Dokukutak – The Jinx: Stvarnost strašnija od horora
Unazad nekoliko godina dokumentarni filmovi postaju sve popularniji, od 2004. godine i Mooreovog Fahrenheita 9/11 preko Citizenfoura do Oppenheimerovog dokumentarca Act of Killing. Ono što je zanimljivo je da su dokumentarni filmovi i serije bazirani na policijskim istraživanjima i neriješenim ubojstvima isprva bili dio loših produkcija i još gorih kanala na kojima su emitirani. Godine 2004. izlazi Death on the Staircase (Soupçons) Jean-Xaviera de Lestradea (već se bavio sličnom tematikom na Un coupable idéal, za koji je dobio Oscara za najbolji dokumentarni film), mini-serija u trajanju od šest sati koja se bavi suđenjem Michaelu Petersonu, osuđenom za ubojstvo supruge. Godinu ranije, Andrew Jarecki (redatelj Jinxa) radi Capturing the Friedmans (2003) –na prvi pogled dokumentaran film o sasvim normalnoj židovskoj obitelji čiji se život potpuno izokrene kada otac i sin budu optuženi za šokantne zločine. Zajedno s Deliver Us from Evil (2014) i sličnim holivudskim filmovima, žanr postaje sve popularniji te sve više nerazriješenih zločina postaje temom dokumentarista. Slična je stvar s popularnim prošlogodišnjim podcastom Sarah Koenig „Serial“ koji je istraživao slučaj Adnana Syeda, uhićenog i optuženog 2000. godine zbog ubojstva bivše cure Hae Min Lee.
Jinx (2015), dokumentarna mini-serija, nastao je prvenstveno zbog All Good Things (2010)– filma Andrew Jareckija s Ryanom Goslingom i Kirsten Dunst u glavnim ulogama čija je radnja upravo inspirirana nestankom Kathleen Durst, supruge Roberta Dursta. Nakon što je pogledao film, Robert Durst nazvao je redatelja kako bi mu ispričao svoju stranu priče. Durst je dopustio Jareckiju pristup u svoj privatan život i mnoštvu materijala za dokumentarni film iz čega se rodila ideja za Jinx. Tijekom pet godina koliko je bilo potrebno da snime Jinx, Jarecki i njegova ekipa intervjuirali su nekolicinu ljudi povezanih s Durstovim životom i zločinima za koje ga se sumnjiči te skupili mnoštvo materijala, previše za cjelovečernji dokumentarni film.
Dvadeset sati detaljnih intervjua s Robertom Durstom temelj su ovog dokumentarnog serijala, no Durst se ne pojavljuje do samog kraja prve epizode. Sve počinje u Galvestonu, gradiću savezne države Texas. Tamo je 2001. ubijen i raskomadan Morris Black. U jednoj od uvodnih scena detektiv Gary Jones prisjeća se kako je morao gurnuti ruku kroz grlo bezglavog torza da bi izvadio osakaćeni dio tijela iz zaljeva. Podsjetimo se, Andrew Jarecki majstor je ovakvog tipa filma i daje nam samo maleni djelić informacija te nas time drži prikovane za sjedalo. Jarecki nam otkriva informaciju po informaciju, svaku u svoje vrijeme, kako bi gledatelj sam donosio zaključke tijekom gledanja. Policiju tragovi dovode do Roberta Dursta zamaskiranog u stariju nijemu ženu, samo da bi saznali da je on glavni osumnjičenik za nekoliko zločina – mahom ubojstava.
Uvodna špica sadrži montažu scena rekonstrukcija i stvarnih slika iz života obitelji Durst, što uz pozadinsku pjesmu (Eels – Fresh Blood) neodoljivo podsjeća na True Detective.
Jinx ne brza. Postepeno se spajaju točke i postupno se razrješavaju zamršene zagonetke. Serijal se sastoji od mnoštva intervjua s odvjetnicima, policijom, obiteljima i prijateljima ubijenih, Durstovom obitelji (donekle, naime dobar dio njih nije želio biti intervjuiran; Douglas, mlađi brat, boji se Roberta), novinarima i naravno, samim Robertom Durstom. Također, koristi se dokumentaristički postupak rekonstrukcije (fantastično odrađen, često emotivan, morbidan i krvav), glazba, otkrivanje informacija sloj po sloj te još nekoliko metoda koje su inače usko povezane s igranim filmova ili TV serijama. Iako specifičan i drugačiji pristup žanru, i više nego funkcionira.
