Dropkick Murphys na Šalati: Prljavo, glasno i bez predaha
Postoje koncerti na kojima se bendovi moraju iznova dokazivati, opravdavati vlastite mitologije ili grčevito hvatati korak s novim trendovima. A postoje i oni na kojima već nakon prvih nekoliko taktova postane jasno da dokazivanje odavno više nije potrebno. Takav je bio i koncert u ponedjeljak navečer na zagrebačkoj Šalati. Dropkick Murphys su se vratili pred vjernu i energijom nabijenu zagrebačku publiku. U nešto više od sat i pol su odradili koncert koji nije imao ni sekunde praznog hoda. Terasa iznad grada još je jednom profunkcionirala kao kotao čiste rock’n’roll energije – sirov i bez kalkulacija.
Večer je otvorio irski An Slua, koji je točno u osam sati navečer zauzeo pozornicu i zagrijao prve redove poštenim, direktnim zvukom sirovog punk rocka. An Slua je dao čvrst uvod bez lažnog poliranja, a prostor se počeo lijepo popunjavati već tijekom njihovog nastupa. U zraku se osjetila prepoznatljiva, elektrizirajuća napetost koja najavljuje što slijedi. Do trenutka kada su se svjetla ugasila točno u devet sati, Šalata je bila spremna za eksploziju.
I to se i dogodilo. Bez suvišnih uvoda, bez teatarske mistifikacije ili jeftine pirotehnike, bostonski radnički sinovi su istrčali pred publiku kao bend koji dobro zna da masa nije došla gledati estradni spektakl, nego pošteni rock koncert. Na samom su početku udarili u glavu, a kao druga pjesma večeri odjeknuo je himnični favorit The Boys Are Back. Rečenica, isto tako, nije zvučala kao izlizana fraza s majice, nego kao najtočniji opis onoga što se u toj sekundi dogodilo na terenu.
Punk koji odbija ostarjeti u sterilnom svijetu
Za punk se u kritičarskim krugovima i salonskim raspravama desetljećima ponavlja kako je mrtav, potrošen i zarobljen u davnoj eri, lišen nekadašnje društvene težine. Dropkick Murphys su na Šalati – još jednom – pokazali koliko je tvrdnja promašena kada iza nje stoje pravi ljudi. Koncert je bio prljav, glasan, sirov i na trenutke gotovo nerazumljivo zgusnut u buci zajedničkog pjevanja. Onakav kakav pravi punk koncert i mora biti. Nije tu bilo sterilne studijske preciznosti niti pokušaja da se bilo što ispegla. Sve je bilo podređeno energiji, radničkom zajedništvu i iskonskom osjećaju da bend i publika dišu kao jedno. Punk nije žanr koji živi od muzejske nostalgije, nego od ljudi koji ga u ovom trenutku proživljavaju. A njih na Šalati očito nije nedostajalo.
Setlista je bez napora držala ritam od početka do kraja. Nije bilo padova, oscilacija ni nepotrebnog razvlačenja između pjesama. Bend je prašio brzo, samouvjereno i s lakoćom kakvu posjeduju samo sastavi koji iza sebe imaju desetljeća neprekidnih turneja i stotine prolijenih litara znoja na daskama koje život znače. Već uz Who’ll Stand With Us bilo je jasno da drže publiku u šaci, a potpuni kaos uslijedio je uz Johnny, I Hardly Knew Ya, tradicionalnu irsku pjesmu koju su Murphysi pretvorili u vlastiti zaštitni znak.
Naravno, kod Dropkick Murphysa politička i socijalna nota nikada nije bila naknadno zalijepljeni ukras. Jasno su izrazili i svoj stav protiv mržnje, podjela i nepravde, uz nepokolebljivo veličanje radničke klase i solidarnosti. No, uz svu tu beskompromisnost, bend je pokazao i toplu ljudsku stranu – poput trenutka kada je pjevač Ken Casey obznanio da gitarist James Lynch slavi rođendan pa je Šalata na trenutak postala najveća rođendanska fešta u gradu.
Posveta Shaneu MacGowanu i pivska oluja
Svakako treba izdvojiti i trenutak kada su Dropkick Murphys iznenadili i po prvi put na turneji odsvirali klasik Dirty Old Town. Svaki ozbiljniji poznavatelj rock povijesti zna da je riječ o bezvremenoj obradi koju su proslavili The Pogues. Izvedba na Šalati bila je dostojanstven i bučan naklon Shaneu MacGowanu i nasljeđu bez kojeg ni Murphysi ne bi postojali u obliku u kojem ih znamo. Zagrebačka je publika to prepoznala od prvog akorda, odrađujući refren umjesto benda.
Uslijedio je još jedan emocionalni udarac uz Rose Tattoo, jednu od najljepših i najintenzivnijih pjesama u njihovu katalogu. Pivske čaše letjele su u visokim lukovima prema nebu, među masom se mogla vidjeti i pokoja irska zastava, a spoj melankolične melodije i žestoke podloge donio je kratki predah od divljeg ritma. Službeni dio priveden je kraju s antologijskom I’m Shipping Up to Boston. Prepoznatljivi motiv ponovno je dokazao zašto je ta pjesma postala njihov globalni identitetski kod – cijela Šalata skakala je u istom ritmu.
Kada je utihnula distorzija i kada su se popalila bijela reflektorska svjetla, na Šalati je ostao miris prolivenog piva, znoja i ozarena lica nekoliko tisuća ljudi. Dropkick Murphys nisu trebali impresivnu scenografiju, videozidove ni laserske efekte. Njihovo jedino oružje ostaju pjesme, karizma i iskrena energija koju prenose bez ostatka. Sat i pol proglasio je pobjedu nad svakodnevicom – ostavljajući publiku s najboljim mogućim osjećajem da su prisustvovali vrhunskom punk-rock obredu koji vas podsjeti zašto uopće volite živu glazbu.
