Frakturin proljetni izlog: 12 novih naslova za čitanje na suncu
Kako izgleda optimist?
Paaa, možda ovako – na proljetne promjene vremena reagira tako da uvijek sa sobom nosi šarenu kabanicu, na pomicanje kazaljki sata jedan sat unazad gleda kao na jedan dodatni sat sunčeve svjetlosti koju će iskoristiti za čitanje poslije posla, a prohladne proljetne večeri provodi na balkonu ili terasi s dekicom, čašom vina, zdjelicom jagoda i odličnim štivom.
A kada mu kažemo da Fraktura ima 12 novih naslova, optimistično tvrdi da će on to sve riješiti – do ljeta!
Izdavačka kuća Fraktura ovo proljeće donosi naslove u kojima će se i ovoga puta naći za svakoga ponešto. Pronađite i vi svoje proljetno štivo.
Zoran Predin – „Mongolske pjege”
Na jednoj strani ponora divlji je turski konjanik nakon neuspjele opsade Beča, a na drugoj Gorazd Dimec, mladi i nadobudni član stranke Slovenija Slovencima, netom nakon proglašenja neovisnosti. Sve između građa je prvoga romana Zorana Predina. Sve između život je i povijest koje poznajemo. Na svoj prepoznatljivi način – s mnogo fine erotike, istančanosti i ironije – Predin u „Mongolskim pjegama” iz bezdana prošlosti izvlači vojske i nježnosti, ljubavi i pokolje, pletući od sudbina svojih likova priču o jednoj obitelji, koja bi lako mogla biti i priča o jednome narodu, ili jednome kontinentu, ili svakome od njih.
Pogled koji preko ponora povijesti s Gorazdom Dimcem izmjenjuje strašni Drugi nijem je, ali, srećom, Zoran Predin tu je da nam ga prepriča. Govori o turskim pljačkama i jugoslavenskim tajnim službama, o pokrštavanjima i otrežnjenjima, o avionskim i ostalim nesrećama, crnom talogu i još crnjem humoru usuda. Ako je netko u stanju oduprijeti se i prekinuti začarani krug klanja počinjenih u ime čistoće vjere, rase, ideologije ili jezika, za Predina je to uvijek samo slobodni, tvrdoglavi, nepotkupljivi, svojom-glavom-misleći pojedinac. Osoba koja misli i voli preko granica.
„Mongolske pjege” posvećene su i napisane takvim ljudima. Čak i ako ih u romanu možda – baš kao ni u životu – nema previše.
Samanta Schweblin – „Sedam praznih kuća”
„Samanta Schweblin uništava ideju da bismo se negdje mogli osjećati sigurno.” – Guardian
„Nasred spavaće sobe na tepihu potrbuške leži mama. Posuda za šećer stoji na komodi, pokraj njezina sata i narukvica, koje je očito skinula. Raskrilila je ruke i noge, i na tren se zapitam postoji li neki način da se zagrle tako neobično velike stvari kao što je jedna kuća, je li to ono što pokušava moja majka?”
Kuća je mjesto intimnosti. U kućama jedemo i spavamo, volimo se i svađamo, izdajemo i slavimo, odgajamo djecu i čuvamo tragove prošlosti. U njih ne puštamo strance, nepoznate i znatiželjnike, skrivamo ono što treba ostati skriveno. Pa kako je onda u našu, prozirući kroza sve velove i tajne, pogledom tako prodornim ušla sjajna argentinska spisateljica Samanta Schweblin?
„Sedam praznih kuća” zbirka je za koju je Samanti Schweblin dodijeljeno najuglednije priznanje za pripovijetku na španjolskom jeziku, međunarodna nagrada Ribera del Duero, ali i knjiga koja je pokazala da je njezinoj autorici mjesto uz najveće majstore forme – od Franza Kafke do Alice Munro. Sedam je praznih kuća u knjizi Samante Schweblin, i svaka nosi priču. Čitajući ih, u njima ćemo prepoznati – ili u njih unijeti? – ljubav i nasilje, ludilo i strast, uspomene i zaborav, nježnost i strah. Sve ono što u svojim kućama čuvamo, sve što pripada samo nama.
