novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Čovjek u primordijalnim vodama Petra Popijača

Foto: Petar Popijač
Vrijeme čitanja: 6 minute

Uvijek sam smatrala da jutra nisu vrijeme za rastvaranje umova i promatranje njihovih jezgri i koštica, večeri su te koje, podmazane tekućinama, nude mogućnosti filozofskih promišljanja. Ali eto, jutro je, oblačan dan, vlažan i topao zrak miriši na kišu. Tako sada i ja sjedim s još jednim smeđetekućim imperativom i čekam Petra Popijača da mu pročačkam koštice mozga uoči izložbe, koja će se održati u Kambi 25. svibnja.

Marijanska brazda u isto vrijeme rastvara svoje grlo prema vreloj jezgri zemljine unutrašnjosti 400 kilometara od obale u Tihom oceanu, 10,994 metara u dubinu. S druge strane, prema (uvjetno rečenome) gore, najdalji nama poznati objekt, galaksija GN-z11 šalje kroz 13.4 milijardi svjetlosnih godina slike svoje prošlosti. Između nas i svega ostalog tanki omotač plinova. Lokacijski nedefinirano, rotacijski kontinuirano, a uporišno? Nepostojeće.

Upravo oko dotičnog se vrti (ili bolje rečeno, ne vrti, već opstoji u relacijski nedefiniranom) Petrova instalacija Skulpture u neutralnoj plovnosti koja je nastala u sklopu doktorskog istraživanja i koja integrira širok spektar misaonih sklopova i promišljanja o relacijama prostora i prostornih jedinica, mikro-mi u odnosu na makro-sve-ostalo. Petar je došetao, sav smiren i spreman za rečenične pijuke i lopate, izjasnivši se da je spavao sat vremena prošle noći. Nije loše, s obzirom na to da izgleda bolje od mene, a ja sam odvalila standardnih osam. Ostala je otvorena kanta boje na kupoli ponad grada pa se nadamo da neće pasti kiša i preliti ju, šaroliku i gustu, tamo gdje se ne bi smjelo ništa proliti.

Koja je, za početak, jezgra koncepta rada kojeg ćeš izlagati u Kambi ovoga petka?

Išao sam za time da napravim drugačiju okolinu za proces rada, da promijenim uvjete u kojima nastaje modelirana skulpturalna forma. Maknuo sam ključan element, a to je podloga, i na taj sam način probao istražiti kako se mijenja karakter kiparske forme. Kako raditi bez podloge i dati formi oblikovnost koju želim, a da se forma ne uruši pod svojom težinom.

Kipare tijekom akademskog školovanja uče da sve modelirane skulpture počinju od konstrukcije i da je ona najbitniji dio skulpture. Je li ti bilo teško, kao kiparu, odvojiti formu od fiksne podloge?

Pa upravo me ovo istraživanje navelo da bolje istražim statiku kao takvu, da bih ju mogao dalje mijenjati u postavu i daljnjem istraživanju. Napravio sam presjek povijesti statike u skulpturi, od prvih brončanih odljeva pa sve do danas te načine na koje fizika materije s kojom radimo mijenja i način na koji se izražavamo u njoj i pruža nove likovne mogućnosti za eksperimentiranje, igru i za likovni izraz. Istraživao sam brojne umjetničke pothvate i konkretno modelirana forma u stanju neutralne plovnosti, u tekućem mediju, do sada još nije bila napravljena, vjerojatno je ovo prvo takvo istraživanje u svijetu.

Foto: Petar Popijač

U svojem si radu razvio specifičnu metodologiju rada, koja se razlikuje u različitim uvjetima. Tako imaš jednu cjelinu koja nastaje u prirodnim uvjetima, a drugu koja nastaje u uvjetima radionice. Na koji si način formulirao metodu?

Prvo sam odlučio da želim raditi skulpturu u bestežinskom stanju i krenuo od vizije da modeliram u svemiru i da mi se skulptura ne ruši. Time sam došao do razmišljanja o realizaciji ideje i eliminacije statike te se kao materijal za oblikovanje nametnuo polimerni dvokomponentni epoksi, koji je podatan kao glina, a pod vodom otvrdne i zadržava formu. Našao sam firmu, Polymeric Systems Inc. iz SAD-a, koja to proizvodi za široku primjenu, u raznim varijantama, između ostalog i onu koja je lakša od vode. Kontaktirao sam ih i predložio im da proizvedu materijal koji bi bio jednako težak kao morska voda, tako da mogu modelirati i biti izvan doticaja s fiksnim uporištem. Jer to je ključni moment kojeg sam htio izbjeći, doticaj s fiksom podlogom, ne samo skulpture nego i sebe samog. Nakon što sam napravio par proba u ateljeu, s materijalima koje su Polymeric Systems dizajnirali, išao sam korak dalje, kontaktirao ronilački savez i njima se svidjela ideja. Preporučili su mi klub na Braču te sam isprobao ideju u pravim uvjetima i uspjelo je.

Je li ti to bio prvi susret s ronjenjem?

Da, da. Položio sam ronilački ispit i svladao tehnologiju opreme da bih mogao balansirati pod vodom. Ali stvarno, prvi put susret s podvodnim svijetom je iskustvo kao da vidiš prethistorijsku džunglu. Baš su zbog okoline skulpture počele uzimati krakate forme, koje su ličile na hobotnice ili koralje. Teško je izbjeći prirodnu formu kad se radi s amorfnim materijalom kojeg možeš modelirati.

