novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Ciganin, ali najljepši” (HNK Zagreb): Igranje na sigurno

Ciganin, ali najljepši
Foto: facebook.com/pg/hnk.hr/
Vrijeme čitanja: 7 minute

Jedna od predstava o kojima se najviše pričalo ove sezone nesumnjivo je “Ciganin, ali najljepši” Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nakon velikog uspjeha “Črne mati zemla” Kristiana Novaka u ZKM-u, karte za “Ciganina, ali najljepšeg” prodavale su se mjesecima unaprijed same od sebe, čak i prije premijere 30. prosinca 2017. godine, što je očito najbolji potez uprave HNK u Zagrebu u vezi ove predstave. Bez tog marketinškog/PR zaleđa “Ciganin, ali najljepši” korektna je, ali bezlična predstava slabe režije i neuravnoteženih glumačkih ostvarenja. Ravnatelj Drame Ivica Buljan potpisuje režiju, a Ivor Martinić dramatizaciju romana Kristiana Novaka.

Ivor Martinić dobro je strukturirao adaptaciju romana. U prvome dijelu predstave pratimo tri narativne linije – Nuzatov (Dušan Bućan) put prema Europi, policijsku istragu misterioznog ubojstva u Međimurju te Milenin (Nina Violić) život od povratka u rodno selo do trenutka Sandijevog pada u komu (Filip Vidović), čime završava prvi dio predstave. To je ujedno i točka u kojoj se te tri priče spajaju. Iako se prizori iz tih narativnih linija naizmjenično pojavljuju, one se ne odvijaju vremenski paralelno. Policijska istraga traje tek nekoliko dana, dok Milenina priča i Nuzatovo putovanje traju mjesecima.

Naravno da to djeluje i kao određeni nedostatak jer se tako u prvom prizoru Milena i Sandi upoznaju, u drugom već otvoreno flertaju, a u trećem ih nalazimo gole na kauču. Da je u pitanju dramska serija, sigurno bi kritizirali nerazrađenost radnje i prebrzo nizanje prizora, no s obzirom na to da je riječ o scenskoj adaptaciji veoma kompleksnog romana koja ionako traje tri i pol sata, možemo reći da je Martinić uspješno predočio ključne točke radnje. To je zapravo sve što ova predstava nudi – reprodukcija romana na sceni, bez svih onih detalja koji nam ostaju u sjećanju za vrijeme čitanja romana, ali koji bi nam ostali u sjećanju od same predstave, kao što je to Dori Ruždjak Podolski uspjelo u “Črnoj mati zemla”.

Foto: facebook.com/pg/hnk.hr/

U drugome dijelu predstave paralelno pratimo nastavak policijske istrage i Mileninu samostalnu potragu za odgovorima. Tada predstava postaje pravi krimić. Dok je u prvome dijelu predstave policijska istraga neuspješna i zapravo se u tom segmentu priče ništa ne događa, u drugome dijelu Bule (Krešimir Mikić) i Plančić (Luka Dragić) nailaze na korupciju u policiji te počinju sumnjati kome mogu vjerovati. Paralelno s njima Milena sama pronalazi odgovore na neka pitanja, a u radnju ulaze i likovi kriminalaca. Uz sve to, kroz nekoliko flashbackova vraćamo se u prošlost, u Sandijevo djetinjstvo, gdje upoznajemo romsku zajednicu. Odlično je da se taj dio romana predočio nakon što je Sandi pao u komu jer se on tako na sceni pojavljuje kao svojevrsni duh.

“Ciganin, ali najljepši” govori o pojedincima koji se nalaze na margini društva. Pritom promatramo nekoliko društvenih (mikro)sredina. U zatvorenim zajednicama kao što su Sabolšćak i Bukov Dol glavni su se junaci, Milena i Sandi, međusobno pronašli jer zapravo ne pripadaju ni jednima ni drugima. Inspektor Bule na margini je policijskog sustava koji je opterećen korupcijom s jedne te pritiskom medija i javnosti s druge strane. Nuzat se nalazi na margini ljudskog društva u globalu, on je odbačen, za njega nema mjesta ni u jednom društvu, iz svoje zemlje u kojoj je nepoželjan bježi u Europu u kojoj je također nepoželjan.