Marco Missiroli – „Vjernost”
„Zove se ‘Vjernost’, iako ustvari govori o osjećajima koji se kolebaju, o željama koje su opozvane. Kako ne bi izdale…”
– Donna Moderna
Carlo i Margherita u sretnom su i stabilnom braku, odnos im je suptilna mreža ljubavi, povjerenja, podrške i razumijevanja. No kada se u njihovu životu pojavi Carlova studentica, samozatajna, talentirana i privlačna Sofia, pokrenut će se potisnute želje i neostvarene ambicije, a međusobna odanost dolazi na kušnju. Tiha snaga njihove povezanosti, čiji je pouzdan oslonac Margheritina majka Anna, mudra, ponosna krojačica koja skriva vlastita razočaranja, širi se koncentričnim krugovima na njima više ili manje bliske ljude u burnom preispitivanju čežnji i neuspjeha, ali i izgleda da se održe zajedno.
Međunarodni bestseler Marca Missirolija „Vjernost” emocionalan je bračni roman čija je radnja smještena u ulice, zgrade, domove današnjeg Milana i koji traži odgovor na univerzalno pitanje: možemo li biti vjerni sebi, a da ne izdamo ljude koje volimo?
Ralf Rothmann – „Bog onoga ljeta”
„S egzistencijalnom silinom, ali ne bez humora, Ralf Rothmann pripovijeda o užasima posljednjih ratnih mjeseci sa stajališta dvanaestogodišnje djevojčice.” – Hamburger Abendblatt
Početkom 1945. dvanaestogodišnja Luisa Norff mora s majkom i starijom sestrom Billie pobjeći iz bombardiranog Kiela na selo. Smještaju se na majuru muža najstarije sestre Gudrun, pravovjernog nacista Vinzenta, koji koristi svoju podobnost za otimačinu tuđeg bogatstva. Dok Billie živi svaki dan kao da joj je posljednji, Luisa noću pod svijećom guta knjige, a danju tumara šumama i poljima. Idiličan život remete tek povremene uzbune, a kad protuzračna obrana obori britanski zrakoplov i šogor se ‘pobrine’ za pilota, Luisa počinje shvaćati u kakvom svijetu živi. No ništa je ne može pripremiti na ono što će se dogoditi na proslavi njegova četrdesetog rođendana…
Autor proslavljenog romana „Umrijeti u proljeće” Ralf Rothmann u „Bogu onoga ljeta” iznosi dojmljivu priču o ljudima kojima je rat zauvijek zatamnio dušu. Topao i dubok, roman koji je užitak čitati čak i kad govori o najmračnijim trenucima čovjekove povijesti.
Peter Stamm – „Nježna ravnodušnost svijeta”
„Očaravajuća priča o piscu kojeg proganja njegovo ja iz prošlosti. Stammova proza reducirana izričaja na čudesan način objašnjava složena pitanja i traga za neobičnim na vrlo zanimljiv način.” – Star Tribune
„Molim Vas, dođite sutra u četrnaest sati u Skogskyrkogården. Želim Vam ispričati jednu priču.” Kad mlada glumica Lena dobije tu poruku, isprva posumnja da se radi o nekom uhodi, no njezina znatiželja nadjača strah i ona otiđe na tajanstveni sastanak. Na stockholmskom šumskom groblju čeka je sredovječni Christoph, pisac koji je od pisanja odustao prije četrnaest godina – i to zbog glumice po imenu Magdalena. Njihovi životi imaju gotovo čudesne podudarnosti – Lenin suprug Chris pisac je koji se pokušava afirmirati, a ljubavne im priče uznemirujuće nalikuju jedna na drugu. Znači li to da će se sudbina njima poigrati na isti način?