Postoji nekoliko primjera skulptura odnesenih na Međunarodnu svemirsku postaju, primjerice Field of Sky Katie Paterson iz 2012. ili skulpture Eyada Gevera iz 2017. printane 3D printerom na stanici. Zanimljivo mi je što su sve dotične skulpture na ovaj ili onaj način organičke forme. Misliš li da bestežinsko stanje na neki način diktira oblikovnost koja je organička?

Svakako. To bi se nazvalo antigravitoprizmičnim karakterom forme. Gravitoprizmično je, na primjer, drvo, koje raste u skladu s gravitacijom, i njegov oblik proizlazi iz sile koja ga vuče i stabilizira u jednoj točci. Antigravitoprizmično je sve što proizlazi iz odsustva gravitacije, a to bi mogla biti neka radiolarijska obličja u moru, najstariji oblici života, jer oni se također nalaze u stanju neutralne plovnosti pa njihova forma nastaje odsustvom oslonca.

Na neki se način time onda referiraš na primordijalne vode kaosa, u kojima je nastao život.

To je teoretski dio istraživanja gdje uspoređujem mitološki svjetonazor, ideje o postanku kozmosa i apsolutnoj točci, sa suvremenim kozmološkim modelom univerzuma, kroz dvije cjeline Čovjek u kozmosu i Kozmos u čovjeku. Mitološke slike određuju i zamišljaju os svijeta, a standardni model, s druge strane, nema potvrđenu lokaciju koja bi definirala inertnu poziciju kao referencu za apsolutnu orijentaciju. Sve točke koje inače definiramo su u odnosu na neku širu ili dalju referencu. To pitanje kraja, ne vremenskog, nego prostornog, granice svemira, je dihotomija, koliko je zamisliš, toliko je pomakneš dalje, a onda opet možda ima nešto dalje.

Foto: Petar Popijač

Suvremena fizika povezuje prostor i vrijeme u jedan koncept, tzv. prostorvrijeme. Jesi li vremenski aspekt na neki način uklopio u koncept?

Pokušao sam, ali to je opet već puno zahtjevnije. Za sada sam se, u doktorskom istraživanju, više orijentirao na prostorni koncept, a vrijeme se pojavljuje kao pokret skulpture u nedefiniranom, ili relativno definiranom prostoru.

Prostor se često definira apstraktnim ili matematičkim konceptima, ali je zapravo višeznačan te se, u širem shvaćanju, bazira na kulturološkim značajkama koje mu ljudi daju. Očituje li se taj kulturološki aspekt u tvom radu?

Pa da, uvijek se radi o tome što mi mislimo da jest, i onome što zapravo jest. A dosta je toga što vidimo pitanje duha vremena, percepcija prostora, vremena, čovjeka i svog njegovog stvaralaštva se uvijek mijenja. Sve se može prozvati istinom, a sve je podložno interpretaciji. I gdje je sad tu kiparstvo? Ja oblikujem materiju i smještam je negdje u prostor, ali lokacija na kojoj se skulptura nalazila prije jednu sekundu ostala je negdje iza nas. Zamišljao sam što bi bilo kada bi jedna točka u univerzumu bila potpuno statična, kakva bi ona bila i bi li uopće više bila materija kakvu znamo. Ima jedna istočnjačka izreka, mislim da ju je Lao Tzu rekao: Ostani miran, budi na mjestu i otkrit ćeš tajne beskonačnosti.

Principi meditativnih stanja počivaju na svojevrsnoj statičnosti tijela i mirovanju. Nekako mi se čini da se zaronima u dubinu može ući u svijet tišine, koji stvara meditativno okruženje, gdje nestaje i prostor i vrijeme.

E, to je zapravo dojam koji čovjek može sresti u podmorju. To se dogodi kada čovjek svlada neutralnu plovnost, što je onda najsličnije bestežinskom stanju. Tišina pod vodom je kao da si ušao u neki drugi kozmos, u vode kaosa, u bezdan, u nedogled plavetnila.

Možda u samog sebe isto?

Da, definitivno, sve te to vraća u sebe samog. Na primjer, kada astronauti opisuju fizičku senzaciju bestežinskog stanja dok se kreću stanicom, kažu da imaju osjećaj da se prostor kreće oko njih, a da su oni ti koji se ne kreću. Ali u principu, u radu i doktorskoj disertaciji radim cjelinu i pogled različitih svjetonazora iz različitih razdoblja koje povezujem s kiparstvom, koje se također mijenjalo kako se mijenjala ljudska percepcija i ono puno govori o čovjekovom životu na svijetu i duhu vremena, a na kraju krajeva i o meni samome.

Šireći opsežnost ljudske spoznaje i razvitkom tehnoloških cincilatora trenutačno neznanih nazivnika, horizonti saznanja širit će se dalje, no uvjeti tamnog ništavila i posvemašnje stranosti, u kojoj se tijela urušavaju sama u sebe, a tišina vlada vakuumom ostat će bezreferentni ponori u kojima tek pokoji bljesak dodirne hladnu kožu optočenu gumom.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari