Istaknuto
11.12.2019.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta U mjesecu blagdana i izbora, ovih sedam singlova i ove srijede traži vašu pažnju i vaš glas za onaj/one koji najviše zapnu za uho.

10.12.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Kao lijeni i neuredni korisnik Interneta, nimalo ažuran u pružanju potpore onima koji stvaraju njegov sadržaj, nisam puno očekivala od ovog popisa. No on ipak govori nešto o meni.

Intervju

ESC Life: “Bendovi trebaju ići van na turneje jer im je to najbolja škola”

03.02.2019. Helena KezerićFoto: Lep Vidmar
Vrijeme čitanja: 13 minute

Posebno se veselim intervjuima uživo, tako sam se poprilično uzbuđena u subotu poslijepodne uputila prema Godotu u nadi da neću kasniti. Tko rano rani, dvije sreće grabi – Nara je već sjedio za stolom. Pomalo zbunjeno prišla sam stolu jer mi Elvis nije točno rekao tko sve dolazi. Naručili smo piće za mladiće i započeli ćaskanje o starim filmovima iz šezdesetih.

U pola razgovora ulazi Elvis, zauzima svoje mjesto pod suncem i daje mi zeleno svjetlo za početak intervjua.

Jedno pitanje za one koji nisu upoznati s vašim počecima. Kad je ESC Life započeo sa svirkama i čija ideja je bila da se osnuje bend?

Nara: Koja je to bila godina?

Elvis: To nikad ne znam.

Nara: Mislim da je to bilo 2013. Da, točno te godine jer je to trebao biti paralelni projekt, kao nešto sa strane što smo sva trojica – Ante, Elvis i ja, uvijek htjeli imati sa strane. Kao neki neobavezni pop punk bend tipa Thermals. Nešto vrlo jednostavno i bazično, tri akorda, nešto za sebe, ali nikad se nismo stigli baviti time jer smo imali svatko svoj primarni bend.

Elvis: I stilski potpuno drugačiji.

Nara: Onda je taj projekt pojeo sve naše bendove, igrom slučajeva su se svi poraspadali, jedino je ovo preživjelo.

Elvis: Jedno od većih dostignuća je to što je ovaj bend uspio pojesti St!llness koji je bio velik bend. Mislim, nije, ali je bio u usporedbi…

Nara: Bio je jači bend, imali su tri albuma iza sebe. (ozarena lica odjednom poviče) Evo ga!

(Andro na vratima, nije siguran treba li ih gurati ili vući)

Nara: Vuci vuci, i ja sam gurao. Jel’ da je čudno? (smijeh)

(Srdačno se pozdravljamo i izmjenjujemo ručne pozdrave. Zagužvalo se pred kraj smjene, Andro opisuje kako je proveo zadnje sate na poslu.)

Nara: I onda smo u bircu našli Sanjina. Slučajno. Pimpao ga je njegov tadašnji gitarist. Mi smo htjeli nekog drugog, nećemo sad spomenuti koga. Njegov kolega iz benda Branimir koji je inače ton majstor je rekao da ne uzimamo tog lika jer ga je on miksao i jer grozno zvuči uživo. Rekao je: ”Evo vam Sanjin.”, koji je sjedio tada pored njega i pio pivo. Mislim da su obojica bili pijani.

(smijeh)

Rekao je da uzmemo njega jer je on bolji bubnjar. Tako je nastao bend.

Sjećate li se svoje prve svirke? Gdje ste prvo nastupali?

Nara: Attack na tulumu od Potliste budući da je još Ante tada pisao za Potlistu…

(konobar donosi cuge, čaše zveckaju, miješaju se šećeri u kave, toče se eliksiri mladosti)

Dosta dobar klub za prvu svirku.

Nara: Zapravo jako dobar klub za prvu svirku. Attack je dobar za svaki koncert.

Attack ima tu neku atmosferu koju nemaju drugi klubovi. Svirke su tamo prljave, publika je blizu bendu, meni je to super.

Andro: Svaki put kad netko kaže Attack, ja se uvijek sjetim starog Attacka.

Nara: Aha, onaj ispod Močvare.

Nisam nikad bila u starom Attacku.

Andro: Podrum od Močvare je bio stari Attack. Bio je sjajan, ne za bilo koga. Baš tvrdo, tvrdo.

Nara: U starom Attacku smo se Andro i ja sreli prvi put ne znajući da ćemo svirati zajedno nakon 15 godina.

