Eurofilm: The Selfish Giant – Balada o siromaštvu na engleski način
Kada je riječ o portretiranju sivila britanskog društva, postoje filmski majstori koji su skovali zanat na tzv. ‘kitchen sink’ realizmu kao što su Mike Leigh i Ken Loach, ali i oni koji su u zadnjih desetak godina uspješno diplomirali analizirajući istu tezu. U to društvo se ubrajaju Shane Meadows, Paddy Considine, ali i novo redateljsko lice u europskim filmskim krugovima – Clio Barnard.
Prilikom snimanja svog prvijenca u Bradfordu 2010. godine, dokumentarnog filma The Arbor, redateljica se sprijateljila s dvojicom lokalnih dječaka. Ti dječaci su bili obrisi post-tačerovskih izdanaka radničke klase – mladići prljavih lica i poderane odjeće koji su bili odbačeni od obrazovnog sustava i prepušteni teškoj svakodnevici ispunjenoj skupljanjem starog željeza, metala i bakrenih žica. Njezina stvarna veza s njima postala je temelj za snimanje, pri čemu je u prvih 20 sekundi jasno da naziv filma nema nikakve veze s istoimenom kratkom pričom Oscara Wildea.
Arbor (Conner Chapman) je 13-godišnji dječak s hiperaktivnim poremećajem. Spava ispod kreveta i nerijetko u naletu ljutnje šakama i nesnosnim zvukovima kanalizira svoj gnjev. Odrastao je u disfunkcionalnoj obitelji (brat narkoman mu krade tablete) i njihova majka teško kontrolira hormonima natopljene sinove. Nakon što od školskog nasilnika obrani svog introvertiranog i povučenog prijatelja Swiftyja (Shaun Tomas), obojica bivaju izbačeni iz škole i prepušteni ulici, ostavljajući tako prazan prostor na stranici na kojoj se trebala ocrtati njihova budućnost. Nakon što ukradu bakar od lokalnih zgubidana, počinju shvaćati da mogu zaraditi koju funtu skupljajući metal po susjedstvu i prodavajući ga Kittenu (Sean Gilder), vlasniku skladišta metala.
Kao što mu nadimak kaže, Kitten je sumnjivi lokalni trgovac koji žudi za profitom, ali voli čuvati svoje šape čistima. Sav prljav posao prepušta svojim radnicima te Arboru i Swiftyju. Posao skupljanja električnih kablova i skidanja zaštite da bi se došlo do željenog materijala nije nimalo bezazlen. Čak štoviše, izrazito je opasan. Dječaci, kojima manjka pravog autoriteta, na sve to gledaju kao na odličan izvor zarade. Biznis je biznis, kakve god one prirode bio. Kitten istovremeno i uzgaja konje čije kvalitete želi dokazati na lokalnim konjskim utrkama kako bi im povećao cijenu za prodaju. Swifty se počinje brinuti o konjima te se sve ljubomorniji Arbor odvaja od njega.
To nisu ni u kojem slučaju pokvarena djeca. Swifty je ponajprije mirno dijete kojeg jako zanimaju konji, a Arbor u jednoj sceni ushićeno napominje Swiftyju kako nakon isplate može dati novce majci kako bi platila račun za struju. Takva turobna okolina, nažalost, njih dvojicu ne treba. Istina, u nju su utkani i dalekovodi i željezničke tračnice, ali dječacima bez budućnosti takvi elementi više vrijede potrgani, iskorišteni i odbačeni te postavljeni na konjska kola koja škripavo putuju prema Kittenovom skladištu kako bi se obavila razmjena. Ono što treba napomenuti je suptilna pažnja redateljice pri stvaranju melodije i sentimenata između dvaju dječaka, ponajprije kroz taj tvrdi Yorkshirski naglasak (podnapisi obavezni!). Teško je povjerovati da nijedan od njih nije profesionalni glumac, što je dodatno intrigantno s obzirom na njihove sjajne glumačke izvedbe.
Sama je redateljica napomenula da je ovo ‘priča o dubokoj ljubavi i prijateljstvu smještena u svijet odraslih u kojem je nešto krenulo po zlu’. To prijateljstvo uistinu jest intenzivno i iskreno, često i nerazumljivo ljudima koji nisu iz takve sredine. Jedan dan je pun buke, galame i žestokih psovki, drugi dan je miran, tješiš majku i spokojno sjediš s prijateljem na trampolinu. Istovremeno, isti taj svijet u kojem neumoljivo para kapitalistička oštrica, socijalni problemi se nikad ne mogu adekvatno riješiti i u zraku je neugodan smrad ekonomske depresije. Barnard je pritom svjesna da je najbolji način prikazivanja deprivacije prosperiteta upravo kroz one koji su od te depresije najmanje zaštićeni.
Odličnom upotrebom prirodnog svjetla i kamere iz ruke, redateljica ni u kojem trenutku ne odstupa od zadane linije koja vodi do tragičnog epiloga. Od početka filma je ta linija pod naponom i vodi ka katastrofi, ali dječjem umu i najopasnije stvari djeluju magnetski privlačno. Koliko god tvrd i težak film bio, nije sve beznadno na hladnom i vjetrovitom sjeveru Engleske. Barnard želi dokazati da sve ima svoju vrijednost, posebno onda kada je odbačeno od strane društva.
