Izvještaj – Impulse Festival (Lovely Quinces): Večeri ugodne
Riječki kafić Tunel bio je novo mjesto druženja i koncerta hvaljene splitske kantautorice Dunje Ercegović, poznatije kao Lovely Quinces. Impulse festival ušao je u svoj drugi dan, a nakon predvečernje glazbene tribine u OKC Palachu pod nazivom „Booking: Gdje se vidim za pet godina?“, bili smo spremni za još jednu dozu muzičke poslastice. Organizatori su unaprijed napomenuli kako će ulazak u Tunel biti moguć isključivo putem rezervacija, a čini se da su se mnogi preračunali i ostali praznih ruku. Dobra je stvar što Tunel ima terasicu sa zvučnicima pa je Dunja i na taj način dopirala do onih koji nisu rezervirali na vrijeme. Napominjem još jednom da je i ovaj koncert, drugi za redom, bio rasprodan (u ovom slučaju, par sati prije koncerta nije više bilo rezervacija za ulazak).
Gitara, pozornica i jedna žena
Koncert je počeo s petnaestak minuta kašnjenja, a prostor je bio ispunjen do vrha, nervozno iščekujući izlazak Dunje na scenu. Mala, u ovom slučaju dovoljna pozornica bila je kao napravljena za kantautoricu s njezinom gitarom i pedalama. Lagani Intro koji služi za zagrijavanje nju i nas koji smo je došli slušati, bila je uvod u sat i petnaest minuta redom sjajnih pjesama. Lovely Quinces dobro korespondira s pjesmama iz početne faze karijere („No Room For Us“) koje su mahom akustičnog karaktera, dok je druga faza u kojoj će se objediniti dva EP-a („Meet Me In Moscow“) u svojoj suštini spremna za nastupe s bendom, ali u ovakvim intimnijim situacijama to nije ni potrebno.
Dunjina komunikacija s publikom prisutna je nakon svake pjesme. Većinom je to ono prvo što joj dođe na um, hvaljenje cure koja stišava ostale tijekom pjesme ili čestitanje zakašnjelog rođendana izvođenjem Wrong House. Naravno, prvih par redova pozorno je, i u tišini, slušalo nastup, ali problem je ovakvih događaja pozadinska buka koju stvaraju oni koji su na koncert došli prepričavati što im se događalo prethodni dan pa, eto, kultura slušanja nam i tako nije u krvi. Uostalom, kao što je i Dunja rekla, ona je ovdje i svira zbog nas koji je slušamo, a ostale „ko jebe“.
Nastavak festivaliziranja
Zanimljiva je i njena transformacija. Iako između pjesama izgleda dosta sramežljivo i ponekad ne zna kako bi zahvalila ljudima na brojnom dolasku, Lovely Quinces kada opali prve taktove i stihove Meet Me In Moscow ili When I’m Gone totalno je unutra i ne postoji ništa u okolini. Predanost pjesmi, sviranju i pjevanju, zaista je impresivna, a u njezinim pothvatima uživo ne možemo pronaći zamjerku. Dovoljno je samo pogledati što je i gdje je sve svirala od 2013. godine pa do danas. Zato su ovakvi, mali i domaći klupski nastupi prava dragocjenost jer iako je već dosadno ponavljati frazu „svjetsko, a naše“, to je nešto što se nje uistinu tiče.
Sat vremena prije ponoći Dunja je dovršavala prelijepu, razigranu, moćnu i emotivnu Second Hand Heart, moj osobni favorit još iz doba prvog EP-a. Još jedna ugodna večer u impulzivnom raspoloženju privedena je kraju. S obzirom na to da je do kraja festivala ostalo još četiri dana, iskoristite ih i na vrijeme se upustite u živahnost i radost koju nam ovaj događaj u Rijeci donosi.