Najznačajniji suvremeni švicarski pisac Peter Stamm u svojem višestruko nagrađenom romanu „Nježna ravnodušnost svijeta„ na očaravajući način pripovijeda o ljubavi, sjećanju, žalu za prošlošću i relativnosti protoka godina. Stammovo putovanje kroz vrijeme meditativno je iskustvo preispitivanja snage osjećaja i trajnosti ljubavi.
Joseph O’Connor – „Igra sjena”
„Koliko god nam ova iznimno zabavna knjiga govorila o veličanstvenom dosegu prijateljstva i ljubavi, Igra sjena također je dirljiva – ponekad i bolna – priča o prolaznosti, gubitku i istinskoj odanosti.” – The Guardian
Svjetlo i tama, i mi koji živimo između.
Kada je 1878. iz Dublina stigao u London, Bram Stoker bio je mlad, netom oženjen činovnik, kojemu je ponuđen posao iz snova: na poziv velikoga Henryja Irvinga postat će glavni upravitelj tek osnovanoga Kazališta Licej. U godinama koje slijede vulkanski glumac i suzdržani mladić s književnim ambicijama zajedno će stvoriti jedan od najslavnijih londonskih teatara, a kada se Irvingovu ansamblu pridruži najomiljenija glumica epohe, talentirana i neodoljiva Ellen Terry, čini se da im je samo nebo granica. Ali tu je i sjena, i sve ono što se skriva u njoj.
U Londonu koji svojom seksualnošću fascinira i sablažnjava Oscar Wilde, a brutalnim ubojstvima terorizira Jack Trbosjek, troje izvanrednih ljudi započinje zajednički život prepun drame, preobrazbi i strasti. Hraneći se svjetlom i tamom, ljubavlju i strahom, na mjestu njihova susreta rodit će se priča o Drakuli – ona kojom će Bram Stoker, godinama nakon svoje smrti, osvojiti književnu besmrtnost.
Nagrađivani roman „Igra sjena” Josepha O’Connora zadivljujući je portret Londona osvijetljenog plinskim svjetiljkama, treptavog od siline života. O’Connorov nestvarno lijepi ukradeni pogled na zlatno doba viktorijanskoga kazališta i njegove najsjajnije protagoniste najmoćniji je kada čitatelja uvodi u njihove najdublje i najmračnije sjene.
Eva García Sáenz de Urturi – „Rituali vode”
„Moćan nastavak Šutnje bijeloga grada… Sáenz de Urturi sjajno kombinira policijski rad s dubokim uvidom u psihologiju svojih protagonista. Oni koji vole krimiće s naglaskom na problematiku srca, bit će iznimno zadovoljni.” – Publishers Weekly
Dok inspektor Unai López de Ayala zvan Kraken slijedi trag jezivog rituala starog 2600 godina, književni fenomen zvan „Trilogija bijeloga grada” i dalje nezaustavljivo osvaja svijet.
Kad su je pronašli na starom hodočasničkom putu, kraj tunela San Adrián, Ana Belén Liaño bila je spaljena, obješena naglavce i udavljena u kotlu iz brončanog doba. Uz tri smrti, tri otkrića. Lijepa Annabel Lee bila je prva Krakenova ljubav, bila je trudna i – baš kako su se bojali svi iz policijske uprave glavnoga grada Baskije – nije bila posljednja. Da bi otkrio tko u prastarom obredu trostruke smrti ritualno kažnjava one koje ne smatra vrijednima da na svijet donose djecu, glavni stručnjak za profile vitorijske policije morat će zaroniti u vlastitu prošlost i suočiti se s čudovištima koja u njoj vrebaju još od onog nezaboravnog ljeta 1992., kada se s trojicom svojih najboljih prijatelja zaljubio u tajanstvenu Annabel Lee.
