Aliaksei Paluyan: “U kinu želim osjećati nadu, a ne gubitak nje”
U međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa našao se i film “Country of Women” bjeloruskog redatelja Aliakseja Paluyana. Dokumentarac prati četiri protagonistice, Lidziju Janaŭnu Havrylčyk, Ljudmilu Michajlaŭnu Dzjaniščyk, Nadzeju Mikalajeŭnu Nekraševič i Jaŭheniju Aliaksandraŭnu Valuj. Te četiri žene žive u bjeloruskom selu Lubeiki, povezuje ih to da su nadživjele svoje muževe i za nekoliko desetljeća. Lubeiki je selo u kojem žive samo žene.
Koji je bio tvoj prvi susret sa selom Lubeiki?
Imao sam 14 godina kada me mama pitala želim li ići s njom u selo Lubeiki? Ja sam naravno pitao zašto. Mama je rekla da je to selo moje bake. U tom trenutku kao četrnaestogodišnjak nisam baš imao interesa. Prije tri godine sam razgovarao s mamom o tome postoji li mogućnost da ga ipak posjetim, tako da sam se preselio u to selo i ostao fasciniran. U tom selu živi 56 žena i niti jedan muškarac.
Kako si odabrao protagonistice svog filma?
To su moje četiri najdraže žene iz sela. Sa svakom sam živio dva-tri dana.
Znači bile su vrlo spremne prihvatiti tebe i kameru?
Znaš, zavolio sam ove žene i mislim da je to ključ – moraš voljeti svoje protagoniste. One su otvorile svoje srce.
Često si koristio glazbu u filmu. Što ona znači za tebe?
Mislim da te pjesme ne predstavljaju samo sjećanja tih žena, već i njihovu energiju. Mnogo ljudi kaže da je europska kinematografija melankolična, dramatična i dosadna. Ne slažem se s tom izjavom. Moja ideja je bila uzeti te pjesme i napraviti mali mix. Puno je vrlo tužnog iskustva ovih žena, ali ako imaš tako lijepe i snažne pjesme možeš napraviti nešto više. Pjesme su bile katalizator i s njima se stvorio novi sloj. Htio sam zabilježiti brojne pozitivne trenutke. Danas ljudi imaju toliko problema. Ako idem u kino, želim osjećati nadu umjesto njenog gubitka. Glavna ideja je bila napraviti ovaj film jako pozitivnim.
Koji je bio prvi dokumentarni film kojeg si napravio?
Radio se o Sofiji, kćeri moje sestre. Bila je to vrlo zanimljiva opservacija toga kako dijete od pet mjeseci upravlja cijelom obitelji. I to je zaista naš život. Beba je promijenila cijelu obitelj i cijela obitelj je radila ono što je beba htjela.
Radiš li trenutno na nečemu?
Trenutno pripremam dokumentarac o regiji na granicama Bjelorusije s Ukrajinom, Rusijom i Poljskom. Ondje je ogromno močvarno polje veličine Engleske. Ova informacija je vrlo zanimljiva jer nema puno ljudi koji znaju za to. Volio bih doći na pitching program iduće godine ako to bude moguće.
Kakvo je tvoje iskustvo ovog Zagreb Doxa?
Sviđa mi se ovaj festival. Ima jak program. Čestitke Nenadu. Ovo je zaista najbolje od dokumentarnog filma ove godine. Zaista mi se sviđaju ljudi, jako su slični onima iz moje zemlje, imamo mnogo toga zajedničkoga, jako zanimljiva publika. Primjerice, doživio sam jako dobru reakciju na jedan ne baš lagodan trenutak u filmu i reakcija je bila tako lijepa. Ljudi su se puno smijali i shvatio sam da ako se ljudi smiju ovome, mogu kritizirati sebe te onda i razumiju film. Ako se ne možeš nasmijati ili ako kao redatelj ne možeš natjerati publiku da se smije, onda imaš problem.
COUNTRY OF WOMEN (KRAJ ŽANČYN) International trailer from Aliaksei Paluyan on Vimeo.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.