Izvještaj – Pips, Chips & Videoclips (Pogon kulture): Pipsologija u elementu
Svaki dolazak Pipsa u Rijeku je “pravi, pravi raj“”. Bez da govorimo o pjesmi koju vjerojatno više nikad neće pjevati, mora se priznati da zagrebački bend uvijek podigne razinu emocija na nepregledno visoku razinu. Njihov n-ti dolazak u grad koji teče nije trebalo posebno najavljivati, Pogon kulture bio je gotovo posve ispunjen, a ljudi željni plesa, pjevanja, Ivaniševe energije i bendovske kohezije koja je upečatljiva več više od dva desetljeća.
Početak je prošao uz posljednje waltovske songove Bi li ili ne bi i Dementora, a Ljeto ’85 nagovijestilo je još jedu pipsičastu večer. Treba li se što dodati kada počne Božanićeva ili Šinecova gitara, uz potporu nekih novih dečki koji su upali u bend. Nova imena nalaze se na basu (Viktor Slamnig) i bubnju (Pavle Gulić) te se mora priznat da su u kraćem vremenskom roku pohvatali esenciju benda, što se tiče i ritma i dinamike pjesama, savršenog balansiranja između sporijih i bržih, pjevnih i onih koje su obožavateljima još relativno nove (K1 i Tek da nas podsjeti).
Klupski nastup stadionske atmosfere
Zdeslav Klarić je uvijek nekako pritajen na klavijaturama i back vokalima, ali njegova uloga je uz Ivaniša praktički i presudna, a to se posebno razaznaje u fantastičnoj mesatekovskoj obradi Čuvara močvara i trava, Poštaru i Dan, mrak. Realno, singalong je uvijek prisutan na onima s “Freda” i to je neka ostavština s koje se teško odviknuti, ali u suštini, to nije niti loše jer čini se da to ljude najviše opušta pa u tom trenutku i Htio bi da me voliš i Kratka povijest izgledaju kao pjesme stare dvadesetak godina.
Generacijski jaz na gigu se ne prepoznaje jer svi jednako sudjeluju u koncertu, doslovno ima ljudi tinejdžerskih godina pa sve do onih koji su bend slušali ranih devedesetih, ljubav je sveprisutna u svakom trenutku. Ovakvi klupski nastupi najbolji su dokaz kako su Pipsi aktualni i spremni na sve. Raspoloženi Ivaniš u svom perfekcionističkom stilu pazi na svaki detalj i ton koji se čuje u njegovom monitoru i našem zvučniku.
O Urbanu, perfekcionizmu i nogometu
Uvijek mi je zabavna anegdota koju sam zapamtio iz Jurkasovog priručnika “Bez rocka trajanja” u kojem Urban govori o probama kada festivalski nastupaju ispred ili nakon Pipsa. Te probe su dugotrajne i ništa se ne prepušta slučaju pa ni Damir ne može ponekad preživjeti njihov poriv za detaljima i savršenosti.
Na riječkom je koncertu došlo do eskalacije pjevnosti u nekoliko navrata. Prvo se to osjetilo na Plači, zatim na Malenoj, Poštaru i Narku, vezalo se uz Dođi vilo, Boga, a zatim i na prvom bisu uz Trenera morskih pasa i Gume na kotačima. Svi su se vratili i na drugi bis, gotovo ne ostavivši pozornicu praznu, a Na putu prema dole već se orilo: “Muškarci su smiješni, a žene su gole”. Moram priznati da taj song ne čujem toliko često, ali vrijeme je darivanja i bend je bio neizmjerno darežljiv i s trećim bisom.
Praktički neočekivano zasvirana je nogometna antihimna Nogomet. Zaista je smiješno koliko je istine sadržano u toj pjesmi koja evocira neka posve podvojena sjećanja. Da je kojim slučajem koncert bio u Zagrebu, ne bih se čudio da se na pozornicu vrati Ripper i otpjeva Dinamo ja volim koju smo na kraju trebali pjevati u autu na putu prema kući. Jedan splitski ljubitelj nogometa rekao bi sljedeću rečenicu: “Znate, emocije su zajebana stvar”. Itekako jesu, pogotovo kada prepoznate da je bend ispred vas iskren u sviranju i pjevanju te da vam ne treba nikakvo pretvaranje u percepciji onoga što se događa ispred vas. Jednostavno, Pips, Chips & Videoclips su bend koji samo trebaju “otvoriti prozor za savršen dan”.