Andro: Prvi koncert ikad smo svirali bili Plan B, Abrakadabra i Polja Lavande.

Nara: I Masne Liggnje!

Koji lineup!

Andro: Da, da. Petnaest kuna na vratima.

Nara: Imao sam taj plakat.

Andro: I ja ga imam još uvijek. Da, to je bio stari Attack. Bio je malo neuredniji. Nije bilo zahoda recimo.

Čekaj, do kad je bio Attack tamo?

Andro: Ne sjećam se točno, tada sam negdje tek krenuo van kad su krenule sve te svirke.

Nara: Kratko je tamo postojao. Nije dugo tamo bio. Do negdje 2003. uvrh glave.

Super priča za upoznavanje.

Nara: To je baš bila sudbina. Prvi put smo se vozili u autu na turneji i spomenuli nešto i on je rekao: ”Da, da tada sam ja svirao u Planu B.” And then it hit me! Nama, Poljima Lavande je to bio prvi gig također.

(U pozadini netko glasno izusti: Daj ne seri! – što je ispalo vrlo prikladno)

Andro: Da, samo kaj ste vi bili dobri. Vi ste bili starija ekipa.

Elvis: Prvi ikad?

Nara: Da, mi smo bili prog math rock ansambl, a njih je bilo jako teško svrstati u išta. Neki Emo core.

Andro: Mi smo bili, kako je to rekao jedan dečko, miješanje pizde materine s pizdom materinom (smijeh). Tri klinca koji slušaju dost’ underground žestoke muzike i žele zvučati k’o neki bendovi koje slušaju, ali nemaju tehniku ni skill. Ja sam to poslije gledao doma na kameri i niš mi nije jasno i mislio sam da je kamera sranje. Kakav je ovo snimak?

Nara: Meni je bilo super jer su nastupali s uvjerenjem, sa stavom. On je izgledao kao da ga je netko polio kantom vode koliko se dao u svirku, a raštiman.

Andro: Drugi dan nas Sinke iz Zaboka pita: “Raštimano je vaša furka ili je to bilo slučajno?”. Mi njemu kažemo: “Kak misliš raštimano?”

(smijeh)

Kad su došle kadrovske promjene kod vas u bendu?

Nara: Kadrovske promjene su došle prije druge turneje.

Elvis: Baš prije druge turneje koju Sanjin nije mogao odraditi pa se uslijed toga dogodila promjena. Zapravo je Andro tu uletio kao neku substitute i onda je poslije još neko vrijeme Sanjin svirao pa je sve manje imao vremena jer je stalno negdje putovao.

Nara: A da se ne lažemo, mi smo cijelo vrijeme zapravo htjeli svirati s Androm. Mi smo htjeli da on nikad ne ode iz tog benda. Otišli smo na turneju s čovjekom i zaljubili smo se u njega. Ja sam se osjećao, nije da znam kako je to, ali kao čovjek koji je izvršio preljub i sad neće kući nazad. Pretpostavljam da je to takav osjećaj. (smijeh)

Andro: Meni je to bila baš daleko najdraža turneja. Znao sam Antu iz pijanih špreha tu kod Jiggyja dok je još to funkcioniralo, ali nismo se baš družili. Elvisa sam upoznao na cugi, a Naru sam znao  petnaest godina prije, ali ga nisam zapravo znao. Sve to s bendom se dogodilo spontano, nismo imali ni puno probi.

Elvis: Ma kakvi! Par proba.

Odmah je sve sjelo na svoje mjesto.

Andro: Da. Jer to je bila ekipa koju sam ja ovako znao, ali nisam ih dobro upoznao. Radim muziku godinama, a kad skidam stvari, onda skidam stvari…

Nara: Nas je to iznenadilo. Imao je možda nekih pet dana da posluša te pjesme u mp3 playeru i evo ga.

Andro: Stvarno sam se trudio i onda smo odmah mogli sigurnije sjesti u taj kombi. Ak’ ti jedna stvar visi, visi ti. Nama se dogodilo da skidamo stvari u kombiju, pa sviramo na gigovima Misfitse. Super zezancija. Daleko najdraža turneja.

Gdje ste to išli? Koja je to bila turneja?

Elvis: To je bila Slovenija, Austrija, Češka i Njemačka. Jesen 2015.

