbog razuzdanog načina života. Brojne ljubavne afere (od kojih je najpoznatija ona s Eleonorom Duse), osrednja literarna ostvarenja i profašistički pogledi na svijet ključne su točke života ove kompleksne ličnosti. Rijeka je grad u Hrvatskoj u kojem je D’Annunzio ostavio najviše tamnoga traga svojom okupacijom pa je simbolično to što je upravo ovdje ta predstava zaživjela.
Imajući na umu njegovu pojavu, možemo li reći da je njegov lik uspješno prikazan? Možemo. D’Annunzio nam nije pretjerano simpatičan, a ne možemo ga ni u potpunosti mrziti. Dapače, u nekim trenucima nam ne preostaje ništa drugo negoli žaliti čovjeka koji želi biti u centru pažnje do te mjere da iscenira vlastitu smrt, a kad mu (skoro svi) planovi propadnu, on ih uspjeva prikazati kao remek djelo. Predstava naglašava njegovu najveću sposobnost: manipulaciju ljudima putem medija. Netipičan izbor cabareta kao sredstva odgovara karakteru lika koji je bio sve samo ne tipična osoba. Ipak, Fabrizio Coniglio je u ulozi D’Annunzija mogao više naglasiti unutrašnje stanje svog lika. Naime, informacije o istom dobivamo iz njegovih riječi i postupaka, a ne iz glumčevih ekspresija i načina govora.
Od svega ponešto
Već po samom naslovu možemo zaključiti da ovo neće biti tipična predstava – mnoge je privukla ideja o glazbenoj komediji u obliku cabareta. No je li ideja uspješno realizirana? S obzirom na to da je riječ o cabaretu, bit će razočarani oni koji su došli u potrazi za plesom i glazbom. Ti su dijelovi dosta rijetki i nedovoljno povezani s ostatkom drame. Pozornicu je odlično osmislila scenografkinja Aleksandra Ana Buković – pozornica u obliku klavira savršeno pristaje ovakvom ozračju. Ipak, na trenutke se čini da je likova jednostavno previše i da je radnja prekompleksna da bi stala na tako malu pozornicu pa nastaje osjećaj skučenosti. Razočarani će biti i oni koji su došli u potragu za smijehom (glazbena komedija). Rijetke su scene u kojima se možemo iskreno nasmijati; komedija u većini slučajeva graniči s groteskom.
Ono što mi je odmah zapelo za oko je izuzetna liričnost teksta. Slušajući (ili čitajući) monologe D’Annunzia ili pak Eleonore Duse dobivamo dojam da oni zapravo pišu neko umjetničko djelo, kao da je njihov govor zapravo jedna divna balada. Tekst se ističe i time što je izuzetno filozofski te dobro argumentiran. Upravo nam zbog toga svega, u dijelu kad D’Annunzio obitava u Rijeci, njegov govor ima smisla i učini nam se kao dobročinitelj koji je došao u spas tom kraju. Onda na scenu dolazi Hrvatica prema kojoj se odnosi kao prema ološu te se gledateljima miču ružičaste naočale s očiju. Uzevši sve ovo u obzir, posebnu pohvalu zaslužuje Fabrizio Sinisi, za kojeg ne čudi činjenica da nije samo dramatičar, već i pjesnik. Svojim tekstom je uspio prikazati lik D’Annunzija u njegovoj punoj kompleksnosti, a kao što je on nekad manipulirao medijima, tako sada njegov lik manipulira publikom.
Neproporcionalna radnja
Predstava je podijeljena u dva dijela, od kojih nam prvi dočarava period D’Annunzija kao mladog pjesnika. Tu je njegova manipulativnost jasna od prve, kad lažira vlastitu smrt kako bi prodao više primjeraka svoje zbirke. Iako je do ušiju zadužen, uspjeva izvući još novaca od svog izdavača i učiniti ga sretnim zbog toga. Veza s Eleonorom Duse prikazana je izrazito dramatično te bih izdvojila trenutak u kojem ta veza puca kao jedan od najboljih u ovoj predstavi – u tom se trenutku vidjela puna dubina njihove strasti i rascijepljenosti.
Drugi se dio predstave odnosi na period u kojem D’Annunzio boravi u Rijeci koju želi učiniti “dostupnom svima, najliberalnijim gradom u Europi”, njegov postupni pad te utjecaj kojeg je imao na Benita Mussolinija kao preteča talijanskog fašizma. Upravo ovdje glavni lik dobiva svoje konačno lice. Drugi je dio puno bolji i tečniji u usporedbi s prvim, koji je nabijen radnjom koja ne ostavlja toliki dojam na gledatelje, već je (izuzevši spomenutu scenu s Duse) relativno “mlaka”.
Odlična ideja, nedovoljna razrađenost
S ovom se predstavom željelo puno toga postići. Spojiti ples i dramu, liriku i prozu, komediju i tragediju pa svemu tome dodati još i glazbu. U nekim je pogledima predstava uspjela, tekstom je čak i briljirala, no nedostaje joj dinamike, plesa, glazbe i ravnomjernosti svega toga kako bi bila povezanija. Praćenje radnje je dodatno otežano (ponovno) loše postavljenim titlovima.
Uz Coniglija u predstavi “Cabaret D’Annunzio” glume i Elena Cotugno, koja zaslužuje posebnu pohvalu za ulogu Eleonore Duse, Ivna Bruck, Rosanna Bubola, Giuseppe Nicodemo, Anton Plešić, Sabina Salamon, Mirko Soldano, Leonora Surian te Valerio Tambone. Posebno bih istaknula i odličnu kostimografiju za koju je zaslužna Manuela Paladin Šabanović.
