Horor vibra: Kako je umrla inovativnost („The Purge: Election Year“, J. DeMonaco)
Prigodno osvježenje žanru akcijskog horora zasigurno je i serija filmova Jamesa DeMonaca pod nazivom The Purge. Iskoristio je klasičnu ideju ultra modernog američkog društva te dodao dašak vlastite mašte. Ono što je proizašlo iz toga inovativno je i zasigurno „drugačije“. U konačnici je prisutna i zaprepaštavajuća činjenica da ono što tematizira ova serija filmova i nije tako nemoguće u skorijoj budućnosti. Počevši s prvim filmskim uratkom u ovoj „za-sada-trilogiji“ još 2013. redatelj nam donosi pomalo „morbidni“ prikaz društva budućnosti. Zbog velike krize i kolapsa ekonomije, „The New Founding Fathers of America“ odlučuju uvesti dan koji nazivaju Pročišćenje. Pročišćenje traje 12 sati, od 19h do 7h i na taj dan svi zločini su dozvoljeni, a policija i ostale hitne službe ne rade. Uvođenje Pročišćenja uzrokovalo je pad nezaposlenosti i to čak do 1%, ali i stagnaciju kriminala te snažno jačanje ekonomije.
Treća sreća?
Treći nastavak u ovoj seriji, The Purge: Election Year (2016) za razliku od prethodnoga samim je imenom obećavao neku naglu promjenu i novitet koji je uistinu bio potreban. U centru je pažnje senatorica i kandidatkinja za predsjednicu Charlie Roan (Elizabeth Mitchell) koja je kao djevojčica preživjela „noć bezzakonja“, no uz cijenu gubitka roditelja. Kao predsjednički kandidat obvezala se da će zaustaviti tradiciju održavanja Pročišćenja. Shvativši da postaje iznimno popularna među narodom, njezini politički protivnici smišljaju plan kako da je se riješe jednom zauvijek pa se senatorica usred noći Pročišćenja nađe na ulicama Washingtona. Život senatorice u rukama je Lea Barnesa (Frank Grillo), njezinog tjelohranitelja koji je pokušava zaštititi kroz smrtonosnih 12 sati krvoprolića.
Klišej s klišejem na klišejevski način
Svima su nam, vjerujem, poznati počeci filmova koji se kratko vraćaju na događaj u prošlosti glavnog lika, a potom naglo ulijeću u sadašnjost. Na taj se način jednostavnim putem okarakterizira protagonista, a time se i njegova osobna agenda, koja će kasnije biti objašnjena kroz radnju, apriori daje gledatelju na uvid. Prilično je iznenađujuće da se ovakav uradak, čija je (potencijalna) uspješnost satkana u originalnosti i inovativnosti, koristi rasprodanim klišejima nerijetko niskobudžetnih holivudskih filmova. No, kada u priču upadne i senatoričin tjelohranitelj postaje prilično evidentno da je DeMonaco razvio svojevrstan „fetiš na klišeje“. Trenutak kada tjelohranitelj postane jedini suputnik dami u nevolji nešto je, moramo priznati, što nije baš neviđeno na filmskoj sceni. Postupno se produbljuje odnos te se iz međusobnog poštovanja razvija prijateljstvo pa se tako od sredine filma da naslutiti kakav će biti ishod.
Šokantno je i teško za povjerovati da se dobra ideja izrealizirala na poprilično dosadnjikav i providan način. To nikako ovaj film ne čini ultimativnim smećem, no svakako mu oduzima nekoliko stotina na bodovnoj skali vrijednosti. Ono što se ovomu filmu, ni čitavoj seriji njih, nikako ne može oduzeti je zanimljiva i originalna ideja. U procesu pretakanja „riječi na platno“ izgubila se inovativnost i entuzijazam koji je mogao dospjeti u konačni proizvod. Provedba ideje u djelo zapela je iz, kako se čini, „vremenskih razloga“. Utisne se određeni dojam kod gledatelja da se kod realizacije projekta sve htjelo nabacati i završiti na brzinu pa su se iz tih razloga koristili univerzalni obrasci.
Nada umire posljednja
Međutim, postoji jedna snažan motiv koji prožima film od samog početka, a koji je indirektno povezan s tematikom. Pred protagoniste se stavljaju razne prepreke koje u mnogo navrata djeluju nepremostive, a s njihovim prolaskom nameću se još veće. Ali bez obzira koliko se barijera postavi, glavni likovi uvijek nađu načina da ih zaobiđu i postanu korak bliže svomu cilju. Rušenje tih barijera predstavlja jedan vrlo bitan aspekt ovog djela, a to je nada. Svi su umorni od krvoprolića, traži se promjena, elita se odupire, ali ipak postoji nada među ljudima da će dobro pobijediti, da će noć rehabilitiranih psihopata prestati s postojanjem. Baš kao što se gledatelja na emocionalnoj razini povezuje s likovima, stvara se empatija i nada da će preživjeti do samog kraja.
Poruka koju ovaj film šalje suptilno je prisutna u njegovu sadržaju, ali je od daleko najveće važnosti. Trudi se pokazati da je uvijek vrijedno boriti se za svoja uvjerenja, pravdu i društvene promjene, ma koliko se puno protivnika nađe s druge strane stola. Ipak se čini da ovaj installment nije za glavni cilj imao poslati metaforičnu poruku, već su posrijedi bile neke druge stvari. Tako se The Purge: Election Year našao na listi prosječno propalih filmova čije su dobre ideje jednostavno upale u ponor loše izvedbe.