Istaknuto
25.03.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute Što raditi online dok ste u samoizolaciji? Srećom, virus nije zahvatio online kulturu!

25.03.2020.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Novih sedam domaćih i regionalnih singlova u borbi za tjednu pobjedu našlo se i ovog tjedna u Ziherovoj Novoj glazbi srijedom.

Intervju

Sara Gortan: “U našim osobnim mrakovima i tamama skrivaju se najzanimljivije stvari”

20.01.2020. Igor Yuri Jurilj
Vrijeme čitanja: 6 minute

U nizu vizualnih umjetnika koji su mi zapeli za palac na scrollu na Instagramu je Sara Gortan – među prijateljima zvana Sarma. A kao takvu ju poznajem 30-ak godina, otkako smo u vrsarskom vrtiću radili, kako kažu u Istri, “kažin”. Nije slučajno pronađena, ali jednako plijeni pažnju svojim suvenirima s one strane mašte. Suvenirima koje prevodi u slikovnu formu i izražava se na svakom mediju koji joj padne pod ruku: tijesto za pizzi, drvo, lubanja pronađena u šumi do papira ili platna.

Sara, ovo je meni najintimniji i najosobniji razgovor u našem nizu predstavljanja umjetnika na ‘Gramu umjetnosti’ jer se znamo 30-ak godina iliti od naših jaslica. Hajmo se vratiti na trenutak u kričave osamdesete i prisjetiti se prvih radova. Moje je sjećanje na tvoje daleko razvijenije i precizne prikaze naših budućih zanimanja o kojima smo maštali. Koja su tvoja prva sjećanja na crtanje?

Sjećam se da smo znali sjediti skupa za malim stolom u vrtiću i crtati. Jednom si od mene iskopirao neki cvjetić sa četiri latice, pa smo se tu negdje sprijateljili nakon šta smo se prvo posvađali. Kad smo crtali buduća zanimanja, znam da sam nacrtala klizačicu. Bila sam realna od malih nogu 🙂

Tijekom djetinjstva smo obožavali anime crtiće prikazivane na talijanskim televizijskim kanalima, a ‘skidali’ smo ih kao poklonici Sailor Moon. Što te u tome okupiralo?

Početkom devedesetih baš i nije bilo nekog izbora na TVu, imao si HTV 1 i 2 sa depresivnim temama, a za talijanske programe si morao fizički prekopčavati televiziju na drugu antenu. Jednom me u tom pokušaju baš jako stresla struja jer mi je papiga pregrizla žice. Zato danas nemam ni papigu ni TV, ali me i dalje okupiraju slične stvari: zajedništvo, misterija, borba za pravdu i malo astrologije.

Kada si odrastala, koji je bio tvoj dominantan motiv crtanja?

Imala sam fazu s Crvenkapicom još u vrtiću. Samo šta je uvijek bila na skejtu i sa šiltericom jer sam tada iz nekog razloga hejtala klasične kape. Osim nje, uvijek su bile prisutne gljive i patuljci.

Završila si srednju primjenjenu školu u Puli, pri čemu me zanima koliko je to oblikovalo tvoj potpis i koje si konkretne vještine odande ponijela sa sobom u život?

Ne mogu se uopće pohvaliti srednjoškolskim uspjesima. U to vrijeme sam bila divljak i buntovnik, pa sam koristila svaku priliku da zbrišem negdje s nastave. Ipak, ostalo mi je u glavi dosta stvari iz povijesti umjetnosti, a razne slikarske tehnike su mi onda, kao i sada, bile jako zanimljive. Sad ta svoja izbivanja kompenziram velikim brojem tečajeva, tutoriala i količinom posla koju si zadajem.

Ranih 2000-ih počela si ilustrirati jednostavne, stilizirane grafike bizarno-grotesknih momenata na tragu fantazmagorije, a kasnije i nadrealne bajkovite, ali uvrnuto-pomaknute prikaze na tragu poetike Tima Burtona. Što je u mraku i tami to što te privlači?

Mislim da svi imamo neke svoje osobne mrakove i tame od kojih često bježimo, nesvjesni toga da se tamo skrivaju najzanimljivije stvari.

Koji bi pritom bili tvoji ilustratorski ili umjetnički uzori, idoli ili jednostavno nadahnuća?

Pa nemam baš neke idole, ali zahvaljujući Instagramu otkrivam na dnevnoj bazi ilustratore čijim radovima se stvarno divim. Volim botaničku i tradicionalnu ilustraciju i baš budem sretna kad nađem nekoga tko to dobro radi s nekim svojim pomakom.

U kojem je trenutku Sara Gortan postala ilustratorica (kada i kako su krenuli prvi angažmani)?

Prvi angažmani krenuli su dok sam radila skroz nekreativni posao recepcionera u hotelu, najviše iz potrebe za nekim ispušnim ventilom. Tada je to bilo preko freelance servisa koji je bio još u povojima, pa su mi se znala desiti i neugodna iskustva, poput onoga di mi je žena maznula kompletnu slikovnicu. Prvi konkretni angažman su bili Kontići – Čuvari šume. Zahvaljujući njima su mi se otvorila vrata prema ilustraciji priča za djecu.

Što najviše danas voliš ilustrirati?