Dokumentarni serijal HBO-a u nebrojeno je mnogo trenutaka strašniji od fikcije, no zbog Jareckijevog ‘showman’ pristupa filmu ponekad se stvara osjećaj nelagode. Prikazane su obitelji ubijenih u patnji i tuzi, no na trenutke djeluju iskorišteno. Na kraju krajeva, svrsishodno HBO-u poslužilo je i to što je Robert Durst (sukladno novim dokazima nađenim u nastanku serijala) uhićen dan prije izlaska finalne epizode serijala.
Za sve one koji serijal nisu pogledali – u nastavku će biti otkriveni neki od ključnih događaja serijala. Iako se osjećam čudno što ovo navodim za djelo dokumentarnog karaktera, a i cjelokupnu priču možete pronaći u novinskim člancima pa čak i Wikipediji – Jinx vas prikuje za ekran odličnom režijom s takvom lakoćom da bi bila šteta lišiti vas iščekivanja i napetosti.
Zbog pojedinosti o Robertovom životu, on nam se često zna učiniti i simpatičnim. Premda se serijal, odnosno redatelj, trudi biti objektivan i ne zaključivati prerano – gledatelj okrivljuje Roberta od samog početka. Taj zaključak se poljulja u nekoliko navrata, prvenstveno zahvaljujući Durstovim logičnim i ponekad smiješnim odgovorima. U jednom momentu policajac iz Galvestona priča o raskomadanom tijelu Morrisa Blacka, spakiranom u vreće za smeće. Slijedi Jareckijevo pitanje Durstu je li namjerno obrijao obrve skupa s glavom kada je pobjegao, na što Robert odgovara „kako si možeš slučajno obrijati obrve?“. Upravo ta logika s kojom Robert odgovara na pitanja ga na neki čudan način povezuje s gledateljem pa vam Durst u određenim segmentima serijala djeluje iskren – čak i kada ste sigurni da laže. U jednom trenutku izgleda vjerodostojno, dok u drugom djeluje kao hladnokrvni sociopat.
Kada dokumentarac postane dio same priče i Jarecki dođe do novog dokaza, on i njegova ekipa suočeni su s dilemom: predati to policiji ili pokazati Durstu na intervjuu i zabilježiti njegovu reakciju. Zadnja se epizoda bavi upravo odlukom na koji način pristupiti Durstu s novopronađenim dokazom. Specifična je po tome što je gledatelj nakon pet epizoda toliko povezan s ljudima u priči da se nalazi u tjeskobnoj situaciji redatelja koji i sam priznaje kako mu se Durst sviđa. Bilo kako bilo, sam je kraj izrazito emocionalan na svoj specifičan način.
Također, postoji nešto izrečeno od strane odvjetnika Roberta Dursta (koji ga je oslobodio optužbi) što govori o sistemu (prvenstveno američkom, a onda i šire) koji je dopustio ovu nevjerojatnu priču: „Postoje ljudi koji završe u zatvoru, a ne bi tamo trebali biti. Isto tako, postoje i ljudi koji izbjegnu odgovornost za zločin zato što uspiju smisliti učinkovitu obranu. Mislim li da je to u redu? Naravno da to nije u redu, ali u kapitalističkom smo sistemu i ljudi koji dobro zarađuju mogu si priuštiti Cadillaca, a oni koji ne zarađuju toliko, kupe rabljen auto.“
Jarecki nas na zanimljiv način upoznaje s činjenicama slučaja, istražuje sve strane priče, drži određenu objektivnost i koristi brojne dramaturške trikove kako bi zadržao gledatelja u iščekivanju i neizvjesnosti. S vremena na vrijeme podsjeća na Errola Morrisa i njegov ‘showbiz’ karakter, te ga to ponekad čini odbojnim no Jinx je zabavan, morbidan i prije svega – užasno zanimljiv serijal.
