Charles Baudelaire: „Prokleti pjesnik“ u traganju za čistom ljepotom i muzikalnosti stiha
Rodio se na današnji dan, 9. travnja 1821. godine u Parizu (Francuska), u kojem 31. kolovoza 1867. i umire od afazije i paralize.
Nakon svršetka kraćeg putovanja u Indiju u mladim danima, na kojem je razvio svoje egzotične vizije, imaginaciju te ljubav prema moru, Charles Baudelaire se vraća u Pariz gdje upoznaje mladu mulatkinju Jeanne Duval u koju se i zaljubljujes njom upoznaje sve čari i gorčine strasti koje će uvjetovati nastanku njegovog velikog poetskog djela Cjetova zla. (Fleurs du mal)
Cvjetovi zla izlaze 1857. godine i zbirka je dijelom osuđena zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja. Ovo djelo, kao i sam Baudelaire, predstavnik je simbolizma. Simbolizam je nastao od svojih preteča, Gerarda de Nervala te Edgara Allana Poea, kao reakcija na metode tadašnje naturalističke književnosti. Charles Baudelaire ga je u Cvjetovima zla razradio i oblikovao u punom njegovom smislu.
Isti taj simbolizam vrlo je zanimljiv kontekst svjetske književnosti i poezije europske moderne da mu vrijedi u tekstovima posvetiti malo više pažnje. Osim toga, važan je i s onog umjetničkog gledišta na pjesničke forme autora toga doba od Arthura Rembauda, Paula Verlainea, Stephane Mallarmea pa do samoga Baudelairea. Cilj mu je u književnosti ne dozvoliti da se ne dospije do srži same ideje, odbacuje poetsku objektivnost i egzaktnost, a smisao poezije vid u nagovještajima te skeptičnom pogledu na svijet bez stvarnih životnih ideala.
Baudelaireovi Cvjetovi zla te 1857. godine izdani su u izdanju od 100 pjesama još kao takozvani novi kanconijer, a 1861. izlaze kao zbirka od 200 pjesama od kojih je njih 70 soneta. Sastoji se od šest glavnih dijelova od kojih svaki ima svoj tematski naziv. Samo prvi njezin dio Spleen i ideali sastoji se od 180 pjesama, nadalje su tu još i dijelovi Pariške slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna te Smrt.
Zbirka je koncentrirana oko sukoba dobra i zla, te ljepote i ružnoće. Ona traži smisao ljudskog života u umjetnosti i ljepoti.
Autor je živio u grijehu i to je predočio i u svojoj poeziji kroz ovu zbirku. Kruta svakodnevica ga sputava u pronalasku ljepote duše. Iz ružnoće stvara čaroliju lijepoga uvodeći u stihove motive bluda, smrada, ubojstva i zavisti. Odupire se lirskim konvencijama te otkriva nove lirske senzibilitete tako što tjeskobno doživljava smrt, a odnos prema ljudima mu je ciničan.
Cvjetovi zla obiluju spleenom (zanosima prema idealima), sinestezijom, stihovi su pepuni oksimorona, a kroz cijelu zbirku proteže se i pojam larpurlartizma – težnje stvaranja umjetnosti radi same te umjetnosti.
U njegovoj je poeziji, i u ovoj zbirci pjesama ujedno, dobro obrađen i potkreplijen pojam satanizma jer sve što je nemoralno, njemu je predmet hvale i divljenja. Poezija mu zadire u psihu. Kroz nju se obraća svome drugom ‘ja’, a realnu stvarnost u njoj doživljava kao mnoštvo razbacanih slika i oznaka.
Osim što je u stvaralaštvu slovio kao simbolist, Baudelaire je bio i parnasovac. Parnasovce, od začetnika Leconte de Lislea, karakterizira estetika u pjesničkome izrazu koja se osobito odnosi na formu i stilizaciju pjesama koja je, konkretno što se Baudelairea tiče, jako dobro vidljiva u njegovim pjesmama Suglasja i Albatros.
Pojmovi koji se još vezuju uz velikog Baudelairea su dendizam, prokleti pjesnik te pojam čiste poezije.
On je bio dendi; elegantan čovjek. Točnije onaj koji veliku pozornost poklanja dojmu što ga svojom pojavom ostavlja na okolinu. Iskazuje nepripadnost svijetu običnih ljudi tako što građanske manire dovodi do stupnja rafiniranosti i posebnosti da se doima jednako šokantno kao, na primjer, boemska sloboda. Taj utjecaj dendizma jako ga je vodio i kroz Cvjetove zla te pisanje poezije uopće.
Nadalje Baudelaire predstavlja i simbol prokletog pjesnika. Prokleti pjesnici u strujama europske moderne predstavljaju podvojenost između zbilje i poezije te između utilitarnog shvaćanja umjetnosti i pravih umjetničkih težnji i vrijednosti.
Njegova je lirika temelj naukovanja o takozvanoj čistoj poeziji. Ona je vrsta pjesništva koje odvraća pogled od svakodnevnog iskustva, od poučnih svrhovitih sadržaja, od praktičnih istina i opojnosti srca. Ona kazuje da se samo napornim radom dostiže do mnogoznačnosti poezije i sugestivne snage stihova. U sugestivnom se pjesništvu više ništa priopćuje i pjesme ostaju otvorene mnogoslojnom razumijevanju. U tom naukovanju pomogao mu je i francuski pjesnik – simbolist Stephane Mallarmé.