I dalje gljive i patuljke 🙂 šumske i svemirske beštije, čudne planetiće sa svojim ekosustavima, crne mačke, kristale, lubanjice i šamanske i magične prizore. Tematika mi je manje-više uvijek slična, samo se trudim proširiti tehnike. Počela sam sa akvarel bojicama i klasičnim akvarelom, a trenutno mi je sve zanimljiviji gvaš.

Tvoj život je posve drukčiji od naših uobičajenih – preselila si se s partnerom dizajnerom u Brgudac, seoce gdje Ćićarija ljubi Učku. Kako izgleda svakodnevica Sare Gortan?

Živim u selu sa desetak stanovnika, koje je sa svih strana okruženo kilometrima šume. Twin Peaks u malom. Selo nema vodovod nego vodu iz bušotine koja ponekad po zimi smrzne, a ljeti presuši, ali zato su ovdje maslačci najveći i noći dovoljno mračne za gledanje zvijezda. Svakodnevica jako ovisi o prirodnim ritmovima, pa na proljeće berem bilje, ljeti ima uvijek posla oko vrta, u jesen su aktualne gljive, a zimi založim vatricu i kontempliram. Jedina konstanta su psi s kojima sam svakodnevno u šetnji bez obzira na vremenske nepogode. Crtam uglavnom po noći kad je sve ostalo odrađeno, a najveća razlika od gradskog života je u tome šta ništa nije instant – ako recimo ostaneš bez kruha, puno je jednostavnije zamijesiti ga nego otići do trgovine.

Što iz nje posuđuješ za svoju maštu?

Iz svakodnevice? Jako puno toga. Nekome sigurno ovakav život zvuči monotono, ali mene stvarno inspiriraju najsitniji detalji u prirodi, kao lišajevi po starim granama, mahovina u šumi ili vrtni koncerti ptica. Sad već zvučim totalno cheesy 🙂

Nimalo! I zato moram baš primijetiti kako se u tvom radu prepoznaje i vrlo snažan ekološki karakter pri čemu brigu o okolišu povezuješ s bajkovitošću, mitskim bićima i nadnaravnim pojavama. Primjer su tvoji Kontići. Kako progovaraš o suživotu ćovjeka i prirode kroz svoju ilustraciju?

Kad već čovjek toliko uzima od prirode, bilo bi fer da bar nešto i  vrati, pa makar kroz pokušaj da minimalizira otpad. Izgleda da je s tom logikom lakše doprijeti do djece nego do nekih odraslih pojedinaca, a mitska bića i bajkovitost su tu da bi djeci približila magiju prirode i zaintrigirala ih da u njoj potraže ono čarobno.

Koja je tvoja magična ekološko-politička poruka u tom smislu? Što čovjeku moraš i želiš poručiti kao umjetnica i, budimo konkretni, aktivistica (premda ne vrištiš s transparentima)?

Ne vrištim s transparentima jer to u ovom slučaju ne pali, ali zato se svaka konkretna akcija računa. Svako posađeno stablo ili pokupljeno smeće čini razliku. Nismo odvojeni od prirode nego smo samo mali dio nje i moramo se početi ponašati u skladu s tim.

Kada bi sama sebe morala opisati kao umjetnica, ako ništa onda barem da bi se predstavia klijentima, kak o bi to bilo?

Bilo bi teško, radije bi im samo pokazala svoje radove i sakrila se iza njih 🙂

Kako Sara From the Highlands surađuje sa svojim klijentima i tko su oni?

Uglavnom su to pisci, a najveći dio komunikacije se odvija preko interneta ili telefonski. Proces je približno uvijek isti – dobijem priču, zajedno utvrdimo stvari koje ćemo posebno naglasiti ilustracijama i neku opću atmosferu koju slikovnica treba imati, a onda se bacam na posao. Na kraju nakon finalnih dorada, uz Damirovu (partnerovu) pomoć to sve posložimo i pripremimo za tisak.

Tvoj rad izlazi iz okvira i granica ilustracije: poznata si po slikama, ali i svojevrsnoj skulpturi i intervenciji u samu prirodu. Kako bi opisala svoj unutarnji impuls za lijepim i umjetničkim?

Neke stvari se dugo “kuhaju” prije nego šta ih realiziram, kao da postoji neki unutarnji metafizički wallpaper koji mi nije baš skroz dohvatljiv ni jasan, ali je ipak cijelo vrijeme prisutan pa ga ganjam po glavi dok ga ne uhvatim i pretočim u sliku. Ne znam najbolje kako bi to objasnila, ali taj proces zna trajati mjesecima. S druge strane, ponekad se samo zapitam “ma šta nebi ovo bilo bolje kad bi izgledalo tako i tako?” i onda to napravim.

Naposljetku, što likovni izraz tebi znači u duhovno-terapeutskom smislu?

Apsolutno sve. Crtanje i slikanje mi je blago rečeno najbolja meditacija i jako sam zahvalna na tome što mi je to ujedno i posao. Prošlog ljeta sam počela raditi intuitivne slike akrilom  na velikim formatima, radim ih malo lijevom pa malo desnom rukom, pa malo sa zatvorenim očima i uopće se ne zamaram finalnim rezultatom nego guštam u procesu.



Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 419 times, 1 visits today)

Komentari