Kad smo se sad već spomenuli kombija i turneja, imate li neku posebnu playlistu za kombi? Recimo jedni moji frendovi obavezno slušaju Fleetwood Mac kad idu na turneju.

Nara: Jako dobri frendovi. Peter Green faza ili pop faza?

Album “Rumors”

Nara: Odlično. Volio bi upoznati te ljude. Mi slušamo sve od Fleetwood Maca iz ’75. Često slušamo Buckingham / Nicks eru u kombiju.

Elvis: “Rumors” je jedan od najboljih albuma u povijesti! Ako ne slušamo to, često slušamo splitski hip hop.

Andro: E to je isto super kod ESC Lifea što su me dečki navukli na bendove koje nisam mogao prožvakati prije, ali kad sjedneš s ljudima u kombi i box setovima i počnete to slušati, to se dogodi.

Nara: Da, fasovao je box set Haustora.

Andro: Znači Haustor nisam prije mogao nikako smislit. I Rush mi je sjeo isto.

Elvis: Jednom smo cijelim putem slušali Neil Younga jer nismo imali ništa drugo u kombiju.

Andro: Ma super je to što nema ograničavanja, sluša se sva muzika. Nije da slušamo indie punk rock bendove jer smo i mi jedan od njih.

Nara: To je žanr koji smo najmanje slušali, ako ikad. Sjećam se da sam par puta znao stavit Superchunk ili nešto i nakon tri pjesme – ajmo vratit na Ajsa Nigrutina, ovo ćemo svirati za dva sata, ne moramo to slušati.

Ima li kakva priča vezana uz turneju ili kombi koja vam je ostala u sjećanju?

Elvis: Za kombi je bilo zanimljivo da nam se na početku dvanaestodnevne turneje s Grantom Hartom prvi dan strgala kvaka od zadnjih vrata koja se mogla otvoriti samo iznutra pa smo morali planinariti preko cijelog backlinea iznutra. I tako stalno. Drugi dan se strgao prozor. Jako nezgodno.

Nara: I onda smo popušili ogromnu kaznu jer su nam namjerno ili slučajno, to nećemo nikad saznati, prodali krivu vinjetu u Sloveniji. Iako mi je bio to jako drag gig, jeli smo veganski chili iz smeća. Kasnije smo saznali da ekipa dumpster diva i tako spašava hranu.

Elvis: Da, to je bio super gig u Mainzu. Bila je spika kao, ostavite nam otvorena vrata od kuhinje i ujutro ćemo vam donijeti hrpu kroasana. Tu smo već trebali skužiti da je nešto sumnjivo. Kroasani su nas stvarno dočekali, jesu oni bili malo funky, ali…

Andro: …još smo živi (smijeh). Ali predivan je to kompleks, to je bilo usred studentskog centra.

Elvis: Nešto kao villa Kiseljak usred suvremenog kampusa.

Andro: A oko toga su vagoni i kombiji, neki autobusi. Tim Burton atmosfera.

Kako izgledaju vaše probe? Jel opušteno ili se radi cijelo vrijeme?

Andro: Miksamo jedno i drugo.

Nara: Ako je Ante na probi, pošto on jedini ima potomke, radimo efektivno i što više možemo. Kad on ode, onda se eksperimentira i pije, zezancija. Ako je on s nama dva sata, radimo cijelo vrijeme.

Andro: Ma super je to što se ne gubi vrijeme na gluposti. Imamo plan i držimo se njega.

Elvis: Predugo smo svi u tome da bi nam probe bile bez smisla, kad se nalazimo – radimo.

Nara: Ovaj neobavezni dio odradimo u kombiju. Kad uđemo u kombi, Ante otvori usta i zatvori ih kad se sparkiramo. Čovjek stvarno voli pričati. Uz njega nikad nije dosadno.

Elvis: A i često nakon posla dođe malo frustriran jer ima posla sa svakakvim ljudima i imamo već taktiku čim on uđe u kombi, odmah mu damo pivu u ruke i raspoloženje je već bolje.

To je dobro, već znate kako mu popraviti raspoloženje. Vama dobro leži pjevanje na engleskom, ali što općenito mislite o tome? Zna me dosta zasmetati kad je engleski loš u izgovoru. Trebaju li izvođači pjevati u takvim slučajevima na engleskom?

Elvis: To je u svakom slučaju glupa ideja. Ako je engleski dobar ne vidim nikakav problem. Jel ikad netko grupi ABBA prigovorio što ne pjevaju na švedskom? To je samo kod nas neki problem.