„Rituali vode” nov su, iznimno napet triler zvijezde španjolskog noira Eve Garcíje Sáenz de Urturi. Krakenova prošlost i sadašnjost u drugom se dijelu „Trilogije bijeloga grada” prepleću s mitovima drevnih stanovnika Baskije i Kantabrije, vodeći čitatelja u završnicu vrtoglava tempa. Jer kada zamjenica policijskog načelnika Alba Díaz de Salvatierra sazna da nosi dijete, i da bi otac mogao biti i sam Kraken, ulozi zastrašujuće rastu, a vremena je sve manje.
Marko Vidojković – „Đubre (Knjiga strave i užasa”
„Čudna je ovo knjiga. Smak je svijeta, a vi se smijete. Glavni junak je pokvaren, a vi se zaljubite u njega. Neodoljivo duhovito, nemilosrdno cinično, hrabro i muževno. Marko Vidojković najveći je frajer naše književnosti.” – Ante Tomić
Ljeto je 2018. Dragiša, (super)antijunak u kojem su svi smrtni grijesi dovedeni do krajnosti, bavi se svojim redovnim poslovima: drži u šaci cijeli politički, mafijaški i državni vrh, upravlja (anti)sistemom iz sjene te svim mogućim poslovima u crnoj zoni – reketira svakog tko kršeći zakon zgrće pare, od zamjenika gradonačelnika i urednika režimskih tabloida do Roma koji rukovode prosjačkim i džeparoškim bandama. Prljavim novcem gradi zgrade po čitavom gradu, a ako se netko slučajno ili namjerno otrgne kontroli, Dragiša ga istog trena surovo kažnjava. I sve je tako uobičajeno, kao i uvijek, dok se iz divljeg deponija ne krene širiti superkuga, smrtonosna bakterija otporna na antibiotike. Iz beogradskog đubreta u cijeli svijet…
„Đubre” je distopija u ‘realnom vremenu’, roman u kojem svatko dobiva ono što zaslužuje. Marko Vidojković sočnim ‘uličarskim’ jezikom skreće pažnju na vrlo prozaičnu istinu: svaka zemlja ima svoje đubre. Svaka zemlja ima svog Dragišu. Vrijeme je za apokalipsu.
Peter Handke – „Nesreća bez želja”
„Neću oklijevati da nazovem Nesreću bez želja Handkeovim najvažnijim, suštinskim djelom. Ovo je knjiga za koju trebate odvojiti vrijeme da je pročitate.” – Jørgen Herman Monrad
„U nedjeljnom izdanju koruških Narodnih novina pod rubrikom razno mogla se pročitati sljedeća vijest: ‘U noći na subotu jedna je pedesetjednogodišnja domaćica iz mjesta A. (općina G.) počinila samoubojstvo, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje.’ Prošlo je sedam tjedana otkako mi je majka umrla i ja bih se rado dao na posao, prije nego što se na sahrani još toliko snažna potreba da pišem o njoj pretvori natrag u onu tupu zanijemjelost, s kojom sam reagirao na vijest o njezinu samoubojstvu.”
Ovako Peter Handke počinje svoje izvanredno djelo „Nesreća bez želja”, o životu i smrti svoje majke iz perspektive sina, ali i objektivna pripovjedača. Ova, po mnogima najvažnija Handkeova knjiga, koja ni nakon gotovo pola stoljeća nije izgubila na aktualnosti, oda je ženi koja je slobodu našla tek u smrti i nesumnjivi dokaz da je Peter Handke već tada pokazao talent vrijedan Nobelove nagrade.
Predrag Finci – „Sve dok”
„Htio bih zabilježiti još koju riječ o onome što me se tiče, što je činilo moje pisanje, moj život, što je mene činilo, što jesam. Sustižu me slike, oblikuju se misaone cjeline. Tražim odgovore, tražim ih u sebi samom i u razgovoru s odsutnima, u riječima i knjigama, u promišljanjima o neznanom i sjećanjima na proživljeno, svuda i uvijek ih tražim, nanovo nalazim, pa ponovno pitam.”