Zanimljivo je da su svi ti protagonisti pozitivci. U svojoj marginaliziranoj poziciji oni se pokušavaju boriti za ljubav, slobodu, pravdu, pristojan život, no dovedeni su u bezizlaznu situaciju u kojoj su jednostavno prisiljeni popustiti. Nuzatovo priznanje zločina koji nije učinio, Buletovo popuštanje pred iznuđivanjem priznanja, Sandijev posao s Hamarom i švercanje ljudi… Tako “Ciganin, ali najljepši” zapravo postavlja pitanje u kojoj smo mjeri krojači vlastite sudbine, koliko se možemo osloboditi okvira unutar kojih smo rođeni i koje nam društvo nameće.

Foto: facebook.com/pg/hnk.hr/

“Ciganin, ali najljepši” treća je režija Ivice Buljana kao ravnatelja Drame HNK u Zagrebu. Kao i prethodne dvije – “Vučjak” Miroslava Krleže i “Tri zime” Tene Štivičić – predstavu je postavio u duhu klasičnog dramskog kazališta. No u ovom je slučaju riječ o ziheraškom i nemaštovitom pristupu koji igra na brojnost ansambla predstave u kojem je čak 30 glumaca. Teško je ne usporediti ovu produkciju s predstavom “Visoška kronika” Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane u kojoj je Jernej Lorenci povijesni slovenski roman Ivana Tavčara postavio iznimno maštovito, zaigrano i uzbudljivo sa svega pet glumaca koji su tri sata i 45 minuta na sceni (premijera je bila tri tjedna nakon premijere “Ciganina”). I sam je Buljan režirao zanimljivije i hrabrije adaptacije romana, od “Garaže” Zdenka Mesarića u ZKM-u do “Elementarnih čestica” Michela Houellebecqa na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Kad sam spomenuo “Tri zime“, u toj predstavi glumci ulaze na scenu dok još traje prethodni prizor i ostaju kraće ili duže na sceni za vrijeme sljedećeg prizora, a na taj je način postignuta simbolična veza između nekoliko generacija jedne obitelji (u čijoj se obiteljskoj kući i odvija cijela predstava). U “Ciganinu” Buljan koristi slično rješenje, glumci se nalaze na sceni iako u tom prizoru ne sudjeluju kao protagonisti, već promatrači. Takvo rješenje sugerira kako u malim zajednicama poput Sabolšćaka svi sve znaju, tajne ne postoje i ništa se ne može sakriti, a sve što odstupa od uobičajenog pod neprekidnim je povećalom javnosti.

Jedna od boljih takvih scena je ona u kojoj kriminalist Taradi (Slavko Juraga) nakon razgovora s inspektorima dobacuje konobarici da stavi piće na njegov račun, ona nešto odgovara, za šankom stoji još nekoliko ljudi i sumnjivo gleda, onako kako to često vidimo u provincijskim barovima u američkim filmovima i serijama. Scena je dosta upečatljiva, djeluje veoma filmski te ostavlja dojam da bi se u tom kodu – filmski realizam – zapravo trebala igrati cijela predstava. Uostalom, i sama adaptacija djeluje kao da bi bila dobar polazišni okvir za scenarij televizijske serije, recimo s policijskom pričom u sadašnjosti iz koje radnja odlazi u prošlost i tako otkriva pojedine zaplete te gradi odnose između likova.

No za razliku od primjerice filmskog realizma Thomasa Ostermeiera, koji svaku pauzu, riječ, pogled i pokret izrežira do najmanjeg detalja, u “Ciganinu” ne igraju svi na isti način zbog čega oni koji su zapravo u traženom kodu ne dolaze do izražaja, dok ovi drugi strše i ne uklapaju se u cjelinu. Tako Nina Violić bježi u ekspresiju, pogotovo u drugome dijelu predstave kada prolazi kroz očaj i bijes zbog Sandijeve smrti, no kao da je sputana tim okvirom realizma te ne odlazi do kraja, iako vidimo da može više od toga, a znamo i da joj lik Milene to dopušta.

Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr

S druge strane, Krešimir Mikić je odličan kao rezignirani policajac, a s obzirom na njegovo bogato filmsko i televizijsko iskustvo, možda i najbolje igra traženi kod predstave. U takvoj glumi ne traži se jako izražena ekspresija, već nijanse. Mikić to odlično radi, no zbog drugih faktora (30 glumaca koji ne igraju svi na jednaki način, nedovoljno precizna i čvrsta režija koja bi ih usmjerila u istom smjeru i koja dozvoljava previše praznog hoda i različitih glumačkih pristupa), ne znam primjećuje li to prosječni gledatelj.

