Eurofilm: Senzualni hommage afro-kubanskom jazzu (”Chico & Rita”, F. Trueba)
Rijetki su susreti s animiranim filmom u kojem postoje elementi koji nisu pretjerano korišteni unutar istog žanra: nasilje, droga, seks i poveća količina psovki. Još fascinantnija činjenica je da je ovaj film bio nominiran za Oscara 2012. godine, iako djeluje kao anti-hollywoodska pilula koju je američko filmsko društvo s guštom progutalo. Nuspojave, kao što je prikaz pohlepnih Yankeeja (pogrdni izraz za Amere) koji dolaze u Latinsku Ameriku u potrazi za talentima, očito nisu bile smetnja.
Što se talenata tiče, postoji li bogatije mjesto od Havane krajem 40-ih? Uvodna scena predstavlja ostarjelog i zaboravljenog Chica koji u svom omalenom stanu sluša vlastitu pjesmu staru 60 godina. Glazba ga odnosi u tu eru prije revolucije u kojoj je, riječima njegova prijatelja Ramona, bio najbolji nepoznati pijanist u državi. Prilikom jednog okupljanja ondašnjih glazbenika, susreće Ritu, mladu vokalisticu s maestralnim glasom. Kombinacijom zajedničkih snaga, osvajaju glavnu nagradu na lokalnom glazbenom natjecanju, ali i međusobne simpatije. Ipak, Chicova ljubomorna ćud odvede Ritu u ruke Rona, ljigavog, bogatog agenta koji od nje želi napraviti zvijezdu u tadašnjem svjetskom zabavnom centru – New Yorku.
Trueba je ljubav prema kompliciranim romansama filmski izrazio još već sad davne 1992., kada je za film Belle Époque osvojio Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, ali i široj publici predstavio buduću filmsku zvijezdu Penelope Cruz. Ovdje je tu ljubav spojio s dvojcem Mariscal/Errando koji su uvelike zaslužni za glazbeno-animacijski dio filma. Izrazi lica likova izrazito su ekspresivni, a njihova tijela govore jednim razumljivim, erotičnim jezikom, bilo da je riječ o javnom glazbenom nastupu ili bolerom među plahtama. Pritom je raznobojnom paletom uhvaćen duh tadašnjeg vremena kroz crteže gradova. Havana je iscrtana živim, jarkim bojama od kojih je jača jedino glazba koju se može čuti na svakom koraku, dok je New York predstavljen kao monokromatska pustinja. Pariz djeluje kao tugaljivo sivilo koje, paradoksalno, dobije boju tek kad sramežljivo uđe u zadimljene jazz kafiće, a Las Vegas je, kao i danas, neonski megapark.
Što se glazbe tiče, mnoštvo je referenci na slavne glazbenike, ali i na one koji će to tek postati. Tako primjerice Chico u Parizu upoznaje Marija Bauza i Chana Poza, ali i prisustvuje koncertu slavnog Dizzyja Gillespieja. Ipak, najveća doza poštovanja i očaranosti prema jazzu i bebopu izražena je kroz Ritu. Njezini se vokali savršeno poklapaju s tim bezvremenskim glazbenim taktovima, što autori ponajprije mogu zahvaliti izvanzemaljskom glasu Idanie Valdes, kćeri Amadita koji je svojevremeno bio bubnjar Buena Vista Social Cluba.
Iako narativ povremeno pati, prvenstveno zbog autorskih pokušaja ubacivanja političkog konteksta u cijelu priču, Chico & Rita je majstorska posveta zaigranom duhu Latinske Amerike, odrađena kroz kvalitetnu animaciju, ali i kroz zaigran jazz ritam koji je u suštini jednak protagonistima – nenametljiv, ali istovremeno ponosan i snažan.
