“Euforija” (Buč Kesidi): Ovo je izdanje koje će dati novo veliko ime na sceni
Pančevački ljevoruki alternativni retro elektro rock pop duo Buč Kesidi koji čine Luka Racić (gitara/vokal) te Zoran Zarubica (bubanj), ´ladno barata s albumom godine u svojim rukama. Mislim, da ne palamudimo previše, valjalo je to zaključiti u prvoj rečenici.
“Euforija” je naslov njihovog drugog dugosvirajućeg izdanja nakon “Posesivno-opsulsivnog hospula” iz 2016. godine. Iz nekog razloga navedeno debitantsko izdanje nije privuklo adekvatan interes dvojcu koji je sve samo ne muzički neprivlačno impotentan. Međutim, kako kvaliteta uvijek na ovaj ili onaj način ispliva na površinu, tako se i Buč Kesidiju sve višestruko vratilo već kroz najavne singlove recentnog albuma, pa je tako Nema ljubavi u klubu postao hit u alternativnim (i ne samo alternativnim) krugovima što je vjerujem iznenadilo i sam ljevoruki dvojac iz Pančeva.
Vrlo brzo i vrlo efektno ovaj dvojac je promijenio kurs i od ‘franz ferdinand’ indie pop rocka je prerastao u elektro disco pop duo koji na trenutke neodoljivo miriši na osamdesete, a osamdesete su danas – in. Da se ne lažemo, nije dovoljno imati retro Reebok tenisice ili Fila vintage dukse, gledati Stranger Things i znati likove iz Gooniesa, Buč Kesidi je ipak puno puno puno više.
Luka Racić kao frontmen ima onaj šmekerski ‘springsteenovski’ stav koji se ne može folirati, dok je Zarubica samozatajna pojava za bubnjevima za kojeg sigurno ima ljubavi u klubu. Jer to su takvi likovi. Zajedno čine kombinaciju koja bez zadrške, prirodno, lako i jednostavno stvara savršene soundtracke čiju scenografiju čine role s četiri kotača, disko kugle i ona neizostavna staklena posuda s punčem.
Lakoća isporučivanja zaraznih beatova
Kakav je ovo album, dovoljno govori činjenica kako Nema ljubavi u klubu teško ulazi u pet najboljih stvari na izdanju od ukupno deset, uzevši u obzir kako je Tone grad više interlude sa svojih ispod minutu trajanja. Ne sjećam se kada sam zadnji put čuo ovoliku koncentraciju kvalitete u nešto iznad 25 minuta trajanja izdanja. Ne sjećam se kada sam više na prvo slušanje ostao zatečen lakoćom isporučivanja zaraznih beatova i lirikom koja kontemplira što posredno što neposredno s reproduktivnim organima oba spola.
Već spomenuta Nema ljubavi u klubu, Đuskanje ne pomaže i Tiho kao najavni singlovi dali su naslutiti kako Buč Kesidi ima u rukama nešto što će teško biti nadmašiti, međutim, plesno grozničava Subota, oslobađajuće himnična Idemo do hodnika i vjerojatno najbolja stvar na albumu Nedelja ujutro su pravi mali dragulji izdanja s kojima Buč Kesidi ima album godine. I to nije nešto što je bitno samo po sebi ako potpisnik ovih redova tako napiše. Vrijeme će pokazati da sam bio u pravu. Ovo je izdanje koje će dati novo veliko ime na sceni!