Najbolji u glumačkoj postavi je Luka Dragić, od toga kako je kod Buleta (a tako i kod gledatelja) odagnao sumnju u svoj integritet do toga kako je na kraju okrutno i zvjerski ucijenio Nuzata. Uostalom, on i Krešimir Mikić najbolje funkcioniraju na sceni te su izgradili najuvjerljiviji odnos. Filip Vidović odličan je kao Sandi, djeluje poput 20-godišnjaka bez da na sceni izgleda nezrelo ili zbunjeno. Igra samouvjereno, prizemljeno, što znači da je siguran u svoju ulogu, ne preglumljava niti pretjeruje. Među glumcima se ističu i Barbara Vicković kao Milenina šogorica, standardno dobra Ksenija Marinković koju doduše ne gledamo valjda ni 10 minuta, Siniša Popović kao kriminalac “dobrog namjera” te Alma Prica i Livio Badurina kao Sandijeva majka i njezin nevjenčani muž, prvenstveno zbog simpatija koje njihovi likovi izazivaju kod publike.

Najzanimljiviji i najbolji dio predstave je kraj prvoga dijela, kada uz electro-industrial verziju pjesme Ciganin sam, al najlepši preko scene prolazi ciganska povorka, a na sceni ostaje Sandi u bijeloj odjeći, na što se nadovezuje nadrealan prizor razgovora Sandija i Japice o smrti i zagrobnom životu (“Reči mi, Japica, si ti negda več vmrl?”), u kojem predstava najsnažnije dopire do gledatelja.

Foto: facebook.com/pg/hnk.hr/

Za scenografiju je Buljan ponovno angažirao Aleksandra Denića, zadnjih godina stalnog suradnika velikog njemačkog redatelja Franka Castorfa, poznatog po monumentalnim konstrukcijama specifičnog izgleda. Denić je u svom karakterističnom stilu na pokretnoj pozornici izgradio straćaru. Njezini cigleni zidovi i drvene grede trebali bi predstavljati ambijent međimurskih i romskih sela. Malo se igra oko straćare, s jedne je strane frizerski salon, s druge poljski wc, u nekom trenutku netko se penje po krovu ili viče s prozora, no uglavnom se igra na prostoru koji predstavlja i Milenin i Nuzatov dnevni boravak… Unutrašnjost straćare, koja zauzima većinu pozornice, koristi se samo da netko ode sa scene. Naravno, u Castorfovim predstavama interijeri preko videozidova također postaju mjesto radnje, zbog čega Denićeve višekatne konstrukcije i jesu takve kakve jesu.

U drugome dijelu predstave ta se konstrukcija presloži u prostor sličnog izgleda koji je istovremeno Milenina kuća, lokalna birtija, policijska postaja, Hamarovo sjedište i druge lokacije, a pokretna pozornica više se ne koristi. Mogli bismo to nazvati klasičnom scenografijom, ni po čemu originalnom ili maštovitom, no za ovakvu je predstavu zapravo bolja i prikladnija od one konstrukcije iz prvoga dijela koja u suštini ničime ne doprinosi radnji, i bez koje krajnji dojam ne bi bio nimalo drugačiji. To se Buljanu i Deniću dogodilo i s “Tri zime” u kojoj je u prvome dijelu predstave scena prenatrpana namještajem, dok je drugi dio pokazao da je par stolaca i stolova dovoljno za to što predstava traži. Kako scenografiju učiniti ne samo funkcionalnim, već esencijalnim dijelom predstave pokazuje nam naslov “Tko pjeva zlo ne misli” istog kazališta.

U konačnici “Ciganin, ali najljepši” djeluje kao nedorečena predstava koja je ostala na pola puta, u nijednom segmentu nije se otišlo do kraja. S njezinih tri i pol sata trajanja nismo dobili ništa, a da to ne možemo pročitati u romanu. Iako je riječ o adaptaciji romana, kazalište bi trebalo dati novi umjetnički život tom djelu, a ne služiti kao scenska reprodukcija napisanih riječi. To je uspjelo Dori Ruždjak Podolski s “Črnom mati zemlom”. Ta predstava je nešto za sebe, o čemu možemo govoriti i bez poveznice s romanom. Iz tog je kuta predstava “Ciganin, ali najljepši” korektan nadomjestak za roman onima koji ga nisu čitali, no sumnjam da je kod gledatelja uspjela izazvati emocije, suosjećanje ili oduševljenje kao što to uspijeva “Črna mati zemla”.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari