novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Jelena Pervan : “Moje priče su moj Facebook”

Foto: Tino Ateljević
Vrijeme čitanja: 6 minute
Foto: Tino Ateljević

Snjeguljica, Trnoružica, Petar Pan ili pak Mačak u čizmama samo su neke od priča pretvorenih u slikovnice koje su okupirale naš svijet dok smo bili djeca. Onda su krenule škola, prve ljubavi, matura, faks i polako smo zaboravili na likove i događaje koji su nam odjednom postali glupi i dosadni. Taj proces se zove odrastanje i to se svima događa. No ipak, ima i onih koji žele dio djeteta u sebi sačuvati i dapače, povremeno podijeliti s ostatkom svijeta.

Jedna od takvih osoba je i Jelena Pervan. Ova zabavna i pričljiva 21- godišnja Splićanka ove godine je objavila svoju prvu slikovnicu pod imenom Pjegava Iva. Iva je djevojčica koja zaista ne voli svoje pjege a što se dogodi kad ih se odluči riješiti najmlađi mogu otkriti kroz lijepe i živopisne ilustracije Stjepana Lukića , ilustratora Pjegave Ive.
Iako to mladoj studentici novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu nije prva objavljena dječja priča jer ih je već objavljivala u časopisima kao što su Prvi izbor ili Smib, ipak predstavlja malu pobjedu. U nastavku pročitajte što nam je Jelena ispričala o Pjegavoj Ivi, njenom nastanku, budućim planovima i još ponekim sitnicama.

Kako je započela tvoja priča s bavljenjem dječjom književnošću?
Oduvijek sam voljela crtiće, slikovnice, dječje priče više od ovih ozbiljnih knjiga i literature i ozbiljnih filmova. Međutim, izdavanje mojih priča i naposljetku ove slikovnice ispalo je jako slučajno. U srednjoj školi, s 18 godina, sam napisala neke kratke priče i profesorica hrvatskog mi je predložila da ih pošaljemo u neke dječje časopise. I tako je krenulo s Prvim izborom, Smibom, časopisom Radost a radila sam nešto i na radio Splitu gdje sam pisala i čitala neke igrokaze, priče. To je bio veliki doživljaj, vidjeti svoju priču u nekom časopisu…

Kako je došlo do ideje o Pjegavoj Ivi?
Važno je napomenuti da je Iva stvarna djevojčica koju sam upoznala u bolnici gdje sam i ja boravila zbog nekih problema i poznavala sam je doslovno tri dana. Međutim, ona je bila tako drukčija, vesela, razigrana, pozitivna, zračila je takvom karizmom da sam je odmah zavoljela i uspostavila poseban kontakt s njom. Priču o Pjegavoj Ivi napisala sam nedugo nakon što sam je upoznala. Na kraju je ispalo da je priča ostala kao uspomena na nju jer je nažalost više nema.

Možeš li nam ispričati kako je tekao cijeli taj proces od početka pisanja priče do objavljivanja?
Dakle, cijela ta priča oko objavljivanja je trajala tri godine, u čemu sam ja imala iznimnu sreću zato jer ljudi slikovnice objavljuju po pet godina. Kao što sam i rekla, tekst je napisan vrlo brzo jer sam ideju imala u glavi . Stupila sam u kontakt s njenom obitelji i tako je krenulo. Ja sam odabrala jednog od svog omiljenih i vjerojatno najboljeg ilustratora, Stjepana Lukića koji je, moram istaknuti, odradio divan posao jer je Iva u knjizi prikazana točno onako kako ju ja pamtim. Onda je nastao problem oko toga tko će to izdati i dobila sam milijun odbijenica jer slikovnice nisu baš isplative jer puno ljudi misli da je to slično kao bojanke a zapravo je posao oko njih puno veći i teži. Ima jedna smiješna anegdota, jedan izdavač, nećemo reći koji, mi je odgovorio da ne može izdati Pjegavu Ivu jer u Hrvatskoj malo ljudi ima pjegice pa se to neće kupovati. Haha…Uglavnom, u međuvremenu sam ja počela raditi za Klinfo.hr i onda su mi urednice rekle da bi oni to mogli izdati, da su već izdali neke bojanke i slično i krenula je suradnja s Eveniom, kućom koja je izdala moju slikovnicu. I eto, tako je došlo do Pjegave Ive kakvu danas znamo. Nitko nije očekivao da će Pjegava Iva imati takav uspjeh, a ona je već posjetila sajam knjiga u Bologni, ubrzo će i u Frankfurt.

Što bi onda naglasila kao bitno kod izdavanja slikovnica?
Mislim da je jako bitno da si drugačiji od drugih i da znaš to prezentirati kroz svoju priču na pravi način.Urednici dobivaju milijun radova od kojih moraju odabrati jako malo i stvarno je jako bitno da se nečim istakneš. Nemam pojma što to moja Iva ima, al očito je jako posebna, kako meni, tako i drugima. U kasnijem procesu jako je bitno da imate dobre ilustracije u knjizi, znači da je ilustrator dobar jer naposljetku, ta slikovnica i je za djecu, oni gledaju slike više nego vide riječi. U cijelom procesu ilustratori i jesu najskuplji jer se tekst jako brzo napiše. Ja volim da su ilustracije živopisne, stvarne, realne, ne volim neke nadrealistične, apstraktne ilustracije. Zato i volim ilustratora koji je ilustrirao Ivu, Stjepan Lukić. Voljela bih i da neku od mojih priča ilustrira Marcela Hajdinjak, ona ima prekrasne ilustracije.

Foto: Facebook. com
Foto: Facebook. com

Prije si već spomenula, Pjegava Iva ima pouku?
Da, Pjegava Iva ima pouku i možda je zato posebna, jedna svakodnevna pouka ali prikazana na poseban način. Dakle, ono što sam ja željela pokazati pravoj Ivi a ovom pričom i drugima, to je da smo svi posebni. Ma koliko god mana, pravih i ono što mislimo da su mane, imali, bitno je to da su one dio nas i da nas one čine posebnima.

Jesi li imala kontakta s djecom koja su čitala Pjegavu Ivu?
Da, imala sam susrete s djecom u osnovnim školama, oko 8, 9, susreta, za koje je Iva i namijenjena. Moram napomenuti da se Pjegava Iva klasificira kao ilustrirana pripovijetka, dakle ona je za djecu stariju od šest godina. Volim odlaziti na takve susrete jer će ti djeca stvarno sve najiskrenije reći i neće ništa, kao odrasli, pakirati u lijepe rečenice. Tako da sam doživjela super komentare a bilo je i onih tipa ‘ pa mogla si to i bolje! ‘ ili ‘ ovo ti je malo dosadno ‘ , haha… Ta neka dob do deset godina mi je i najdraža jer su oni jako iskreni, veseli, kreativni. Npr. jednom sam ih u sklopu radionice koju uvijek održim kad imam susrete i razgovore o Pjegavoj Ivi, rekla da nacrtaju nešto što ne vole na sebi pa mi oni donesu slike zelene salate jer to ne vole i slično.Stvarno lijepa iskustva imam.

Je li teško pisati dječje knjige i priče? Po čemu se to razlikuje od pisanja za odrasle?
Pa nije teško pisati, ja obično napišem sve u jednom dahu, pogotovo kad su tako kratke priče. Pomaže i to što su moje priče uvijek posvećene nekome, one su moj način suočavanja s nekim stvarima, stvaranja i održavanja veza, one su kao moj Facebook, haha… Ono što jest malo teško kod dječjih priča i knjiga i po čemu se razlikuju od literature za odrasle je to što se morate spustiti na njihovu razinu, morate pisati rječnikom koji oni razumiju pa ste tu malo ograničeni. Ne možete napisati da je nešto bilo veliko oko jedan cm kad oni ne razumiju koliko je taj jedan cm. To je ono što mi se malo ne sviđa i što je teže. Da meni sad netko kaže pišeš za odraslog, morala bih prvo pročitati par romana da skužim kako se to radi, haha …

Imaš li uzore u dječjoj literaturi?
Ha sad, teško je reći da su to uzori jer mislim da ja nikad neću tako pisati ali obožavam rad Sunčane Škrinjarić. Nije mi toliko bliska temama, koliko volim njezin stil i način pisanja, živopisnost. Silvija Šesto mi je kao mentorica i divna osoba i spisateljica. Volim i rad Zorana Pongrašića, njegove su teme malo bliže mojima jer su malo ‘ pomaknute’ kao i moje a ja to volim.

Foto: Tino Ateljević
Foto: Tino Ateljević

Jesi li i sama razmišljala da počneš ilustrirati svoje slikovnice?
Nažalost, nemam talenta za crtanje. Iako mi je tata slikar, ništa od takve kreativnosti nije prešlo na mene, ja sam ipak otišla u drugom pravcu. To će mi ostati jedna od neispunjenih želja. Voljela bih i posuditi glas za neki dječji crtić, to bi bilo zabavno.

Kad smo kod toga, koji ti je omiljeni crtić?
Uuu, haha, puno njih! Volim Pink Panthera, Tom i Jerrya i te malo starije stvari. Volim crtiće bez glasa, takvi su mi najdraži. Nekad po YouTube-u gledam stare crtiće koje vjerojatno nikad nitko nije ni vidio. Ne volim ove moderne crtiće, anime i te stvari…

Imaš li planove za nove slikovnice, priče?
Trenutno radim na dvije slikovnice i jednoj zbirci priča. Jedna od tih slikovnica je dobila i potporu ministarstva što je velika stvar. Jednu radim u suradnji s Crvenim nosevima – klaunovima doktorima. Za one koji nisu upoznati, Crveni nosevi idu po bolnicama i uveseljavaju bolesnu djecu. Inspirirane su stvarnim osobama iz mog života, njihovim navikama, npr. jedna će se zvati Hrkalo, a posvećena je mojoj cimerici.

Vidiš li se u budućnosti kao novinarka ili kao spisateljica dječjih knjiga, priča, slikovnica?
Novinarstvo je jedan skroz drugačiji posao od ovoga, ali opet s druge strane ovo nije posao od kojeg se može živjeti. A ne želim završiti tako da se ‘ prodam ‘ i pišem glupe priče za lovu. Ovo radim iz ljubavi i želim da tako i ostane. Ne volim baš pričati o budućnosti jer sve što mi se događa s pisanjem, događa se slučajno i spontano. Ali znam recimo da bih jednom, uz još nešto, voljela imati nekakvu izdavačku kuću koja će moći izdavati moje priče i slikovnice.

Be social

Komentari