Gaspar Noé: Pakao realnosti u žarkim bojama

Ljubitelj ekstremnog, enfant terrible europske kinematografije, besraman, provokativan, necenzuriran: ovaj francuski redatelj argentinskog porijekla predstavnik je tzv. novog francuskog ekstremizma koji je cvjetao početkom 21. stoljeća. Reprezentativno djelo ovog pravca je Noéov Irreversible (Nepovratno), ujedno i kruna njegovog dosadašnjeg filmskog stvaralaštva.  Glavna značajka filmskog ekstremizma jest sklonost  šokiranju publike prikazivanjem nemoralnih i tabu-tema. S projekcija njegovih filmova u Cannesu gledatelji svake godine ustaju i unezvijereno odlaze prije kraja. Međutim, kontroverzni Noé jedinstvena je pojava u svijetu kinematografije –svaki je njegov film horor stvarnosti.

Bez granica i zazora

Noéa ne zanima patetika. U svojih je pet filmova na kinoplatnu dotaknuo sve moguće eksplicitne detalje: incest u Sam protiv svih (1998.), uzimanje teških droga i abortus u Ulazu u prazninu (2009.), silovanje u Nepovratnom (2002.), 3D pornografija u Ljubavi (2015.) itd. Noe koristi transgresiju kako bi gledatelje što više približio svojim likovima. Njegove su teme nasilje, agresija i kriminal, životna bol koja se još nije slegla u tugu, bol koja još podrhtava od silnog bijesa i gorčine.

Stekao je svjetsku slavu snimivši Nepovratno. Riječ je o filmu koji ćete pogledati samo jednom jer će vas zgroziti bolnom bestidnošću kojom prikazuje verbalno, fizičko i seksualno nasilje. Bit ćete deprimirani nakon gledanja – ali to neće biti ona tugaljivost koja tjera suze na oči, nego  mračni, šuplji, zgađeni osjećaj olovne težine u dnu trbuha. Ono čemu ćete svjedočiti nije dirljivo, još je gore – užasavajuće je do srži.

Film je najpoznatiji po notornoj sceni silovanja, najdužoj i po mnogima najbrutalnijoj u povijesti kinematografije. Prizor djeluje još duži nego što jest jer je kadar statičan, ukočen kao što bi vjerojatno bio i neki slučajni promatrač, smrznut od strave dok dvoji što učiniti. „Žrtva“ je u tome bila Monica Bellucci. Ona tumači prelijepu Alex, Parižanku koja se našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i zbog toga nastradala. Pariz više ne djeluje kao grad svjetlosti – Pariz se doima kao menažerija, podzemlje u kojem puze ljudska bića izobličena od nemorala.

Dijalozi u Noéovim filmovima često su sirovi, realistični i grubi, a likovi komuniciraju uobičajenim svakodnevnim govorom upotpunjenim psovkama i izrazima uzetih iz „uličnog“ jezika. On nas baca u vrtlog mračnih tajni koje donosi noćni život velegradova i upoznaje s pojedincima koji vode alternativne načine života, nerijetko i s onim marginaliziranim slojevima društvima (primjerice, narkomani i dileri u Ulazu u prazninu).

Polikromija koja  guši 

Međutim, dok nas istovremeno Noé uznemiri brutalnošću, erotikom, perverzijama i naturalizmom u priči, on zadržava vizualne i auditivne art-elemente filma. Nepodnošljivo jarke boje, bolesna neonska osvjetljenja, nezaobilazne scene sumnjivih noćnih klubova, glasna elektronička glazba, mase ljudi koji plešu nadrogirani. Neobični natpisi na ekranu, začuđujuće najavne i odjavne špice, skokovita retrospekcija. Noe se poigrava i kamerom koja se u pojedinim prizorima vrtoglavo i brzo okreće u svim smjerovima, strelovito mijenja gornji i donji rakurs i tako stvara grozničavi, pijani osjećaj panike.