Andro: I stvar je toga da naše radio stanice puštaju muziku na engleskom jeziku, ali ne puštaju domaće izvođače koji pjevaju na engleskom. Taj dio mi je čudan.

Elvis: Da, ne puštaju domaće izvođače. To je očito preduboko ukorijenjeno da bi imalo logično objašnjenje.

Andro: Premalo smo tržište.

Elvis: A oba naša albuma su baš radiofonična. Nije nešto što se ne bi moglo pustiti jer je pre – nešto.

Nara: Meni je drago što su se pojavili ambiciozniji bendovi na engleskom tipa Jonathan koji ima i bolju promociju. Već su relativno velik bend, nekad će se morati odmrznuti radio i početi ih puštati jednako kao što puštaju i na primjer Detour.

Elvis: To je puno dublji problem, cijela ta programska špreha.

Andro: Baš zbog toga su kod nas bendovi osuđeni na turneju, što je zapravo dobra stvar jer bendovi trebaju ići na turneje i vidjeti što ima vani.

Elvis: Možda baš riječ ‘osuđeni’ nije najbolja, ali tu i dolazimo do apsurda. Pogledaj Repetitor. Oni će u svakom gradu uvijek skupiti neku masu, a pjevaju na srpskom. To me vodi do zaključka da jezik nije uvjet. Bendovi trebaju ići van na turneje jer to je škola za bend. Tako će najbolje naučiti što znači biti u bendu, naučit će funkcionirati u bendu i ne trošiti živce zbog gluposti. Dok imaš bend koji nije išao na neke ozbiljne tourove ili nije puno svirao uvijek možeš očekivati da će biti puno bitching and moaning momenta. Treba ići svirati.

Nara: Ja bi dodao na temu jezika da čak i da ne stignemo i da ne možemo ići svirati negdje, drago mi je da netko iz Nigdjezburga može kliknuti na taj bend i čuti i razumjeti riječi. Znam da im ne bi smetalo da mi pjevamo na hrvatskom, bilo bi im egzotično, ali ovako se može prepoznati u tekstovima.

Kad smo se sad već dotakli radija, vežem na to novo pitanje. Slušate li vi radije uopće?

Elvis: KLFM znam poslušati. Ali prošli tjedan smo saznali za odličan srpski podcast Daško&Mlađa. Svaki dan imaju tri sata jutarnjeg programa.

Andro: E to mi je baš Mary May javila da su nas puštali na emisiji, da je slušala.

Nara: Da, jedino KLFM, ali slušam svaki dan BBC 6 Music. Za hrvatski radio nemam živaca jer imam osjećaj da stalno vrte jedno te isto. Nije da BBC 6 ne vrti stalno jedno te isto, ali vrte nešto drugo jedno te isto. Danas sam upalo radio i najnormalniji gost je Lene Lovich, sinoć je Iggy Pop ugostio Johna Coopera Clarka u svojoj emisiji pa ti meni sad reci da ja slušam hrvatski radio. Teško mi se vratiti nazad (smijeh).

Andro: S TV-om i radiom sam raskrstio odavno jer me ubijaju promidžbene poruke.

Ima jako puno odličnih stranih radio postaja. Ja recimo nemam TV već 7 godina u stanu i dosta mi je dobro.

Nara: Kod TV-a je super to što imam gdje laptop uključiti (smijeh).

Vaš drugi album “Born to be mild” je vani. Kakav je feedback od strane publike?

Nara: Ljudima se generalno više sviđa nego prvi album, zabavniji je, brži i veseliji. Tek mi se jedna osoba javila da mu je draži prvi album, ali da mu je i ovaj super. Mislim da će i on promijeniti mišljenje kad posluša novi album još dva tri puta.

Pretpostavljam da ste i vi zadovoljniji s njim u odnosu na prvi album?

Nara: Ja sam jednako zadovoljan s oba albuma, drugačiji su.

Elvis: Teško mi ih je usporediti jer su mi kruške i jabuke to.

Nara: Ni za jedan ni za drugi nemamo neke zamjerke jer smo na oba dobili točno ono što smo htjeli i drago nam je da se nismo ponovili i ponovno snimili nešto isto kao i na zadnjem albumu.

Andro: Čuje se da je isti bend, ali ima drugu spiku.

