Istaknuto
18.09.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba i ove srijede donosi sedam novih domaćih i regionalnih singlova između kojih možete glasanjem odabrati favorita i nešto stranih preporuka.

12.09.2019.

Vrijeme čitanja: 15 minute Veliki argentinski pripovjedač Jorge Bucay za Ziher je govorio o svojoj kući bez satova, knjizi koja mu je promijenila život, emocijama i životu s tehologijom, a ispričao nam je i priču.

Intervju

Nataša Radušić (Cinkuši): “Mi živimo u društvu gdje je prošlost važnija od budućnosti”

23.12.2018. Ivan Košar
Vrijeme čitanja: 3 minute

Cinkuši su jedno od onih glazbenih imena domaće scene kojem nije potrebno posebno predstavljanje. Ovaj neponovljivi sastav djeluje već dvadesetak godina i broji mnogobrojnu publiku van granica Lijepe Naše.

Uoči koncerta u Močvari 28. prosinca koji organizira Vrelo Zvuka, uspio sam izvući neke informacije vezane uz Cinkuše i njihove navike i planove. Nataša Radušić koja je odgovorna za zvukove mandoline uzela je tu odgovornost za odgovaranje na nekoliko pitanja.


Škropec, sportski ili pol-pol? Koji gemišt je najbolji po vama za koje prilike?

Nataša: Ortodoksni sportaši ne bi trebali piti alkoholna pića, a omjer vina i vode ovise  o hrani, raspoloženju, prilici, vrsti i kakvoći vina, a ponajviše o baždarenosti pilca što se ispijenih količina tiče.

Kakve su reakcije publike na novi album u županijama koje ne razumiju sjeverni dijalekt? Slušaju li se uopće Cinkuši ne računajući Zagreb južnije od Žumberačke gora i Turopolja?

Nataša: Iz našeg iskustva slušača ima diljem Lijepe naše i šire. Nizozemska, Belgija, Italija, Švicarska, Njemačka, Češka, Malta, Mađarska, Poljska, Austrija, Slovenija, SAD, Srbija, BiH. U tim smo zemljama svirali i popevali za domicilnu publiku –  ne za naše gastarbajtere. I bili smo odlično prihvaćeni. Kažu da se naša mjuza više osjeća nego misli i razumijeva, pa je samim time na neki način univerzalna. Bazirana je na energiji, atmosferi, dinamici, mislim da žmičemo ono najbazičnije iz tog medija. Trud, znoj i autentičnost, također se prepoznaju bez obzira na poznavanje dijalekta ili jezika.

Zašto se od Duha Svetoga krava penjala na orah dugih osam godina?

Nataša: Ako ste ikad buljili u kravu iz neposredne blizine, primijetili ste da joj anatomska građa ne dozvoljava hitro penjanje uz drvo i da nimalo nije slična vjeverici. Iz tog razloga trebalo joj je osam godina.

Postoji li volja i želja za novim live albumom Cinkuša?

Nataša: Da.

Kod koga u vitrini su staklene statuete Porina za “Krava na orehu” i “Špiritus Sanctus”?

Nataša: Prvi Porin živi u drvenoj vitrini u “Krčecu” birtiji u Gornjem Vrapču između fotke Stjepana Radića i Raspela, a drugi smo dali našem dragom violinistu Igiju.

Vaš nepresušan izvor inspiracije je Petrica Kerempuh. Koliko je sličnosti u Hrvatskom društvu danas i u periodu događanja spomenute zbirke pjesama?

Nataša: Krležine Balade Petrice Kerempuha obuhvaćaju višestoljetnu povijest ovih prostora. Mi živimo u društvu gdje je prošlost važnija od budućnosti. Stari Latini bi rekli: Historia est magistra vitae.

Koliko je danas u ovo moderno glazbeno vrijeme presudan talent? Ili se glazba mehanizirala?

Nataša: Talent je bitan, drugo je pitanje popularizacija talenta za što je isto tako bitan talent.

Koliko je potrebno ili nije danas imati školskog znanja o glazbi? Teta Liza s kojom ste surađivali nije imala, a opet bila je sjajna umjetnica?

Nataša: Josip Broz Tito izjavio je: “Znanje je moć”. Mate Mišo Kovač ima „životnu školu“. Za uspješnost u svakom poslu bitno je obrazovanje, rad, talent, trenutak, sreća, a ima nešto i u horoskopu. Teta Liza je međimursku popevku imala nekako u svakoj stanici, ona je iznimka, a ne pravilo. Glazba nekako nađe svoj put kroz ljude, nema tu nekog pravila.

Kolika je doza ovog amerikaniziranog konzumerizam u doba Božića kod vas? Koji je najdraži poklon ispod bora iz djetinjstva?

Nataša: Konzumerizam je danas nažalost sveprisutan. “Djetinjstvo moje bilo je teško” (France Bevc iz „Dječak sa Sutle“)

Ima li nešto što se ne zna o vama? Neka bendovska tajna, neugodnosti, fobije, neki sumnjivi fetiši i slično.

Nataša: “Postoje tajne što ne odaju se svima…” (Arsen Dedić)

Nastupate pod projektom Vrelo zvuka. Autohtona hrvatska glazba stavljena je na margine radio izvođenja, promocije pa i samog zanimanja. Kolika je potreba za novim i malo većim takvim projektima u Hrvatskoj?

Nataša: Međimurska popevka ove je godine upisana u UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine. U stvaralaštvu Cinkuša snažno je prisutan aspekt narodne glazbe. Nažalost, neke se vrijednosti više cijene izvan granica naše domovine. Gotovo sve što dobije šire zanimanje kod nas, brzo se ukiseli. Definitivno je smiješno kako se ignorira i marginalizira stvarna autohtonost, a promovira kič i ‘prst u uho’ melos. Kad pogledamo oko sebe i upalimo TV, ništa čudno.

Bliži se Nova godina. Hoćete li svirati negdje na nekom dočeku?

Nataša: Novu Godinu ne dočekujmo s prevelikom dozom radosti, jer nas podsjeća na starenje naših tjelesa. Što se tiče svirke nitko nas nije angažirao. Valjda smo preskupi?

Kakvi su planovi za Cinkuše u 2019. godini? Imate li dogovorene svirke?

Nataša: Za sada imamo dogovorenih par koncerata, radimo glazbu za film, te pripremamo jedan vrhunski glazbeno scenski spektakl.

Godinu dana ranije i skoro na isti dan svirate na identičnom mjestu. Što će Cinkuši ponuditi 28.12. u Močvari?

Nataša: Sve potpuno različito! 🙂 Pošto se naša glazbena družina uvijek bavila duhovnošću, odlučismo se materijalizirati za vrijeme Došašća u klubu Močvara, između gregorijanskog i julijanskog računanja vremena Kristova porođenja.  To će biti tzv. MEĐUBOŽIĆNI KONCERT.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

(Visited 251 times, 2 visits today)

Komentari