„U nastojanju da kažem svoje izabrao sam esej, a poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetničkom djelu… U svojim se ogledima njihov pisac i sam ogleda. Htio sam oteti filozofiju od akademske krutosti, sačuvati njenu misaonu intrigantnost, a podariti joj slobodu u izrazu. A nadasve mi je bilo do istine, kako iskazati ono što je bit onoga što mislim.”
„Sve dok” zbirka je ispovjednih eseja Predraga Fincija, koja nam donosi ‘kronologiju’ jednog života, jednog čovjeka, filozofa i umjetnika. Života koji ima svoje prije i svoje poslije te granicu između njih koja je nevoljko prijeđena, ali njezin je prelazak doveo do ponovnog susreta – s ishodištima svojega svijeta.
Srđan Kerim – „Svijet bez granica”
Razgovori diplomata Srđana Kerima i publicista Danka Plevnika „Svijet bez granica” priča su o jednoj fascinantnoj i uspješnoj karijeri. Za uspjeh nisu dovoljne sreća i ambicija. Svemu s čime se u životu suočio Srđan Kerim pristupao je temeljito i bez ostatka. Kao učenik katoličke gimnazije u Münchenu, student i doktorand Beogradskog univerziteta, omladinski dužnosnik, ministar u vladi SR Makedonije, glasnogovornik jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova, kao poslovni čovjek u svijetu medija, ambasador i šef makedonske diplomacije i, konačno, kao predsjednik 62. zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih nacija.
Taj niz uspjeha čini kostur „Svijeta bez granica”, okvir za napetu priču, ali i refleksije o Štipu i Skopju, mladosti i Jugoslaviji, borbi za međunarodnu afirmaciju Makedonije, mirnom rješenju međuetničke krize 2001. i, svakako, o Ujedinjenim nacijama, njihovoj nemoći, ali i njihovim često podcijenjenim zaslugama. Kroz Svijet bez granica Srđana Kerima i Danka Plevnika doista slobodno promiču ideje i ljudi, od Koče Popovića i Kire Gligorova, preko Budimira Lončara i Ante Markovića, do Madeleine Albright, Ban Ki-moona, Georgea W. Busha, Angele Merkel i hollywoodskih zvijezda.
„Svijet bez granica” nije samo knjiga sjećanja, već će uvid koji pruža u međunarodne odnose i svjetsku politiku biti koristan budućim povjesničarima. Srđan Kerim i Danko Plevnik nude i kozmopolitsku viziju, optimističnu usprkos izazovima poput klimatskih promjena, pandemije te prijetnjama opstanku demokracije.
Odd Arne Westad – “Povijest Hladnog rata”
„Jasan i lijepo napisan sažetak globalnog sukoba – impresivna knjiga!” – The Times
Hladni rat, sukob kapitalizma i socijalizma koji je potrajao od 1945. do 1989., učvrstio je svjetsku prevlast supersila i stvorio svijet u kojem su moć i nasilje – ili prijetnja nasiljem – osnovna mjerila međunarodnih odnosa. U „Povijesti Hladnog rata” norveški povjesničar s Yalea Odd Arne Westad promatra Hladni rat kao globalnu pojavu u perspektivi od stotinu godina, od prve svjetske krize kapitalizma krajem 19. stoljeća kad transkontinentalni imperiji – SAD i Rusija – kreću u ekspanziju, do početka devedesetih godina 20. stoljeća, pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, kad Sjedinjene Države postaju neprikosnoveni globalni hegemon.
Westad ne analizira samo utjecaj Hladnog rata na uspon američke moći i poraz komunizma sovjetskog tipa već i na pobjedu demokratskog konsenzusa institucionaliziranog u Europskoj uniji, duboke ideološke podjele latinskoameričkih društava, kao i političku i društvenu revoluciju u Kini. Sjajno napisana, prava riznica povijesnih izvora i izuzetno širokog uvida, „Povijest Hladnog rata” neizostavno je djelo za razumijevanje bipolarnosti naše nedavne povijesti i geopolitičkih pukotina čije posljedice itekako osjećamo i u 21. stoljeću.