Elvis: Nama je to razlika nebo i zemlja. Prosječnom slušatelju će vjerojatno biti prilično slično.

Tko je sve radio na drugom albumu? Tko je radio cover?

Elvis: Lovro Škiljić je radio cover, odličan punk ilustrator.

Nara: Možda čak i najzaposleniji na našim prostorima. Ima svoj prepoznatljivi trademark, Indie emo naočale plakati se čuvaju doma.

Ja Mrakovčića zovem glazbeni Mida jer sve što dotakne pretvori u zlato. Pročitala sam već u prijašnjim intervjuima da vam je bilo super s njim surađivati.

Nara: Mark je super jer ima tu neku psihologiju… Nema ego da će reći da je on producent i da je njegova zadnja i da njega sad moramo slušati u svemu. On ima taj psihološki moment gdje iz svakog od nas zna izvući najbolje.

Elvis: Mark je jako dobar motivator. Gura te i s njim je to jako opušteno raditi. To je baš Nara rekao u nekom intervjuu, da smo mi potpuno prepustili mix njemu, to bi potpuno drugačije zvučalo. Mi se njemu puno pačamo u mix i skupa s njim smo to miksali jer on to nikad ne bi tak napravio. On će pitati jesmo li sigurni i želimo li da to bude tak jer – zato, zato i zato. Možda to nije tehnički nešto što bi on odabrao, ali nam vjeruje dovoljno. Na kraju kaže da on to ne bi tako, ali kuži zašto smo mi to izabrali.

Nara: Ove godine sam se uhvatio zamjena pa sam snimio bas za (The) Lesser Man isto kod njega i uvjerio sam se kako on ima potpuno drugačiji pristup sa svakim bendom. On se prilagodi dinamici, ne nameće ništa i prepozna što je bitno. Traži od benda da to onda i da.

Elvis: Mark ima nevjerojatnu socijalnu inteligenciju što je u njegovom poslu jako važno.

Možete li izdvojiti najdražu pjesmu s drugog albuma?

Nara: Moja najdraža pjesma je This Time Next Year, ali zato što je to osobna stvar.

Andro: Meni je Morning Sickness zbog basa.

Elvis: Svatko od nas vjerojatno ima nekog svog favorita. Meni je možda najdraža Close Without Banging. Zanimljivo mi je promatrati koji su ljudima favoriti. Uvijek sam mislio da će to biti Born To Be Mild jer je glupi pop hitić, Close Without Banging isto, ali ljudi biraju pjesme za koje ja nikad ne bi rekao da će im biti favoriti. To je super i iznenađuje me.

Nara: Mi nismo objektivni jer smo previše u tome.

Tko piše tekstove a tko glazbu?

Nara: Ja pišem tekstove. Glazbu radimo zajedno. Obično to ide tako da im ja pošaljem akustični demo, ali namjerno stavim što manje unutra jer oni će uvijek smisliti neku glazbenu ideju koje se ja nikad ne bi sjetio. To je i poanta benda da se osjeti taj neki kolektivni svirački duh i glazbena rješenja van kutije. Vjerujem da ja snimam aranžmane sam da bi to bio puno dosadniji i predvidljiviji sadržaj. Što god mi donesemo, Andro će uvijek imati neku potpuno drugačiju ideju i zbog njega album zvuči onako kako zvuči. Ne samo da je on drugačiji bubnjar koji drugačije svira nego su to i drugačije glazbene ideje. Mnogo puta je on rekao da sviram na basu nešto drugo. Intro u This Time Next Year je njegova ideja.

Elvis: Andro je često čovjek za početke i krajeve pjesama.

To je dobro, uvijek je najteže započeti i završiti nešto.

Andro: Vidiš ja bi mogao biti osoba koja će se baviti počecima i krajevima. Aranžer početaka i krajeva.

Elvis: Našao si nišu.

(smijeh)

Andro: Dosta je ugostiteljstva, dosta je bubnjeva.

Našli smo ti novi biznis. Čitala sam da volite gledati filmove. Kakvi su vaši komentari na ovogodišnje Oscare?

Nara: Pratio sam nominacije, nije da ih volim, ali ne mogu si pomoći. Sinoć sam baš gledao „BlacKkKlansman”. Ne cijenim Oscare, od svih mojih najdražih filmova ne znam koliko ih je uopće osvojilo Oscara. Ne predstavlja mi ta nagrada ništa u životu.

Ovogodišnje nominacije… Mislim, ja to ne bi nikad stavila za nominirane.