Savršeni primjer za taj bolesni osjećaj tjeskobe dugačka je scena na početku Nepovratnog. Vincent Cassel ulazi u zloglasni gay noćni klub s namjerom da pronađe čovjeka koji je silovao i pretukao njegovu djevojku. Jaki kontrast crne i crvene boje koja odiše panikom, prigušenim vrištanjem (ta infernalna, nasilna, krvava crvena javlja se i kasnije – zapravo ranije jer je film snimljen u kronološki obrnutom slijedu događaja – u  sceni silovanja). Nemelodična glazba u pozadini koja zvuči kao usporeni zvuk sirene ili alarma. Kamera se trese, njiše, okreće oko svoje osi, prikazuje razna čudna lica koja Cassel sreće u polusjeni, snima detalje iz tolike blizine da su na trenutke neraspoznatljivi.  I kao vrhunac, slijedi pravi gore prizor nasilja. Cjelokupni dojam je mješavina divljenja i mučnine.

I opet, crvenu srećemo u dugom nizu erotskih scena u Noéovoj drami Ljubav. Noe dobro poznaje psihološki učinak i simboliku raznih boja: crvena je ovdje seksualnost, tjelesnost, strast – ali i bijes, bol.  Tamna grimizna u scenama vođenja ljubavi, neonska crvena u scenama osamljenosti. Tamna grimizna pulsira u ritmu ljubavi, naslovne ljubavi, izgubljene ljubavi, Electre – lijepe djevojke senzualnog, hrapavog glasa s francuskim naglaskom, protagonistove bivše partnerice.

Opijati i delirij

Droga je neizostavni detalj u Noéovom filmskom opusu. Na problematiku opijata on se najviše fokusira u trosatnom psihodeličnom Ulazu u prazninu u kojem se jasno vidi Kubrickov utjecaj, točnije njegove Odiseje u svemiru.

Iz tame Pariza radnja se seli u zasljepljujući Tokio, blještav od neona i reklama. Boje su sada električne, umjetne, napadaju nam oči svojim intenzitetom. S napučenih gradskih ulica one se uvlače i u drogom potaknute halucinacije glavnog lika, doseljenog Amerikanca i dilera Oscara.

Dio Ulaza u prazninu snimljen je iz perspektive subjektivnog promatrača, tj. Noé nam daje pogled na događanja kroz Oscarove oči.  Nakon što je uzeo DMT, jednu od najjačih postojećih droga, prolazimo kroz apstraktne halucinacije koje se javljaju zajedno s njim. Kadrovi su dugi i usporeni. Opet, u drugim dijelovima filma promatrač prati radnju s metafizičke razine – Oscar je ubijen u noćnom baru Void, kamera se uzdiže i prikazuje ga cijelog kako nepomično leži. Sada smo tehnički objektivni promatrači, ali zapravo gledamo kroz oči Oscarovog duha.

Rušenje svih tabua 

Najrecentniji Noéov film Climax ove jeseni dolazi i u naša kina. Cannes ga je već vidio, kritike su odlične. Radnja prati skupinu plesača koja doživi loš trip nakon miješanja sangrije i LSD-a. Redateljev stil nimalo se nije promijenio, dapače, mnogi kažu da će ih Climax podsjetiti na Ulaz u prazninu.

Redatelj je iznenađen pozitivnim reakcijama na novi film: “Kada je 2002. godine prikazan film Irreversible, 60% kritika bilo je negativno. Za film Enter The Void, negativno je bilo 75% kritika, a za Love 85%. Za film Climax sam očekivao da će 90-95% kritika biti negativno, ali mora da nešto nije ispalo kako treba jer ljudi misle da sam snimio dobar film.”, rekao je Noé.

Dakle, Gaspar Noé i dalje podiže prašinu. Svaki njegov film pomiče granice, ali ujedno nas osvještava o svim tim „skrivenim i zabranjenim stvarima u životu“ kojima možda nikada ne bismo ni svjedočili ili previše razmišljali o njima, a uvijek su prisutne.  Suočava nas sa životnim slikama koje nam se gade i problemima pred kojima zatvaramo oči. Noé nas nemilosrdno baca u Sodomu i Gomoru, animalnost njegovih filmova čvrsto nas privija u intimni zagrljaj koji steže, steže, steže… i nikada ne pušta.