Eurofilm: Studija društvenih odnosa (“Fúsi”, D. Kári)
Kada je riječ o skandinavskoj kinematografiji, glavnu su riječ oduvijek vodili danski i švedski autori. No, onakav boom kakav je stvorila rumunjska kinematografija u posljednjih 10 godina, jednako se tako može primijeniti i na islandska filmska ostvarenja koja sve češće stvaraju pozitivan buzz na kojim god se festivalima pojave.
Iznimka nije ni Fúsi (u svjetskoj distribuciji poznatiji kao Virgin Mountain), četvrti dugometražni film islandskog redatelja Dagura Kárija kojeg je hrvatska publika imala prilike pogledati na ovogodišnjem festivalu u Motovunu. Fúsi (Gunnar Jonsson) je u punom smislu riječi – man child, pretili bradati div koji i u svojim 40-ima još uvijek živi s majkom, svako jutro jede čokoladne pahuljice te se u slobodno vrijeme opušta uz marihuanu i autiće na daljinsko upravljanje. Njegovo je radno mjesto lišeno žena te djeluje kao prosječno školsko igralište – kolege ga neprestano zadirkuju na psihičkoj, ali i na fizičkoj razini, usprkos njegovoj zastrašujućoj snazi. U nastojanju da ga pokuša nagovoriti na druženje s drugim ljudima, partner njegove majke mu za rođendan pokloni satove country plesa, uz obavezan komičan dodatak – kaubojski šešir i ogromne čizme. Njegova ga anksioznost ipak dostiže te ostaje čekati u svom kamionetu ispred zgrade na prvom satu plesa. Tek što je htio krenuti doma, sa sata izlazi mlada Sjöfn, koja ga zatraži za prijevoz. Nakon što se pobliže upoznaju, zajedno krenu izlaziti na satove plesa. Ona nije iznenađena količinom njegove tjeskobe jer, kasnije će se otkriti, i sama ima problema s tim, čak i više nego on sam.
Već u ranoj fazi filma, jasna je autorska pozicija oko Fúsija – on je dobroćudna, neobična osoba koja je, čini se, nesposobna stvoriti zlu misao u svojoj glavi. Karakterno gledano, on je pomalo naivan. Ne razumije zašto ga susjedi gledaju poprijeko kad pokazuje autiće lokalnoj djeci jer ga oni gledaju kao sumnjivog pojedinca s kojim nešto nije u redu. Naravno, čim si u 40-im godinama i još uvijek živiš s majkom, automatski si označen u društvu kao čudak. Također, on ne može pojmiti nesvjesno ljudsko konstruiranje muško-ženskih odnosa; svi oko njega misle da treba pokušati nešto više s njom, dok on na nju gleda kao na usamljenu djevojku kojoj je, više od ičega, potrebno samo društvo.
Pojačan dojam empatije prema Fúsiju najviše ide na čast Jonssonu koji sa suptilnom mimikom i snažnom ekspresijom podiže njegov lik na novu razinu. S ograničenim verbalnim elementima, jednostavan i pomalo dosadan lik razvijen je u kompleksnu osobu s jednako kompleksnim osjećajima. Tome doprinosi i fino ispoliran Kárijev scenarij koji naglašava njegovu promjenu upravo kroz odnos sa Sjöfn. Jednostavnim upoznavanjem njegov se život drastično mijenja u raznim smjerovima – izbačen je iz svakodnevne banalne rutine te više komunicira s drugim ljudima oko sebe. Također, mijenja mu se percepcija što se njegovog poslovnog okruženja tiče. Pošto radi u zračnoj luci, konstantno je svjedok brojnim dolascima i odlascima, suzama i sreći, no tek nakon što ju upozna, putovanje u daleku zemlju mu se počinje činiti kao razumna i moguća opcija.
Iako je Fúsi na nekoj esencijalnoj razini jednostavna romantična priča, kroz solidnu protočnost radnje, ovaj se film dotiče i ozbiljnih problema kao što su bullying, društvena anksioznost te manjak samopouzdanja; svi oni elementi koji dobrano mogu pokvariti život ako ih se ne uoči na vrijeme te ako im se ne posveti dovoljno pažnje. Protagonist jest ponekad nespretan, s manjkom nekih poželjnih društvenih vještina, no kada je riječ o brizi za druge, ne postoji prepreka koju ne može savladati. Na neki način, svi smo mi Fúsi ponekad. Not that there’s anything wrong with that.