Elvis: Oscari su politika.

Nara: One godine kad smo se svi rasplakali na „Brokeback Mountain” kad je „Crash”, koji je doista crash od filma, dobio Oscara bilo je kao – odbijam ovo gledati dalje. Onda sam opet počeo u nekom trenutku (smijeh).

Ima li neki film koji bi preporučili našim čitateljima? Meni si preporučio stariji film „Sunset Boulevard”.

Nara: Da, definitivno „Sunset Boulevard”.

Elvis ti i radiš s filmovima. Što bi ti preporučio? Neki film koji ti nikad ne bi dosadio koliko god ga puta pogledao.

Andro: A, sad smo u toj kategoriji. Znam što ćeš reći (smijeh).

Elvis: Pa da, ne gledam baš puno filmove doma jer nažalost ne stignem, ali vezano uz posao pogledam jako puno filmova, „Teen Wolf” je više na razini neke zajebancije. Da, to je to.

Andro: Ja sam ti old school. Meni je najdraži film „Tko pjeva zlo ne misli”.

Elvis: U da, apsolutno.

Andro: Znam ga napamet. Također „Maratonci trče počasni krug”, „Ko to tamo peva”, „Imam dvije mame i dva tate” i od američkih „Neki to vole vruće”.

Elvis: To sam prevodio prije mjesec dana, to je tako jeben film.

Nara: Nadam se da me neće ubiti, ali da je Ante s nama on bi gotovo sigurno odabrao neki feel good movie, on voli takve.

Elvis: Ja sam općenito fan gledanja dobrih filmova koje si već gledao.

esc life

Foto: Lep Vidmar

Meni je to isto super, pogotovo ako se gleda s ekipom.

Nara: Pogotovo ako se gleda „Kalvarija”.

(tu vrijeme za mene kao istinskog fana „Kalvarije” staje, ulazimo u podulju raspravu o Maycugovom filmu i radnji filma, nažalost dečkima spominjem kako sam na kvizu o tome koliko dobro poznajem „Kalvariju” imala samo jedan pogrešan odgovor – zeznuli su me sponzori na početku filma. Andro i Elvis šute u nevjerici, Nara me razumije.)

Čitate li nešto dobro u posljednje vrijeme?

Nara: Ja prvi put u životu čitam „Zločin i kazna”. Napeto je.

Neću te pitati gdje si stao, neću ti spoilati.

Elvis: Ja sam se na faksu toliko načitao svega i svačega. Ljeti volim čitati knjige o rock umjetnicima.

E to me baš zanima, što vam je najdraže ljetno štivo?

Elvis: Jedna od najboljih knjiga o muzici koju sam čitao je „Please Kill Me”. To bi svatko tko voli muziku trebao pročitati.

Nara: Meni je definitivno najdraža glazbena knjiga koju sam pročitao „Choosing Death: The Improbable History of Death Metal & Grindcore” o povijesti ekstremnog metala. Nisam znao da će me toliko zabaviti. Najbolja autobiografska knjiga koju preporučujem svima je „NOFX: The Hepatitis Bathtub and Other Stories”. Bit će vam zabavno.

Što se zadnje vrtjelo na vašem playeru?

Nara: Sad ću ti reći doslovno. Bodega. To je njujorški disco punk.

Andro: Turnstile i pjesma Nonstop Feeling. To je pjesma za razbuđivanje ujutro prije posla, meni osobno odličan hardcore bend.

Elvis: Lucio Battisti, talijanski kantautor koji je počeo u šezdesetima, ali je u sedamdesetima otišao u L.A. i tamo se družio s nekom malo luđom ekipom. Vratio se u Italiju i snimio je neki proto disco funk nešto čudan album. Ako bilo što drugo slušaš od njega, zvučat će potpuno drugačije, trebaš baš poslušati album “la batteria, il contrabbasso, eccetera”.

Vjerovali ili ne, došli smo do zadnjeg pitanja. Koja je prva uspomena vezana uz glazbu koje se možete sjetiti?

Nara: Duran Duran na TV-u.

Elvis: Vožnja sa starim u autu, jer je on sviral i bubnjeve prije. Vozimo se u plavoj Ladi i slušamo Beatlese i Elvisa.

Andro: Ista stvar. Slušanje rocka i novog vala s roditeljima u autu.

(Visited 249 times, 2 visits today)

Komentari